/Izvor: Sima Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države/
-Poslije ustupanja Stona Dubrovniku, vijesti o odnosima Bosne i Srbije su vrlo rijetke. Odavno je već zapaženo da se nešto moralo događati oko 1335/6. godine.
Bosanski vojvoda Ružir i Milten Draživojević, zabilježeni još 1335. kao bosanski podanici javljaju se 1336. kao kraljevi ljudi. Šta se iza te promjene krije nije poznato. Možda to ima neke veze s ratovanjem ugarskog kralja u Mačvi, jer u tom sukobu bosanski ban zbog svojih odnosa prema Ugarskoj vjerovatno nije ostao neutralan.
Da je Srbija predstavljala opasnost za Bosnu vidi se i iz poznate banove žalbe fra-Gerardu de Odonis da protiv jeretika u svojoj zemlji ne može da preduzme odlučnije korake, jer bi oni potražili pomoć od ”šizmatika”, što svakako znači od srpskoga kralja. U Veneciji su se u pregovorima između bana i Republike 1343. pravile kombinacije sa savezom u kojem bi pored Bosne i dalmatinskih gradova učestvovao i srpski kralj. Ostalo je nepoznato da li je Dušana predlagao sam ban Stjepan ili Venecija. Iz tih pregovora nije ništa proizašlo.
U jesen 1346, ban Stjepan II neposredno je zamolio Sišoriju da uputi poslanike srpskom caru da posreduje za mir. Mletačka vlada se s mnogo dobre volje primila toga zadatka, za ljubav saveznika do koga joj je mnogo stalo. Krajem novembra, Venecija je preko svoga glasnika obavijestila bosanskog bana kako je srpski vladalac reagovao na ovo posredništvo. I Dušan je izjavljivao spremnost da za ljubav Venecije živi u miru i prijateljstvu s bosanskim banom, ali se žalio da je ban uzeo i da drži jednu zemlju koja po pravu pripada njegovom kraljevstvu. Vraćanje te zemlje bilo je za srpskog vladaoca glavni uslov za mir. Interesi na tugu navodili su Dušana na veliku popustljivost, tako da je predlagao čak da se, ukoliko postoji sumnja u njegovo pravo na humsku zemlju, odluka prepusti drugima, ali da obje strane daju zaloge da će odluku arbitara prihvatiti. Car je mogao predlagati ovaj već od XIII vijeka mnogo praktikovan način rješavanja sporova, zbog toga što je njegovo pravo bilo očigledno i što bi na taj način spor bio riješen u njegovu korist. Naravno, iz tih istih razloga, ovaj put ka izmirenju nije mogao biti prihvatljiv za bosanskog bana. Izgleda da je Dušan to predviđao, pa je mletačkim posrednicima predlagao da se, ako ništa drugo ne uspije, zaključi primirje na dvije do tri godine uz obostranu obavezu da neće nanositi štetu. U toj fazi pregovora prekida se niz naših izvora, tako da ne znamo šta je u stvari postignuto. Nije isključeno da je ostvaren minimum i sklopljeno kratko primirje, jer u toku 1347 i 1348. ne saznajemo ništa o sukobima ili neprijateljstvu bosanskog bana i srpskog cara. 95
Pitanje je, međutim, ponovo postalo aktuelno u proljeće 1349. Tada je u Srbiji boravio mletački poslanik čija je misija na prvom mjestu imala za cilj da izdejstvuje naknadu štete Dubrovčanima i mletačkim trgovcima i zatim da pokuša izmirenje Dušana i carigradskih careva. Tek ako poslanik procijeni da ovim zadacima neće škoditi, mogao je da pokuša s novim posredovanjem za mir između Srbije i Bosne. Tom prilikom svakako nije bilo ništa postignuto, jer je sredinom maja bosanski ban ponovo molio za mletačko posredovanje. Istovremeno je saopštio da će u Humu, zemlji koja je bila glavni razlog bosansko-srpskog neprijateljstva, izgraditi tvrđavu kraj mora. Molio je mletačku vladu da mu pruži pomoć u slučaju da neko pokuša da napadom s morske strane osujeti gradnju. Ban Stjepan vjerovatno nije predvidio koliko će ovaj plan uzbuditi i oneraspoložiti Veneciju. Ta tvrđava može jednoga dana da bude opasna za mletačke gradove i posjede — zabilježeno je uz odgovor poslaniku. Taj prigovor nije iznijet javno, već se banu savjetovalo da odustane od svoje namjere, zbog toga što dizanje grada na spornom zemljištu može ometati pregovore o miru i prijateljstvu sa srpskim carem. Venecija je ipak i toga puta preduzela izvesne korake u Srbiji, ali je držanje bana Stjepana onemogućilo svaki uspjeh.
Pred sam kraj 1349, bosanska vojska je prodrla u srpske oblasti u primorju i pustošila ih. To je pogoršalo krizu u srpsko – bosanskim odnosima, car Dušan je u proljeće 1350. objašnjavao Veneciji da se od odmazde protiv Bosanaca uzdržava samo zbog toga što se ona zauzima za bana. Upravo zbog toga, tvrdio je srpski car, Republika treba da preduzme mjere kod bana da ga umiri i navede da povrati ono što je uzeo i da naknadi štete koje je nanio. Bilo je sasvim jasno da se srpski vladar spremao da svoju ogromnu moć upravi prema zapadu i odlučno razmrsi zaplete s Bosnom oko Huma. Nad Bosnu se nadnela velika opasnost.
Prvi put posle velikih uspjeha na početku samostalne vlade, ban Stjepan je bio izložen opasnosti da pretrpi ozbiljan neuspjeh. Pošto je srpski car vraćanje Huma postavio kao uslov za postizanje mira, bosanski ban je mogao samo da se ili mirno odrekne ove oblasti ili da se izloži opasnosti od oružanog napada, čiji se ishod, zbog velike nesrazmjere snaga, mogao predvidjeti.
Ban se opredijelio ipak za ratni sukob uzdajući se, vjerovatno, u pomoć ugarskog kralja i mogućnost da se ratni gubici povrate. U svakom slučaju, on se i u posljednjim pregovorima, koje su s velikom ozbiljnošću i zalaganjem vodila dva mletačka poslanika putujući od jednog vladaoca drugome, držao nepopustljivo. Razgovori su se otegli, a po procjeni poslanika nije bilo nikakvih izgleda na uspjeh, zbog toga je mletačka vlada, nalazeći da je izložena velikom trošku i da neuspješnim posredovanjem samo gubi autoritet, povukla svoje poslanike. Rat je posle toga bio neizbježan.
Poslanici su još u septembru 1350. djelovali kao posrednici, a u oktobru je već car Dušan s vojskom provalio u Bosnu. Na žalost, o ovom ratu se ne zna gotovo ništa. Stariji opisi po kojima je Dušan sa 80.000 ljudi prešao Drinu i opsjedao Bobovac nemaju oslonca u izvorima. Da je cilj srpskog vladaoca prije svega bio Hum, ne pokazuju samo pregovori u kojima je on neprestano tražio ovu oblast, već i prijedlog da se sa mletačkim duždem sastane eventualno na ušću Neretve.
Hum je za kratko vrijeme došao u ruke cara Dušana, Srbi su sigurno zaposjeli grad Novi u Neretvi. Sredinom oktobra, Trogirani i Šibeničani očekivali su dolazak srpskog vladaoca u blizinu i spremali darove koje će predati kad bude došao do Krke. U to vijreme je nekako moralo doći do preokreta. Vijesti sa juga, da je Kantakuzin provalio na teritoriju Dušanovog carstva i osvojio Ber, Voden i neke manje gradove, prisilile su srpskog cara da svoje snage prebaci u Makedoniju i u osvojenim oblastima ostavi samo posade u gradovima. Sredinom novembra Dušan je već boravio u Dubrovniku na svome putu ka Makedoniji. Odlazak srpskog cara s glavninom vojske doveo je u pitanje njegove tekovine u Humu. Desilo se ono isto što je i u Makedoniji oslabilo Dušanove pozicije: gradske posade, suviše malobrojne i slabe, nisu bile dorasle da odbrane sebe i okolnu teritoriju od napada snažnijih vojnih odreda.
Svega nekoliko mjeseci bilo je dovoljno banu Stepanu II da povrati izgubljene gradove. Za osvajanje Novog u Neretvi bio je naročito zaslužan banov vlastelin Vuk Vukoslavić, čije se zasluge iznose u jednoj povelji izdatoj sredinom 1351. Ban Stjepan II je na taj način pred kraj svoje vladavine odbranio ono što je na njenom početku osvojio za Bosnu.
Car Dušan se vjerovatno nije pomirio s krajnjim ishodom rata s Bosnom, ali, zauzet na drugoj strani, nije imao više prilike da se angažuje oko zemalja na Neretvi. Poslije njegove smrti, više niko nije sa srpske strane ugrožavao bosansku vlast nad Humom, piše Ćirković.
(MiruhBosne)
