Derviš-paša Bajezidagić – ‘Gazel o Mostaru’ iz 16. vijeka

‘Ko bi mog’o opjevati redom

Sve ljepote divnoga Mostara,

Zar se čudiš srce, što ga ljubim

Sa ljubavlju sinovskoga žara ?
Ovo ne ima na ovome sv’jetu,

Ako nema sred bajnoga raja,

Bistre vode i svježega zraka,

Što čovjeka sa zdravljem opaja!
Ko ga gleda, život mu se mladi,

A duša mu u nasladi pliva.

Svaki kraj mu i svako mjestašce

Zadivljene oči podraživa.
S voćem, vodom i ostalim miljem

On je druga Sirija na sv’jetu,

E bi rek’o da je rajska bašča,

Ko ga vidi u majskome cv’jetu.
S dvije kule velika ćuprija

Pružila se preko rijeke čarne,

Te sa svojim velebnijim lukom

Pričinja se poput dûge čarne.
Cio svijet da obiđeš redom,

Ne bi naš’o onakova svijeta.

On je majdan darovitih ljudi,

Šeher Mostar ures je sv’jeta.
To je gnijezdo slavnije junaka

I na peru i na bojnom maču;

Ko odvazda i sada iz njega

S dana na dan velikani skaču.

Neka šute indijske papige –

Neka svoje ne kazuju glase,

O, Dervišu! Ti si danas slavuj,

Koji pjeva svog Mostara krase.’

Derviš-paša Bajezidagić, rođen je u Mostaru polovinom 16. vijeka, a umro u Budimu 14.07.1603. godine.

Nakon školovanja u rodnom gradu, nastavlja učenje u Istanbulu i tu dospijeva u dvorsku službu. Kasnije je bio bosanski valija. U tom svojstvu poslan je na odbranu Budima i tu poginuo. Ostavio je iza sebe jedan divan na turskom i persijskom jeziku. Pored toga, kako navodi Fevzi Mostarac u svom “Bulbulistanu”, napisao je naziruna “Mesneviju” Mevlana Dželaludina Rumija u dva toma.

Derviš sam pripovijeda u predgovoru “Murad-name” piše da je kao dijete došao u Carigrad i stupio u Atmejdan-saraje, a to se dogodilo u vrijeme Selima II. To je bilo kad je Mehmed-paša Sokolović stajao na vrhuncu moći i slave, koji je nastojao svim silama da podigne svoje zemljake na kormilo turske države, što mu je donekle i pošlo za rukom. U Atmejdan-sarajima mladi je Derviš proživio nekoliko godina marljivo učeći, a naročito se bavio, kako sam veli, proučavanjem arapske i perzijske lijepe književnosti. Prilika mu se pružila da se u tom usavrši, jer mu je bio učitelj poznati Sudija kome nije bilo premca u poznavanju perzijskih klasika.

Ubrzo je postao carski lični savjetnik i da se ni časa nije od sultana udaljivao, da je u carskoj prisutnosti kao dogandzi-baša obavljao dužnost natkomornika, da je od prirode bio vrstan pjesnik, a po duševnim vrlinama i učenosti, ravan velikim učenjacima, da mu je sultan dozvoljavao da prisustvuje carskom vijeću, premda to nije bilo u običaju. Četib-Čelebi spominje ga 1000. (1592.) kao carskog ličnog savjetnika. Nekoliko mjeseci iza Muratove smrti, u mjesecu ševalu 1003. (1595.) spominje se u jednom fermanu kao bosanski namjesnik. Njegov buran život se nastavlja i 1603. već je “Derviš-paša išao za sudbinom ili ga sudbina gurala pred sobom”. Tako je u jurišu na neprijatelja na Kovin-adi kod Budima poginuo 1603.”

Napisao je vrlo uspješnu pjesmu o svom rodnom gradu i tarih posvećen Starom mostu u Mostaru, a ostavio je Mostaru i medresu, mektab i džamiju i opremio biblioteku u džamiji. Pripadao je mevlevijskom tarikatu. Njegova poezija je refleksivna, iskričava meditira o životu, sudbini, ljepoti. Derviš-paša spada među najznačajnije pjesnike osmanskog vremena u Bosni.

(mb/camo.ch)