Husein-kapetan Gradaščević: Sanjar bosanske slobode

Jedno ime trajno je ispisano zlatnim slovima u historiji Bosne i Hercegovine. Ime je to čovjeka koji je, boreći se za slobodu svoje zemlje, ustao na bunu i iskazao neposluh sultanu, ime koje našoj domovini služi na čast, a našem narodu na ponos – narodni prvak, Zmaj od Bosne, Husein-kapetan Gradaščević

Piše: Alen Zečević, novovrijeme.ba

Husein, sin Osman-kapetana i Melek-hanume, rođen je u Gradačcu 1802. godine u porodici Gradaščevića, koja je slovila za jednu od najutjecajnijih begovskih porodica u Bosni. Osim Huseina, Osman-kapetan je imao još šestericu sinova: Murat-bega, koji je oca na kapetanskoj dužnosti naslijedio 1812. godine, Hamza-bega, koji je umro još za očeva života, Osman-bega, koji je titulu paše dobio zbog zasluga u ratu protiv Srbije 1813. godine, Muharem-bega, Ibrahim-bega i Bećir-bega.

Porodična kuća Gradaščevića u kojoj je rođen Husein nalazila se u blizini gradačačke kule. U njoj je još kao dječak, slušajući pripovijesti svoga oca Osmana i proslavljene braće Murat-kapetana i Osman-paše o njihovim pobjedonosnim pohodima protiv ustanika u Srbiji s početka 19. stoljeća, rasplamsavao u sebi ratnički duh.

Bez oca je ostao vrlo rano, kad je imao svega deset godina. Nakon očeve smrti o njegovom je odgoju brinuo Murat, najstariji mu brat, znan kao pošten i pravedan kapetan, koji je “u svakoj prigodi štitio raju i sirotinju od nasilnika i gulikoža”. Ne štedeći novca, doveo je Huseinu najbolje učitelje, među njima svog privatnog pisara mula Mestvicu, koji ga je poučavao arapskoj kaligrafiji. Drugu, onu nježniju stranu njegove ličnosti, na sebe je preuzelo jedino žensko u njihovoj kući, majka Melek-hanuma koja je, obasipajući pažnjom svog budućeg junaka, u njemu istovremeno odgajala mladića izvanrednih manira.

Takvog ga je upamtio i Bartolomeo Kunibert, njegov savremenik i hećim, koji je o njemu sačinio ovaj vrijedan zapis: “Husein-kapetan imađaše 30 godina; stas mu bejaše srednji, izgled interesantan, pogled blag i sumoran, osmeh pun draži i tuge, njegove oči natkrivljivahu guste i ukrštene obrve, beloća njegove kože izdavaše više đurđijanski tip njegove majke no onaj ponositoga, surovoga i poludivljega Bošnjaka. Jedva bi se moglo verovati da se pod ovim nejakim i nežnim telesnim sastavom mogla skrivati onako krepka duša, vojnički darovi, velika taština, a naročito lična hrabrost, doterana ponekad do drskosti. Iskren i marljiv muslomanin, on je brižljivo vršio spoljne obrede svoje vere i pretpise Korana; ni za šta na svetu ne bi on propustio onih pet molitava dnevno, oštro pretpisanih svakome muslomaninu i od čega ga ništa ne može osloboditi; šta više često su ga viđali kako za vreme razgovora okreče oči k nebu i ponavlja sa svim tiho poneku molitvu ili stihove iz Korana; i protivu opštega običaja svojih sunarodnika uzdržavaše se on brižljivo od raznih vinskih i alkoholnih pića, zabranjenih zakonima islamizma…”

Mladi Husein, koji je imao ogromno bogatstvo i nemali broj posjeda, bio je odlična prilika za žensku čeljad iz drugih begovskih porodica. Ni on, svjestan svog statusa i ugleda koji uživa njegov plemićki rod, ništa nije prepuštao slučaju, pa je i sam među njima tražio najbolju za sebe. Huseinovo srce naposljetku je pripalo najsretnijoj od svih miraždžijki, Hanifi, djevojci iz porodice Begzadića iz Dervente, čiji je brat, derventski kapetan Mahmud-beg, u godinama koje su uslijedile stajao na bojnom polju rame uz rame s Husein-kapetanom. Nije prošlo mnogo kad su dobili i prvi plod svoje ljubavi, sina Muhameda, koji je po svoj prilici rođen 1821. godine, što će reći da se Husein vrlo mlad oženio.

Husein je svoje djetinjstvo i mladost proveo u burnim vremenima. Baš u to doba Bosnom je strah i strepnju sijao valija Dželal-paša, surove naravi i omražen među bosanskim ajanima, čovjek koji je, kako se u narodu pričalo, posjekao i na onaj svijet poslao više od pet stotina neposlušnih ajana i begova. U toj krvavoj kažnjeničkoj misiji život je izgubio i Huseinov brat Murat-kapetan kojeg je, za primjer drugima koji se usude poći putem nepokornosti njegovim naredbama, 1820. godine otrovao bešćutni Dželal-paša. To, međutim, ovom krvniku ne bi dovoljno, pa vlastoručno potpisanom bujuruldijom naredi da se od nesretnog Murat-kapetana oduzme sva životna stečevina i stavi u državni posjed, a njegovim nasljednicima ostavi dvadeset hiljada groša, tek toliko da licemjerno “ublaži” njihov gubitak.

Tragična sudbina njegova brata, kojeg je naslijedio na kapetanskoj stolici, bez sumnje duboko je potresla Huseina. To je bio jedan od razloga što je s nepovjerenjem dočekao novog bosanskog namjesnika Abdurahim-pašu, prema kojem je postupao krajnje pragmatično. Poslan u Bosnu da u djelo provede strogo naređenje carigradskog dvora i ukine janjičarski red u ovoj pokrajini, namjesnik se suočio s prijetnjom oružanog otpora nezadovoljnih janjičara. Već tad je Husein-kapetan stekao reputaciju jednog od najistaknutijih bosanskih prvaka. Oni koji su pratili razvoj događaja tvrdili su u svojim izvještajima da je Husein-kapetan stao uz janjičare, poručujući da će s arsenalom od tri do četiri hiljade pušaka sravniti sa zemljom sve njihove protivnike. Ipak, do njegove odlučnije intervencije nije došlo.

Za jedanaest godina, koliko je proveo na čelu Gradačačke kapetanije, marljivo je Husein-kapetan radio na podizanju mnogih građevina. Živa graditeljska djelatnost, koja se razvijala zahvaljujući velikim novčanim sredstvima, najvećim dijelom bujala je na području Gradačca. Posebno je zanimljiva prošlost gradske tvrđave koja je podignuta na malom i strateški znakovitom uzvišenju, s kojeg se ljudskom oku pruža bajkovita, kao na dlanu podastrijeta panorama grada. Iza njenih zidina kula je visoka i bijela, u narodu zvana kulom Husein-kapetana Gradaščevića. Je li i kad ovu kulu prema svojoj volji dao izgraditi Husein-kapetan, ne zna se, ali je gotovo izvjesno da je za vrijeme svoje uprave vršio određene gradnje i prepravke na njoj.

U njenoj je blizini, prema Huseinovom nalogu 1824. godine, izgrađena kamena, više od dvadeset metara visoka sahat-kula. U selu Čardak, udaljenom oko osam kilometara od Gradačca, gdje je imao svoje posjede, Husein-kapetan je jedan dio zemljišta opasao dubokim hendecima koje je ispunjavala voda i od njega načinio vještački otok. Tu, na jednom od brežuljaka izgradio je veliki, sedamnaest metara dug dvorac, za koji će neki reći da je bio ljepši i od onog u Gradačcu.

Najznačajniju građevinu podigao je Husein-kapetan 1826. godine ispod same gradske kapije, na oko pedeset metara daleko od zidova stare tvrđave. Bila je to, prema osnivačevom imenu nazvana, Husejnija, džamija impozantnih dimenzija i ljepote, s jednom velikom kupolom i tri manje nad džamijskim trijemom, iznad kojih je ponosno, kao prstom u nebo upirala, dvadeset i pet metara visoka bijela munara. Iznad ulaza u džamiju sitnim nesh-talik pismom uklesan je natpis:

Kako su lijepi mihrab i minber džamije osvjedočenih vjernika,
Čija izvanredna kupola se može porediti sa Bejti-mamurom.
Vrijedne hvale su bogomolje gdje god se nalazile,
A posebno kupolama presvođena mjesta, gdje se pada ničice.
Svakodnevno se na bogomolje prosipa obilna milost,
Jer su to mjesta i bogomolje pobožnih.
Priznati se mora da je za podizanje ovakve bogomolje
Potrebna uputa Božija i Njegova pomoć.
Nastojanja savremenika ostala su bezuspješna,
Jer slično nije vidio ni onaj ko je mnogo putovao.
Sretni emir kapetan tvrđave Gradačca.
Od Boga je upućen i pomognut za ovakvu gradnju.
Pridružujući se čestitanju njezina dovršetka, evo hronograma,
Krkleri rekoše: “Ovo je lijepa džamija i dom vjernika”
Godina 1242. (1826)

Kao kapetanu, Huseinu je bilo mrsko činjenje nepravde i zuluma. Osim što je dao silan novac da se izgrade njegovi hajrati, Husein-kapetan je novčano pomagao i dozvole izdavao za gradnju mnogih objekata od opće koristi stanovnicima njegove kapetanije. Po dobrom su ga pamtili katolici iz sela Tolise, gdje je, kako bilježi Julijan Jelenić, 1823. godine izgrađena prva zgrada za potrebe katoličke pučke škole u kojoj se školovalo 120 djece, a zatim i jedna katolička crkva u kojoj je na molitve dolazilo oko 1.500 ljudi. Pritom nije mnogo mario za kaznu, jer je sve dozvole tim ljudima izdavao na svoju ruku, a ne prema naređenju i carskim pečatom ovjerenom beratu. Nastavit će se…