Haris Tabaković, fudbaler B. Mönchengladbach i bosanski reprezentativac:
– Ponekad igraš 15 minuta i odjednom si ponovo pozvan.
Ponekad igraš sedmicama i niko ne zove.
To je fudbal. Posao.
Ipak: Za mene je svaki poziv dar.
Dokaz da se naporan rad na kraju isplati.
Jer znam koliko se brzo sve može promijeniti.
Moj put nije bio pravolinijski.
U Švicarskoj kao mladi igrač.
Sve do trenutka kada je Bosna jasno stavila do znanja: “Želimo te. Apsolutno.”
Iako je Švicarska oduvijek bila moj dom jer sam tamo odrastao, na kraju krajeva, ljudi koji brinu o tebi i pokazuju ti zahvalnost olakšavaju donošenje velike odluke. I od tada, nikada nisam požalio zbog te odluke.
Kada razmislim, bilo je apsolutno nevjerovatno za mene prvi put čuti himnu na terenu. To osjećam iznova i iznova sa svakim sljedećim pojavljivanjem.
Ali još više, to osjeti moj otac – sa suzama u očima. Za njega je to u tom trenutku bilo više od samog fudbala. I još uvijek je danas.
Tada je izbjegao u Švicarsku kako bi izbjegao rat.
Sve je ostavio iza sebe.
A onda stoji tamo i vidi svog sina kako pjeva himnu – za zemlju koju je morao napustiti.
U tom trenutku, osjetio sam: fudbal je mnogo veći od rezultata nakon 90 minuta.
I upravo zato kažem:
Reprezentacija nije bonus.
Nije samo “lijepo je vratiti se”.
To je najveća stvar.
Povezanost. Naslijeđe. Odgovornost.
I strast koju ne možete isključiti.
Ponekad se pitam: Da li to zaista dovoljno osjećamo?
Da li zaista cijenimo takve trenutke?
Ili žurimo iz utakmice u utakmicu, iz radnog dana u radni dan – uvijek s pogledom na sljedeći zadatak, sljedeći dan?
Upravo zato pokušavam svjesno doživiti ove trenutke.
Da ih istinski osjetim.
Ne statistiku. Ne naslove.
Već himnu.
Suze mog oca.
I sjećanje i svijest o tome zašto svaki dan ustajem i idem ovim putem.
