Zašto nas u školama biznisa ne uče da budemo ljudi?

Zovem se Emin, na trećoj sam godini Ekonomskog fakulteta u Sarajevu i do sada su nas profesori ubijali sa: “Glavni princip u poslovanju je ostvariti što veći profit. Da uz što manje ulaganja ostvarite što je moguće veću zaradu.” Grubo rečeno, to se svodi na sljedeće: nabavite jeftino sirovine, nabavite jeftino opremu, radnike držite na hljebu i vodi, platite što manje poreza državi, a naplatite što više od kupaca.

Sada, kada ponukan tragedijom koja se desila na skeli kod Sarajevo City Centra pišem ovaj članak, postavljam sebi pitanje: Zašto nas niko od tih profesora nije naučio ono najvažnije – biti čovjek? Da li običan radnik, koji radi za neku platu s kojom jedva spaja kraj sa krajem i koji živi od prvog do prvog, zaslužuje da bude tretiran kao potrošna roba?

Moj otac je doživio sudbinu većine demobilisanih boraca kojima je rat oduzeo najbolje godine života – bez stalnog zaposlenja, rad za minimalac na bauštelu. Na sreću, na njega sav taj mukotrpni rad nije ostavio većih psiholoških posljedica – stizao je da bude i dobar otac. Međutim, meni se srce slamalo kad sam vidio tu svu poderanu i prljavu odjeću sa bauštela, kao i kada sam na putu do škole, oko 8 ujutro, znao ugledati kombi u kome bi bilo stisnuto desetak građevinaca, jer sam znao da i moj otac prolazi isto što i oni.

Vlasnik firme za koju je radio gledao je kako da skreše bijednih 400 KM plate za šestodnevni rad u sedmici; za kašnjenje od jedne minute na posao, za oštećivanje opreme iz prahistorije ili lom cigle. Da je barem zauzvrat obezbijedio kacige, rukavice ili radne čizme, pa hajd’. Ali, da možda jeste to uradio, njegov sin ne bi imao šanse da promijeni Chryslera, Audi Q7, Hummera i Audi A7. Ipak roditelji svojoj djeci žele najbolje, zar ne?

Nakon bauštela je dobio posao u hemijskoj fabrici boja i lakova. Prema njegovim riječima, problem te firme nije bio prodaja, nego proizvodnja. Sve što su mogli da proizvedu, bez problema bi prodali. A zašto nisu proizvodili više? Vlasnik je nenamjenski kredit kojeg je dobio na grejs period, potrošio za izgradnju vile nedaleko od Vogošće. Svaki dan sam tuda prolazio na putu do kuće. Od oka, rekao bih da je koštala barem pola miliona. Dvije godine poslije, fabrika boja i lakova je prestala raditi, a vlasnik je vilu navodno prodao za 250 hiljada maraka.

Većina ljudi u BiH koji vode biznise nemaju pojma o tome. Biti gazda je jedan vid statusnog simbola, možete se pohvaliti džipom ili luksuznim stanom. To što radnici rade u neljudskim uslovima, za mizerne plate koje uglavnom kasne, to je manje bitno. Eto, očigledno nije teško biti gazda. Da li je toliko teško biti čovjek? Da li je toliko teško biti pošten prema radnicima, da li je toliko teško ljude adekvatno nagraditi za uloženi trud?

Ispod te skele, zbog koje je život izgubilo dvoje ljudi, a još nekoliko je teško povrijeđeno, prošao sam mnogo puta. Mogao sam to biti i ja. Mogao je to biti bilo ko. Prilično sam siguran da na njoj nikada nije bilo upozorenje da bi se mogla srušiti. Ono što jeste bilo na njoj su posteri političara sa prethodnih izbora ili poneka najava koncerata. Što je najgore, na patnje običnih radnika većina ljudi je oguglala.

Svjež ožiljak je stradanje rudara u jami Raspotočje prošle godine. U kakvim uslovima rade ovi radnici, pravo je čudo što rudarske tragedije u BiH nisu češće. Kada su radnici uništenih tuzlanskih preduzeća marširali prema hrvatskoj granici, bili su predmet sprdnje na internet forumima. Njihov pokušaj, iako veoma naivan, bio je jednostavno potez očajnika, potez ljudi koji su toliko obespravljeni da ne znaju više šta da rade. Na jednom od srbijanskih portala sam također vidio klip na kome radnik radi nešto na terasi zgrade u izgradnji, a kolega ga kroz obližnji prozor drži za kaiš od farmerica da ne padne. Najgore od svega je što su se ovakve nesreće dešavale, dešavaju i dešavaće se, uglavnom zbog nebrige i neobezbjeđenja minimalne potrebne sigurnosti na radnom mjestu.

Gazde možda vjeruju u život poslije smrti, možda ne, ali jedna stvar je sigurna. Luksuzni auto ne može stati u rupu dva sa dva. Da se ovo desi na Zapadu, izvođač radova bi bio razapet. U Bosni, daj Bože da se išta desi. Kao što Dubioza kolektiv kaže, “Opet niko nije kriv, krivo je more”.

Emin Gušo,Geto.ba

Previous Fatima Salihović: Sina su mi ubili dok je molio za čašu vode
Next A moj niko ne dođe

You might also like

BLOG

Srđan Šušnica, kulturolog: IZ BANJALUKE JE PROTJERANO 75.000 LJUDI

Srđan Šušnica, kulturolog, rođen je u Banjaluci 1976. Završio je banjalučku gimnaziju a potom diplomirao na Policijskoj akademiji u Beogradu, a nakon toga i na Pravnom fakultetu u Banjaluci. Magistrirao

BLOG

Od konc logora u Bosni do radnih logora u Srbiji – Kako se logor iz devedesetih vratio kući dvijehiljaditih?

Beogradski sedmičnik NIN u novom broju izašao je sa naslovnom stranicom na kojoj je fotografija ulaza u koncentracioni logor Aušvic sa natpisom “ARBEIT MACHT FREI” (Rad oslobađa), ispod čega dominira

AGRESIJA|GENOCID|ZLOČINI

Plava pletenica traži djevojčicu Naidu

Dvije djevojčice se igraju ispred svoje kuće. Zovu se Naida i Anesa… Ramiz Hodžić promatra svoju kćerku Anesu od osam godina. Gleda sina Asima, on ima šest godina. I onda