Mirsada Malagić, haška svjedokinja: Sa svjedočenja Karadžiću na identifikaciju sina Elvira

U srebreničkom genocidu izgubila je Elvira koji je imao 19 godina i Admira koji je bio mlađi sin i imao je svega 15, te supruga Slaku. Njena porodica je zakopana u Potočarima, nakon što su pronađeni u takozvanoj dolini grobnica, Kamenici.

O ubistvima svojih najbližih i sugrađana, o gladi koja je vladala u Srebrenici, Mirsada Malagić je govorila u Haškom tribunalu, kao svjedok Tužilaštva. Kao i većina srebreničkih porodica s nestrpljenjem čeka presudu Radovanu Karadžiću 24. marta.

Mirsada je svjedočila protiv Radislava Krstića, protiv Zdravka Tolimira, a i protiv Radovana Karadžića u januaru 2012. godine.

– Karadžič je tražio poslije dva dana svjedočenja, da me još jedan dan ispituje. Ljutio se na sudije i govori im je kako je moja porodica ratnička, jer je ubijeno sedam muškaraca iz iste kuće. Moja svekrva je ostala bez trojice sinova, tri unuka i muža. Rekla sam Karadžiću, gledajući ga u oči, koliki su ratnici bili, da ste ih sve smjestili u Potočare, a Vi ste i Vaši ljudi i danas tu – prisjeća se Malagić.

U Tuzlu ili Hag

Kada se spremala za Hag da svjedoči Karadžiću, zazvonio je telefon. Nije ni slutila da je poziv iz Tuzle, iz identifikacionog centra, i to s viješću kako treba doći na identifikaciju starijeg sina. Ipak, odlučila je prvo otići u Hag. Odlazak u Tuzlu je ostavila, kaže ,kada se vrati, jer se bojala svoje reakcije, a imala je i jaku želju da ispriča istinu pred Sudom.

-Dan prije suđenja, nudili su mi da se vidim s Karadžićem u pritvorskoj jedinici, oči u oči. To sam odbila, jer nisam željela da vidim tog čovjeka izbliza. Svjedočila sam protiv njega dva dana. Sve što sam osjetila u tom momentu bila je mržnja, prezir, žaljenje… Kada sam ga vidjela, pitala sam se, da li bi mu mogla nešto uraditi i kada bi dopustili… Ne znam šta bi mu mogla uraditi da bi ga adekvatno kaznila za njegova zlodjela, koja je uradio meni i ostalim ljudima. Kada je počelo njegovo izlaganje, jer nije imao advokata, moglo se vidjeti koliki je to monstrum i dalje, da se ne kaje ni zbog čega što je uradio i da se povrh svega smije- prisjeća se Mirsada.

Klonula je životom i izgubila snagu kada je ukopala strarijeg sina. Iako je bila svjesna da su joj ubijeni sinovi i suprug, u njenoj duši se krila nada, koju ni s kim nije dijelila, da joj je barem Elvir živ.

-Poslije 15 godina od pada Srebrenice ukopala sam mlađeg sina i muža, od tada nikada više nisam zaplakala u Potočarima, jednostavno, u meni se sve skamenilo. Ni dan-danas ne plačem u Potočarima. Jedino kada ulazim u Memorijalni na kapiji mi se noge oduzmu. Ja osjećam da idem tuđim nogama, dođem do mezarja, proučim Fatihu i jednostavno zanijemim. Nisam ni suze spustila na dženazi kada sam starijeg sina ukopavala, kojeg sam identifikovala poslije svjedočenja protiv Karadžića – priča Mirsada uz duboke uzdahe.

Novosadski korpus

Bila je smjela u Hagu, nije šutjela. Priča nam da joj je najviše smetalo što je Radovan Karadžić insistirao da ona odgovara sa „da“ ili „ne“, uprkos tome sudija joj je odobrio da ona odgovara kako je ona zahtijevala, punim rečenicama. Prisjeća se Mirsada kako je Karadžić branio boravak novosadskog korpusa u Hranči, koja se nalazi tri kilometra od Bratunca. On je tada tvrdio da je ta vojska iz Novog Sada bila tu kako bi, navodno, odbranila stanovnike u Bratuncu.

-Kada sam ga demantovala, rekao je on meni „kada vidim da znaš gdje je Hranča, jesi li upoznata da je novosadski korpus napadnut u Hranči“? Ja mu kažem da nisam s tim upoznata. Onda sam mu postavila kontrapitanje. A šta je novosadski korpus radio u Hranči? I kaže on da su išli iz Bratunca, kao vraćali se u Novi Sad. Tada sam sudijama objasnila da je Novi Sad u Srbiji i da bi se tamo uputili imali su dva pravca, ali nije nijedan kroz Hranču. Pitala sam se, u tom momentu, od koga su oni branili selo gdje su muslimani. Zaova mi je živjela pored ceste u Hranči, tu su ih sve ubili, i nju, njene posmrtne ostatke smo našli na njivi – ispričala je Mirsada.

Ona je na kraju razgovora za Faktor rekla kako nikada nije vidjela većeg monstruma, koji je tako hladno i ravnodušno slušao njeno svjedočenje.

Mislili su da sam mrtva

Mirsadi Malagić želja za životom u Srebrenici svaki dan je sve manja. Sjeća se tog 11. jula 1995. godine, kada se rastala s dvojicom sinova i suprugom na raskrsnici gdje je jedan put vodio prema Potočarima, a drugi prema šumi, za koju su mnogi Srebreničani mislili da je put spasa. Nakon rastanka, bez pozdrava, začula se dentonacija, geleri su ranili Mirsadu, koja je bila u trećem mjesecu trudnoće.

U naramku je nosila osmogodišnjeg sina. Kaže da joj je, između ostalog, žao što su na onaj svijet otišli Elvir, Admir i suprug s ubjeđenjem da je ona od te granate poginula, jer joj je to posvjedočio brat koji izašao živ iz šume. Danas živi u Sarajevu s kćerkom koja je rođena šest mjeseci nakon genocida i sinom koji je tada imao osam godina.

Izvor: Faktor.ba