A moj niko ne dođe

Sjećanja kao pelin slatka.

Piše: Ahmed Hrustanović

Sjećanja na genocid su gorka kao pelin, ali je upravo taj „pelin“ lijek za mnoge „bolesti“. Najteža bolest koju taj „pelin“ liječi jeste „bolest“ zaborava. A kako da zaboravim…

Sjećam se UN-ovog bijelog kamiona sa ceradom i plavih kaciga koje su nas „štitile“. Sjećam se kako me gušila stranica kamiona i mom dječjem tijelu, jer tada sam imao nepunih sedam godina, nanosila bolove i udisaji su bili češći i kraći, zbog silne gužve i nemogućnosti da se ostane u pretrpanom kamionu.

Sjećam se i svojih riječi koje i danas, ne samo u mojoj, nego i u glavi moje drage majke odzvanjaju:

„Babo ja te nikada više vidjeti neću…“

Kao da ga sada gledam kako trči za onim prokletim kamionom i ono malo kose na glavi, što mu je od brige spala, čupa svojim blatnjavim rukama uprljanim od ilovače kopajući mezare poginulim na poligonu 1993. ispred Osnovne škole u Srebrenici.

Sjećam se i četnika koji se na barikadi u Potočarima popeo na kamion i tražio zlato i novac. Kako da zaboravim drhtave i od rada zadebljale majčine ruke dok u njima drži ono malo crkavice, rizikujući svoj život, da bi meni bilo bolje. Nije dala onaj prsten što joj babo kupio kad su se vjenčali, nego ga strpa u sestrinu crvenu čizmu koja je bila tri broja veća i još podrezana.

Od mezara do mezara

Kako da zaboravim dane nadanja u julu 1995., kada smo iščekivali svoje najmilije. Učini mi se da je svačiji babo došao, samo moj nije. Kako da zaboravim tugu i čemer na majčinom licu i bol dok joj je moj brat, u to vrijeme dojenče, iz grudi krv izvlačio.

A moj niko, ama baš niko, ne dođe.

Nije mi došao moj voljeni babo, koji mi je ratno djetinjstvo uljepšavao drvenim igračkama i čahurama iz rovova donesenih. Nije mi došao moj đedo, koji me je učio i ispod pazuha držao da bih prve korake činio. Ni amidža, ni dajdža. Niko.

Ta sjećanja su moj pelin koje svakodnevno pijem i već sam navikao na njih, postadoše mi slatka, pa mi energiju daju da se borim, da budem bolji učenik, da budem bolji student, da budem bolji otac, suprug i uzoran građanin naše domovine ponosne i njenog manjeg na genocidu nastalom dijelu, ni ime ne mogu da mu spomenem.

Upravo taj moj slatki pelin mi ne dade mira, ni u Sarajevu, ni u Tuzli, nigdje. Nego ta sjećanja hoće da žive zajedno sa mnom po brdima i dolinama gdje su mnoga i nastala.

Vratih se u Srebrenicu da živim.

Od toga trenutka, prošla je evo godina dana za koju slobodno mogu reći najljepša godina moga života poslije onog prokletog kamiona.

Tu sam najsretniji, najzadovoljniji, dišem punim plućima i ne stidim se nikoga. Svoje dvoje maloljetne djece vodam od mezara do mezara, od grobnice do grobnice, neka uče historiju na činjenicama, a ne na udžbenicima.

“Babo, kako dalje?”

Nerijetko vodim svoju kćerku u Memorijalni centar Potočari, a ona dok smo u autu pjevuši:

„ Srebrenice moja, Srebrenice majko, neću biti sam…“

„Babo, babo kako dalje?“

„Dokle si došla, sine?“ upitah je.

„Babo, Fatih ti je sin, a ja sam tvoja kćerkica“, ponosno uzvrati.

„Dobro, kćerkice moja, dokle si došla?“

Opet počinje pjevušiti: „Nema vas, nema vas, nema vas…“

A onda joj se pridružim i pomognem joj, mada i nemam neki glas za pjesmu, ali za tugu uvijek ima. Sa tugom sam se rodio. Sa tugom živim. Tuga je moja radost.

„Tražim vas, tražim vas, tražim vas. Gdje god krenem vidim vas“, zajedno pjevušimo, a ja neprimjetno brišem suzu.

Nedugo zatim, stali smo kod Memorijalnog Centra u Potočarima, po ko zna koji put vodim je. Ona i ja sami najbolje se ispričamo sa dedom i amidžama.

„Babo, je li to opet idemo, kod onog našeg dede što spava i kod naših amidža što spavaju zajedno?“, upita me.

Revolt na genocid

Djeca su takva. Ona samo ispituju, sve ih živo interesuje. Vole da znaju, da novo nešto nauče.

„Jeste, dušo moja, idemo da se poselamimo sa mojim babom, a tvojim dedom, i sa amidžama i drugim dedom.“

„A, babo, što oni ovdje spavaju“, opet isto pitanje na koje se trudim dati ispravan odgovor. A koji god odgovor dam, često mi se učini da nisam joj dobro objasnio. Nekad joj kažem grubu istinu, iako ona to ne razumije, nego ta istina je moj revolt na genocid.

„Oni spavaju tu, jer su neke čike što se zovu četnici, došli i zatvorili li ih i zakopali u zemlju“, kažem joj.

Čekam reakciju. Ovaj put nije se pobunila što je zovem sine. Volim da je tako zovem, jer je i moj babo tako zvao svoju kćerkicu, moju stariju sestru.

„Pa, hajmo ih mi sad otkopati i povesti ih u svoju kuću u Sreb’enicu?“, začuđeno upita.

„Kako nam dolazi onaj dedo iz Sarajeva, mamin babo, neka nam dođe i ovaj dedo, tvoj babo?“

Tako ja s njom odmaram svoju dušu. Onaj mi manji sinčić, ne zna još da priča.

A volim ga. Ne smijem da ga volim puno, kao što je moj babo mene. Nekako se bojim. Bojim se istog. Ponavlja se to. To nikome nisam smio ni reći. I mog pradjeda je dočekala zla sudbina. Još od onog rata, onog svjetskog, i pradjeda su mog mučili, i da prenoći u zimsko doba u Drini ga ostavili. Eto, zato se bojim, da i mene isto ne snađe. A i sina moga. Upravo iz toga razloga nisam htio da mu dam očevo ime.

Sjećanja kao vojska

Nisam, jer, supruga moja, ne voli kad ja uživam u svojoj tuzi.

Dao sam mu ime Fatih, jer želim da bude osvajač. Kažu da je prije genocida u Srebrenici bilo par ljudi sa imenom tim i da su svi preživjeli. Valjda ime dosta čovjeku donese osobina i karaktera. Onakvim kakvim te zovu takav budeš.

Želim da moj Fatih bude kao sultan, čedan i prkosan. Uporan i lijepog ahlaka. Onaj za kojeg je i naš Pejgamber, a.s., rekao da je divan a i da je njegova vojska divna. Eto, takav želim da bude.

Želim da njegova vojska budu moja sjećanja, dok je još malehan utkana. Utkana u život njegov, da ne zaboravi što mu je bilo sa čukundjedom, da ne zaboravi šta mu je bilo sa pradjedom. Da ne zaboravi šta mu je bilo sa djedom.

A svoj strah od ponavljanja historije mi smo prevazišli. Evo nas sada u Srebrenici. Njeno krvavo sunce nas grije. Njeno, al’ najljepše. Njenu vodu sa njenih brda pijemo. Njen čisti zrak udišemo. Njenim bogatstvom se dičimo i koristimo, jer Srebrenica je kao mati. Sve ti da, a ne da da je zaboraviš. Ma gdje god bio, ona te opisuje. U tvojim genima jesu molekule njene vode. Od Srebrenice si stvoren, ne možeš ti bez nje. To je tako. Svaki list na grani u njenim šumama se voli. Teško je to opisati.

Znam često proći kroz Bratunac, kada krenem da svoju majku posjetim. Udari me uvijek iskra sjećanja i trenuci virenja ispod UN-ove cerade. Gledam ispod nje, i vidim kuće i ljude koji nas kamenuju i vrelom vodom posipaju dok prolazimo kroz Bratunac. Još uvijek u meni ona moja dječja pitanja:

„Pa kako, i oni su ljudi k’o i mi, što nam ne daju da živimo u miru, šta smo im uradili pa nam sve ovo uradiše!?“

Magacini u Kravici

Svaki moj prolazak, kroz Kravicu, a često prođem. Samo prođem, ništa više, i pogledam u onaj poljoprivredni magacin. Rekli su mi da su ih tu sve zajedno strijeljali, i bagerima i kamionima, kao što su i nas žive po zemlji, rasijali. Opet, volim ja proći kroz Kravicu, jer nekako, draga mi je, bar znam da je ona posljednje što je moj babo gledao. Nekako mi drago kad znam da je bio tu.

Kćerkici nisam još govorio šta se desilo u poljoprivrednim magacinima u Kravici, a hoću kada za to dođe vrijeme. Molim Stvaraoca ove divne prirode da moju kćerkicu učini ponosnom majkom Srebreničankom, koja će generaciju sinova i kćeri u Srebrenici odgojiti, a Srebrenicu neće morati učiti da vole.

Srebrenica je takva, ona se voli, urođeno je to. Ona se živi i uvijek će.

Već vidim unučiće svoje kako pjevuše, dok trčkaraju po srebreničkim poljima i putima: „Majko Bosno, Srebrenice sestro, neću biti sam…“

A ni današnja presuda u Hagu nama mnogo ne znači, ona nam neće vratiti naše najmilije, ali znači nam iz jednog drugog ugla, jer kao da se pomalo historijske činjenice iskrivljuju, pa hoće teze da obrnu.

Nije žrtva i dželat isto, niti će ikad biti. Ova presuda pokazuje ko je ko, i ko je bio ko.

Ne zaboravimo.

Izvor: Al Jazeera