Markale i susret koji mi je spasio život

Negdje kod nekadašnjeg restorana Gurman, na uglu stare Titove, naišao je moj prijatelj. Nismo se vidjeli od početka rata…

Piše: Zvonimir Nikolić

Februar 1988. godine

– Joj znaš šta bih sad voljela?
– Šta?
– Jagode!
– Kakve jagode draga Snježo u februaru?
– Ma znam, nego eto, jedu mi se nešto…
Pogledam je, stomak do zuba…osmi mjesec trudnoće.

Na tren sam pomislio: Bože, što ne živimo u nekom drugom gradu? Jer, viđao sam jagode i u februaru po evropskim metropolama. A opet, dobro sam prošao. Ovo je prvi put da za vrijeme trudnoće nešto izvoljeva.

Neki moji drugovi su u pola tri ujutro išli da kupe lubenice sa kamiona ili usred noći kupovali voćne jogurte i pudinge u dežurnim marketima. I ne zove se džaba drugo stanje. To drugo stanje nije u stvari samo veličina stomaka kako smo mi mislili.

– Ma hajde, još malo. Neka sve sretno prođe idući mjesec, kupiću ti vagon jagoda ako ti se budu jele…
– Ma sad mi se nešto jedu…

Februar 1994. godine

– Dodaj mi tu svijeću, odoh samo nešto do kuhinje…
– Neka te, šta ti treba, ja ću ti dodati, nemoj Boga ti da zapneš na nešto u mraku.
– Ma nešto mi se jede a ne znam šta?
– Eh, kao da imaš nekog velikog izbora…ima one paštete od germe, stara sinoć pravila a eto frišak je hljeb pa ako hoćeš da ti namažem malo?
– Ma neću…znaš šta mi se sad nešto jede?
– Šta?
– Krompir!
– Pečeni ili pire?
– Ma svejedno, zaboravila sam kakav je ukus krompira, a znaš ono kad ti dođe nešto da baš to sad pojedeš?
– Znam…kao onda jagode?
– Ma ja.

Sjetih se tih jagoda. Kao da se događalo u nekom prošlom životu. E kud potrošismo svih onih 500 maraka što je Dragan poslao iz Italije? A kao da smo nešto puno kupili…Kilo kafe, dva litra ulja, dvije kile šećera, par kila brašna, onih nekakvih upaljača, svijeća i eto…puče pet stoja.

Ništa, sutra se vraćam u jedinicu nakon dva dana odmora. Ja mislim da će biti ono sljedovanje cigara, pa skoknuću do pijace da ih mijenjam za krompir.

Da je bar u ovoj trudnoći obradujem kada nisam mogao u prošloj. Valjda još uvijek krompir u Bosni raste, jeste da je 20 maraka kilo, ali halal im bilo.

Rano ujutro sam pio kafu (onu od 120 maraka za kilo) sa roditeljima, pričao im u vezi krompira i spremao se u jedinicu. Otac bio u nekim svojim mislima i samo je rekao: Pusti bolan krompir.

Na odlasku sam poljubio ženu i kćerku. Spavale su još uvijek a ja nisam htio da ih budim.

Oko 10 sati su nam podijelili cigare. Ona Drina, upakovana u papir iz knjiga. Zapališ cigaru i pročitaš odlomak iz neke knjige. Nema veze što nemaš pojma koja je knjiga u pitanju.

Rano je još, oko podne ću ja. Neću ovaj put na Ciglane, skoknuću na brzinu do Markala. Možda dole bude krompira? Mislim da ću moći za dvije kutije cigara dobiti bar kilu. Pa ako i budu tri, nema veze. Malo ćemo manje pušiti, šta fali.

I krenuo sam, brzo ću ja, samo se spustim niz Nemanjinu i začas. Negdje kod nekadašnjeg restorana Gurman, na uglu stare Titove, naišao je moj prijatelj. Nismo se vidjeli od početka rata.

– Kako Ti?
– Dobro, kako tvoji, jarane?
– Ma eto, gura se nekako…
– Evo ja pošao do pijace da vidim ima li šta.
– I ja isto.

I tada je puklo…

Zaglušujuća buka, detonacija,lomljava stakala, vriska…Nismo se stigli ni pozdraviti. Niti smo znali šta se zapravo, događa. Znali smo samo da je negdje blizu…
Otrčali smo, svako na svoju stranu. Ja nazad u jedinicu, on vjerovatno isto.
Po dolasku sam saznao šta se dogodilo i da ima jako puno mrtvih. Prva misao mi je bila, sreća pa naletih na onoga, vjerovatno bi bez tog susreta taman do pijace došao. Svi moji drugari iz jedinice su bili tu. Svi su se vratili kao i ja. I svi su bili živi.

A onda smo na nekom starom tv-u gledali prve snimke užasa. I pitali se kakva zapravo moraš gnjida biti da ubiješ 68 mojih, sasvim nedužnih sugrađana. Ljudi koji su na pijaci bili vjerovatno iz istih razloga kao i ja.

Da prehrane porodicu. Zamijene nešto za nešto drugo.

A onda sam se sjetio onog zamišljenog pogleda moga oca i dugo vremena pokušavao da ih dobijem na nekakav lokalni telefon koji je bio u haustoru. Nakon dugo vremena dobio sam komšinicu koja je pozvala majku.

– Mama je li sve ok?
– Ne pitaj sine, jesi vidio šta se dogodilo?
– Jesam, gledao sam.
– Evo ja cijelo vrijeme plačem…i tata me nasekirao.
– Zašto?
– Uzeo je onu kilu šećera i otišao na Markale da zamijeni Snježi za krompir. Sreća, nije stigao do pijace, puklo je kad je bio kod Tržnice. Pa se evo jadan ko bez duše vratio!
– Znao sam da će otići. Vidio sam da jutros duma o tome.
– A znaš njega. Jesi li ti u kasarni?
– Jesam mama.
– Nemoj da bi negdje hodao, vidiš da danas pobiše toliko naroda, ne mogu sebi da dođem…užas.
– Ne brini mama, nisam nigdje maknuo iz jedinice. Poljubi Snježu i Dadu…eto mene prekosutra.
Ako Bog da.

Nakon mjesec dana, ipak sam kupio krompir. Gulio ga skalpelom da više ostane. Snježana ga nije ni okusila.

– Što ti bona ne pojedeš malo?
– Ma neću, ne jede mi se više svakako. A i draže mi je da Dada pojede. Jadna ona, ni ne sjeća se krompira.
Tri mjeseca kasnije, rodila se djevojčica. Devetog maja 1994. godine. Na Dan pobjede nad fašizmom.
Uskoro će imati dvadeset i jednu godinu.

Izvor: Al Jazeera

Previous NOVA ILIDŽA: JOŠ JEDNA INVESTICIJA U MILIJARDAMA ?
Next Promovisan roman o Bosni, Bošnjacima i sultanu Fatihu

You might also like

BLOG

Tabloidna histerija u Srbiji zbog pobjede Donalda Trumpa

U davna, pradavna vremena, postojala je jedna mala zemlja na Balkanu, koja je imenom podsjećala na Sibir. U toj zemlji rasli su tabloidi kao gljive poslije kiše. Potom su tabloidi

BLOG

Esad Duraković: Vijećnica u plamenu, a potom u sramu

U vrijeme jednog od čudovišnih oblika srpske agresije na BiH 1992.-1995. radio sam danonoćno na prijevodu „Hiljadu i jedne noći“, koji je prvi prijevod toga djela s arapskog jezika na

BLOG

Mehmed Pargan: Potpuno je jasno ko je počinio Genocid

Ubistvo jednoga čovjeka je zločin. Ubiti u nekoliko dana 8.372 ljudi, 40.000 protjerati i deportovati, srušiti sve vjerske objekte muslimana, spaliti domove, stotine žena silovati, napraviti masovne grobnice za ubijene,