Kolumna Mladena Miletića: Selam tužnom debitantu

Ovako bi to napisao Sidranov Malik Malković:

„Ja sam se zaljubio 21. januara 2015. godine. Tog dana umro je Kemal Monteno, a Bosna i Hercegovina izgubila je od Tunisa i ispala sa Svjetskog rukometnog prvenstva.“

Nakon svega ostat će zapisano da je reprezentacija Bosne i Hercegovine poslije sto božjih muka debitirala na velikom natjecanju 19 godina nakon što je njen savez primljen u Međunarodnu rukometnu federaciju (IHF), a da su na to isto natjecanje, tužne li ironije, dvije reprezentacije došle s pozivnicama – Njemačka i Island. Nikome nikad nije palo na pamet da pozivnicu pošalje zemlji iz koje su ponikli toliki velikani rukometne igre. Nije, jer na Bosni i Hercegovini osim ratnih profitera i njima sličnih još nitko nije zaradio.

Ako bih zakratko odvrtio unatrag film nekog šireg „balkan-handball“ prostora, rekao bih da je rukomet kao sport rastao u Rumunjskoj, najbolje godine proveo u Srbiji, odrastao u Sloveniji, proslavio se u Hrvatskoj, preporodio u Makedoniji, a da se zapravo rodio u Bosni. I onda od nje pobjeg’o kao od matere. Enciklopedija bi se mogla sastaviti od rukometnih uspomena, centara, velikih utakmica i igračkih i trenerskih gromada rođenih ili odraslih na prostoru zemlje koju nitko ne želi, a svi bi je za sebe htjeli. Nema sumnje: hrvatski rukomet nikad ne bi imao takvu galeriju trofeja da Zoran Gobac i društvo od prvog dana nisu zavukli ruku u taj zlatni rudnik i izvlačili iz njega sve najbolje što se moglo dohvatiti: prve rukometne medalje za Hrvatsku osvajali su Šola (Prisoje kod Tomislavgrada), Smajlagić, Saračević, Jović (Banja Luka) i izbornik Zdravko Zovko (Gornje Kolibe kod Bosanskog Broda), a Iztok Puc i Patrik Ćavar kao igrači su odrasli u banjalučkom Borcu. U drugoj zlatnoj generaciji bili su i Losert (Zavidovići) i Buntić (Ljubuški), a na ovom SP-u za Hrvatsku igraju Alilović (Ljubuški), Musa i Karačić (Mostar). Iako mnogi misle da je rođeni Metkovčanin, i Slavko Goluža rođen je na teritoriju BiH (Pješivac-Kula kod Stoca), a uz Ketu su vezani baš svi uspjesi hrvatskog rukometa (Zagreb, Metković, reprezentacija). Ako ćemo ići još dalje, BiH je Francuskoj dala Boru i Andreja Golića (Banja Luka), Švedskoj Ljubu Vranješa (Skender-Vakuf), Njemačkoj Noku Serdarušića (Mostar), a rukometu općenito prvu damu u povijesti najdraže nam igre – Svetlana Kitić rođena je u Tuzli.

Moglo bi se tako još unedogled, no za ovu priliku bih riječ-dvije o tri imena…

Josip Glavaš spojio je u bogatoj karijeri svoju Derventu, Doboj, Banja Luku, Zagreb i na kraju Ljubuški. Svugdje je ostavio značajan trag, a ljubav prema rukometu izrazio je i tako što je svom kafiću u Doboju nadjenuo ime „22:18“ po rezultatu kojim je Slogu uveo u prvu jugoslavensku ligu protiv Celja. Veliki učitelj bio je asistent prijatelju Abasu Arslanagiću na posljednjim olimpijskim igrama jugoslavenske reprezentacije u Seulu 1988., nakratko i izbornik hrvatske reprezentacije, a u Ljubuškom je izgradio jaki Izviđač koji je doveo dvaput do Lige prvaka i polufinala Kupa kupova. Samozatajan i vječno mrkog pogleda, ne pamtim nijedan njegov intervju ili izjavu, ali zato su mu procjene bile nepogrešive, pa je tako Dragana Markovića pored zvučnijih imena predložio za izbornika BiH. I čovjek ju je prvi put odveo na veliko natjecanje, preko Islanda koji se ipak pojavio. Mašala!

Irfan Smajlagić najveće je krilo u povijesti rukometa. Ako se netko s time ne slaže, mora barem priznati da nitko tu igru i tu poziciju nije tako približio umjetnosti kao čarobnjak iz banjalučkog kraja. Tko je još imao takav repertoar šuta, kad se digao nisi sumnjao. Mogao si samo otvorenih usta gledati njegove suhe listove, frkove i sve ostale trikove dok lomi golmana kao da na ćilimu lebdi i izvodi neku magiju iz 1001 noći. Uvijek ozbiljan, nemoguće ga je bilo pročitati, a najteže – vidjeti nasmijanog. Stariji kolega mi je jednom pričao: „Na prvom treningu kad je došao u Medveščak doživio je strašnu ozljedu, pri doskoku list mu se raspolovio kao drvo kad  grom udari u njega. Mislili smo da je gotov. Vratio se još bolji.“. Nikad razmetljiv, nikad glasan, ali znao je da je velik igrač. Kažu da je jednom trener ušao u autobus i pitao jesu li svi igrači na broju. Pobrojao je nekolicinu oko sebe i rekao „igrači su tu, za ostale ne znam“. Postavši trener, preporodio je rad s mladima u hrvatskom rukometu, a nikad ni prije ni poslije nisam čuo da igrači nekog trenera tako hvale i cijene kao Smajlagića. Sušta suprotnost Ćiri Blaževiću koji se razboli ako se dva dana ne vidi u novinama. Pipe je uglavnom bježao od medija tvrdeći da nema svaki dan što novo reći. I da, nikad nije pobjede i poraze objašnjavao nekakvim kozmičkim kretanjima, Neptun zašao u Veneru i šta ti ja znam, nego realno kako je bilo i kako mora biti.

Božidar Jović spojio je posljednji trofej jugoslavenskog rukometa (Borčev IHF kup 1991.) i jedan od prvih trofeja hrvatskog rukometa (Zagrebov naslov prvaka Europe 1993.). Banjalučki gorostas dječačkog lica koje mu je ostalo do današnjih dana, prošao je kao i Slavko Goluža veliku školu noseći sendviče starijima da bi na kraju spojio dvije zlatne generacije HR-rukometa – onu iz Atlante 1996. i onu iz Portugala 2003. ugradivši tri gola u finale s Nijemcima. Završio je karijeru sa stilom i izjavom „najbolji smo na svijetu… poslije Argentine!“. Od zabavnih uspomena ima i jedna, vjerojatno ne pretjerano mu draga, kad je pao na skrivenoj kameri u jednoj sportskoj emisiji kakvih na HRT-u više nema. Voditelj Bruno Kovačević nakon seta očekivanih pitanja na kraju razgovora izvukao je neki papir i rekao: „Evo, ako bi mogao samo za kraj našim gledateljima komentirati rezultate Australske lige…“. Brzo se Jovo snašao, a išlo je otprilike ovako: „Canberra – Perth 22:19, to je očekivano, Adelaide – Sydney 18:18, to je već iznenađenje, Rockhampton – Newcastle 21:28, Rockhampton je već duže u lošoj formi itd.“. Nije djelovao oduševljeno kad mu je Bruno otkrio da ta liga ne postoji. S Jovom se nije previše za šaliti, a kad bih mogao tipovati tko će jednog dana naslijediti Gopca, kladio bih se na njega. Ne znam zašto, ali tako osjećam.

I za kraj, znam da nije običaj pisati o kolegama, ali ovog puta ću riskirati… BiH je Hrvatskoj dala i najvažnijeg rukometnog novinara Dražena Pinevića. Moj prvi urednik. Nikad poslije u Hrvatskoj nisam sreo novinara koji tako voli ne samo rukomet nego bilo koji sport kao što Dražen voli i živi rukomet. I ne vjerujem da itko iza sebe ima tako puno velikih natjecanja i igrača, pročitane literature, treninga i općenito „utakmica u tastaturi“ kao Pindra, čak ni urednik Balkan-Handballa budući da je i velika razlika u godinama. I to se mora poštivati, čak i kad ponekad tekst napiše više trenerski nego novinarski. Želim mu da se vrati s medaljom i da je još daleko posljednje natjecanje. Kao i Bosni i Hercegovini. Poselamite u petak tužnoga debitanta.

(balkan-handball.com/mb)

Previous Popularno okupljalište Sarajlija: Prvi šumar dobija novo ruho
Next IMM Cologne 2015: Ogroman interes za namještaj Made in B&H

You might also like

SPORT

Bosna i Hercegovina domaćin Svjetskog taekwondo prvenstva za kadete 2023. godine

Bosna i Hercegovina biće domaćin Svjetskog taekwondo prvenstva za kadete koje će se održati 2023. godine u Sarajevu. Na današnjoj sjednici Upravnog vijeća svjetske Taekwondo federacije glasalo se između Meksika

SPORT

Livno domaćin jedriličarske utrke (Video)

U Livnu je počelo takmičenje u okviru kvalifikacijske utrke jedriličarskog grand prixa, čije će  finale biti održano u Španiji 2020. godine. Povjerenje livanjskom aeroklubu za organizaciju ovog značajnog takmičenja krajem

SPORT

ZMAJEVI BOLJI OD FINSKE

Reprezentacija Bosne i Hercegovine pobijedila je večeras u Zenici selekciju Finske rezultatom 3:2 (2:2) u okviru 4. kola UEFA Lige nacija i sa tri osvojena boda sačuvala prvo mjesto na