Evlija o bošnjačkom narodu i bosanskom jeziku

Evlija o bošnjačkom narodu i bosanskom jeziku

Svjedočenja o obitovanju Bošnjaka i prisustvu bosanskog jezika u Bosni, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori…

Zasigurno jedna od ličnosti koja je obilježila osmansku historiju XVII stoljeća, a time i bosansku historiju predmetnog razdoblja, jeste Evlija Čelebija, pisac „Sejahatname“ i najznačajniji osmanski putopisac, a bez dvojbe i jedan od najvećih svjetskih putopisaca.

Iako je Evlija danas poznato ime, poznatiji je i proučavaniji na Zapadu, kome je posvećen manji dio njegovog „Putopisa“, dok je u muslimanskim zemljama, čije opise obuhvaća većina njegovog „Putopisa“, proučavan, bez istinskog interesa. Primjera radi, zadnji stručni članak o Evliji Čelebiji u Bosni je objavljen davne 1988. godine.

Stoga, zapitajmo se, koliko, ustinu, znamo o Evliji Čelebiji, posebice o njegovim putovanjima po Bosni i drugim bošnjačkim krajevima, njegovom službovanju kod uglednih Bošnjaka Osmanskog carstva, njegovim opisima građevina koje su naši zemljaci podizali u ime Božije širom Osmanskog carstva?
U ovom radu, koji predstavlja poglavlje šire cjeline pod nazivom „Evlija Čelebija o Bošnjacima“, imamo samo jedan cilj: predstavljanje Evlije Čelebije i njegovog odnosa sa Bošnjacima toga doba.

Evlija Čelebija je Bošnjacima posvetio pozamašne dijelove svoje „Sejahatname“, tako da nema nijedne knjige od deset njenih knjiga u kojoj se ne govori o Bošnjacima, posebno u 5., 6. i 7. knjizi, u kojima se nalaze opisi njegovih putovanja po Ugarskoj i južnoslavenskim zemljama. Budući da je Evlija veliku pažnju posvetio životu običnih ljudi, u „Sejahatnami“ nalazimo i zapise o religiji, nacionalnosti i jeziku ljudi kroz čije je krajeve opisao, čime je Evlija prvenstveno doprinio proučavanju ionako nejasne demografske historije Osmanskog carstva za period sredine XVII stoljeća.

U dijelovima svezaka u kojima govori o svojim putovanjima kroz južnoslavenske prostore i Ugarsku, nalazimo za Bošnjake izuzetno važne demografske podatke o vjerskoj, etničkoj i jezičkoj strukturi stanovništa Bosne, Srbije, Crne Gore, Makedonije, osmanske Hrvatske, Unđurovine (osmanska Ugarska i Slovačka), posebno za razdoblje polovice XVII stoljeća.

Evlija je do svojih podataka za demografiju južnoslavenskih prostora i Ugarske dolazio prvenstveno na osnovu svojih ličnih zapažanja i informacija koje je prikupio na terenu, raspitujući se među prvacima onih gradova, tvrđava, kasaba, sela, palanki kroz koje je prošao i o kojima je pisao. Također, dobar dio demografske građe prikupio je iz raznih kanunama (posebno onih sultanskih) i fermana, te regionalnih i lokalnih dokumenata – kadijskih sidžila, finansijskih, katastarskih i drugih deftera, raznih vakufnama, fermana i sl.

Pitanje vjerodostojnosti Evlijinih izvješća, koji su u vezi sa demografijom naših prostora, i dan-danas je pitanje na koje ne postoji jednoglasan odgovor. Određeni autori, poput Jovana Radonića (Jovan Radonić, Putovanja Evlije Čelebije po srpskim i hrvatskim zemljama, Godišnjica Nikole Čupića, 29/1910, str. 33-101, 30/1910, str. 259-291, 31/1912, str. 233-297), su doveli u pitanje njihovu vjerodostojnost, neki su ih prihvatili bez kritičkog ostvrta, kao što je to učinio Sejfuddin Kemura (Sejfuddin Kemura, Iz Sejahatname Evlije Čelebije, Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 20/1908, knj. 2, str. 183-202, knj. 3, str. 289-342).

Ipak, većina autora smatra da su Evlijini podaci jedni od najpouzdanijih i najdragocjenijih, budući da su uzeti sa lica mjesta i iz administrativnih dokumenata, ali da, kao i ostali slični izvori nisu neprogrješivi.

Takav stav imaju, između ostalih, sljedeći autori: Hazim Šabanović (Evlija Čelebi, Putopis.odlomci o jugoslavenskim zemljama, Svjetlost, Sarajevo, 1957, preveo, uvod i komentar napisao Hazim Šabanović), Hamdija Kreševljaković (Vidi o njegovim djelima u kojima se poziva na Evliju u poglavlju Sejahatnama kao izvor za proučavanje bošnjačke historije sredine XVII stoljeća), Hivzija Hasandedić (Hivzija HasandedićMuslimanska baština Bošnjaka II, Islamski kulturni centar, Mostar, 1999; Ibid., Muslimanska baština Bošnjaka u Južnoj (Srednjoj) Hercegovini, Islamski centar, Mostar, 1997; Ibid., Muslimanska baština Istočne Hercegovine, El-Kalem, Sarajevo, 1990; Ibid., Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, Islamski kulturni centar, Mostar, 2005), Fehim Nametak (Fehim Nametak,Bošnjaci u Hrvatskoj u vrijeme osmanske vlasti, Behar, br. 71-72), Adem Handžić (Adem Handžić, O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI stoljeću, Prilozi za orijentalnu filologiju, 25/1975, str. 133-168), Alija Bejtić (AlijaBejtić, Povijest i umjetnost Foče na Drini, Naše starine, 3/1956, str. 23-74; Ibid., Banja Luka pod turskom vladavinom, Naše starine, 1/1953, str. 91-116), Marta Andrić (Marta Andrić, Simpozij o Evliji Čelebiji, Scrinia slavonica, 12/2012, str. 377-380), Martin van Bruinessen i Hendrik Boeschoten (Martin van Bruinessen, Kurdistaninthe 16thand17thcenturies, asreflectedinEvliya ÇelebisSeyahatname,The Journal of Kurdish Studies, 3/2000, str. 1-11; Martin Van Bruinessen-Hendrik Boeschoten, Evliya Çelebi in Diyarbekir, Brill, Leiden, 1988), Robert Dankoff i Sooyong Kim (Robert Dankoff, Ottoman Mentality. The World of Evliya Çelebi, Brill, Leiden-Boston, 2006; Robert Dankoff-Sooyong Kim, An Ottoman Traveller, Eland, London, 2010), Joseph von Hammer (Joseph von Hammer, Narrative of Travels in Europe, Asia and Africa in The seventeenth Century by Evliya Efendi, Oriental Translation Fund for Great Britain and Ireland, London, sv. 1 u dva dijela 1834, 1848, sv. 2, 1850), Franz Taeschner (Franz Taeschner, DasanatolischeWegenetznachosmanischenQuellen, MayerundMüller, Leipzig, 1924-1926) i dr.

Također, treba naglasiti da su Evlijini demografski podaci za naše prostore počesto znali biti i zloupotrebljavani, pogotovo u hrvatskim ultranacionalističkim krugovima (Vidi zloupotrebu u sljedećim djelima: Ante Starčević, Izabranispisi, priredio dr. Blaž Jurišić, HIBZ, Zagreb, 1945, passim; Fehim Spaho,Evlija Čelebija kod Zrinskog, Napredak, kalendar za 1932, str. 58-66; Ibid., Hrvati u Evlija Čelebijinu putopisu, Hrvatsko Kolo, 13/1932, str. 41-50).

Mi ovdje nećemo zalaziti u podrobniju raspravu glede vjerodstojnosti Evlijinih demografskih podataka, ali pojasnit ćemo Evlijinu terminologiju kojom se služio prilikom govora o jeziku i etnicitetu naroda južnoslavenskih krajeva.

Evlija ne pravi razliku između makedonskog i bugarskog jezika, kao ni između Makedonaca i Bugara te ih naziva jednostavno Bugarima, a njihov jezik jedinstvenim imenom – bugarski. (Vidi primjer: “bugarska” sela Nagoričane kod Kumanova i nekadašnje Muradovo Selo kod Krive Palanke, Putopis, 293; Prilep, 303)

Evlija obično pravi razliku između Srba i Bugara, srpskog i bugarskog jezika, i to samo u slučaju kada detaljno govori i opisuje neko mjesto. Međutim, kada govori općenito o slavenskoj pravoslavnoj „raji“ Bosne, Srbije i Makedonije, onda rabi sintagmu: Srbi i Bugari, odnosno srpski i bugarski jezik. Stoga, Evlijine Bugare i Srbe u Srbiji treba smatrati Srbima, Evlijine Srbe i Bugare u Makedoniji Makedoncima, Evlijine Srbe i Bugare u pograničnim dijelovima Srbije prema Bugarskoj Bugarima, a Evlijine Srbe i Bugare u Bosni Bošnjacima. (Vidi primjer: Beograd, 91; Srebrenica, 99; Prilep, 303; Štip, 343; Požega u Srbiji, 377; Rača, 480)

Kada Evlija spominje bugarski jezik u krajevima gdje su današnji Bugari, prema historijskim izvorima, tada bili većinsko stanovništvo, onda nema nikakve dileme da se tu radi upravo o Bugarima, a ne Makedoncima ili čak Srbima. Kao primjer, dovoljno je navesti slučaj Pirota. (Vidi primjer: Pirot, 61)

Evlija spominje Srbe i srpski jezik i pod tim imenima uglavnom označava pravoslavni živalj u današnjoj Srbiji. Zanimljivo da nijednom nije spomenuo Srbe na prostoru današnje Hrvatske, dok ih u Bosni spominje samo kao „raju“ u Srebrenici. (Vidi primjer: Beograd, 84; Srebrenica, 99; Kruševac, 308; selo Kojnica kod Srem. Mitrovice, 350; selo Gojna Gora kod Gornjeg Milanovca 379)

Evlija piše o latinskom jeziku i Latinima. No, Evlija pod Latinima podrazumijeva katoličko življe u Bosni, Hrvatskoj, Srbiji, Ugarskoj i dr. Dotični katolički živalj skoro uvijek naziva Latinima, a njihov jezik latinskim jezikom. (Vidi primjer: Sarajevo, 118; Nadin kod Zadra, 160; Prijepolje, 391; Dubrovnik, 420; Herceg Novi, 433)

Evlija spominje hrvatski jezik i Hrvate. Međutim, budući da obično katolički živalj Hrvatske i Srbije naziva Latinima, a njihov jezik latinskim, nemamo mnogo izvješća u „Sejahatnami“ o Hrvatima, a poglavito o hrvatskom jeziku. Zanimljivo je da u granicama današnje Bosne nikako ne spominje Hrvate. Jedino spominje da stanovnici Sarajeva, pored bosanskog, turskog i još tri druga jezika, govore i hrvatskim jezikom. (Vidi primjer: Bosanski ejalet, 116; Drniš kod Knina, 189-190)

Evlija spominje kako u Beogradu nema franačke mahale. U osmanskom društvu Franak je bilo ime za zapadnoevropske narode. Skoro u potpunosti odgovara terminu Latin. Mislimo da se ovdje prvenstveno odnosi na Nijemce. (Vidi primjer: Beograd, 84)

Evlija spominje Grke i grčki jezik samo na tri mjesta: tri grčke mahale u Beogradu (cca. 1500 st.); da se u Strugi priča bugarski (tj. makedonski) i grčki jezik; da se u Ohridu govori, pored turskog i bugarskog (makedonski), i grčki jezik. Očito je da beogradski Grci nisu starosjedioci, već doseljeni trgovci, dok je u Ohridu i Struzi po svoj prilici riječ o domaćim Grcima, te grčkom sveštenstvu koje je dominiralo u Makedoniji do sredine XIX stoljeća. (Vidi: Beograd, 84; Struga, 550; Ohrid, 561)

Evlija spominje Jermence u kontekstu Beograda, tačnije spominje jednu jermensku mahalu u Beogradu (cca. 500 st.). Očito je da je tu riječ o jermenskim trgovcima i njihovoj trgovačkoj koloniji. Inače, jermenski trgovci, koristeći se pogodnostima Pax Ottomana (relativni mir unutar Osmanske države u XVI i XVII st.) uspostavili su svoje trgovačke kolonije širom Osmanske carevine. (Vidi primjer: Beograd, 84)

Evlija spominje Jevreje u Beogradu, Sarajevu (2 mahale – cca. 1000 st.) i Užicu (1 mahala – cca. 500 st.). Radi se o Jevrejima sefardima koji su, bježeći pred španskom inkvizicijom, pronašli utočište u Osmanskom sultanatu. Čudno je što Evlija šuti o jevrejskoj zajednici u Skoplju koja je po svoj prilici bila veća i od sarajevske i od beogradske. (Vidi: Beograd, 84; Sarajevo, 105; Užice, 382).

Evlija spominje Juruke i juručki jezik. Juruci su Turci, doseljeni iz Anadolije na područje Rumelijskog ejaleta, pa samim tim i u makedonske krajeve. (Vidi primjer: nekadašnje juručko selo Kapudžioglu između Kratova i Velesa, 338; Štip, 343; Strumica 576)

Evlija govori o turskom jeziku na južnoslavenskim prostorima. Međutim, teško je razgraničiti kada govori specifično, tj. o ljudima kojima je turski jezik maternji jezik, kada govori općenito, tj. o ljudima kojima je turski drugi jezik, odnosno jezik administracije i nauke, a kada govori i specifično i općenito, tj. govori i o ljudima kojima je turski maternji jezik i o ljudima kojima je turski drugi jezik.

Zanimljivo je da turski jezik Evlija nikako ne spominje na području Bosne, Slavonije, Dalmacije, turske Hrvatske, ako izuzmemo Sarajevo. S druge strane, najviše spomena za turski jezik nalazimo u Makedoniji, Kosovu i Negotinskoj krajini (Skoplje, Štip, Ohrid, Vučitrn, Kladovo, gdje se pouzdano zna da su živjeli etnički Turci – u nekim područjima spomenutih krajeva i dan-danas ima etničkih Turaka). Dakle, najvjerovatnije da Evlija prilikom govora o Sarajevu misli na općenitu upotrebu turskog jezika, dok se u većini ostalih mjesta misli ili samo na specifičnu upotrebu turskog jezika među etničkim Turcima ili na njegovu specifičnu upotrebu među etničkim Turcima i njegovu općenitu upotrebu među širim ili užim krugovima stanovnika dotičnog mjesta. (Vidi:Sarajevo, 116; Vučitrn, 274; Skoplje, 286; Štip, 343; Hram, 540; Kladovo, 545; Ohrid, 561)

Pod Arnautima i arnautskim jezikom Evlija misli na današnje Albance i današnji albanski jezik, pošto su Albanci sve do početka XX stoljeća nazivani Arnautima, a njihov jezik arnautskim. (Vidi primjer nekadašnjeg arnautskog sela Omoras kod Ohrida, 334)

Evlija spominje također arbanaski jezik i Arbanase na nekoliko mjesta. Pod arbanaskim jezikom i Arbanasima misli na današnje Albance i albanski jezik, budući da su se naziv Arbanasi i arbanaski jezik ravnopravno koristili uz naziv Arnauti i arnautski jezik za Albance i albanski jezik sve do početka XX stoljeća. (Vidi primjer: Vučitrn, 274)

Evlija govori o Mađarima i mađarskom jeziku. Budući da u njegovo doba, nije bilo mnogo Mađara koji su živjeli u Slavoniji i Vojvodini, Evlija spominje samo mađarski jezik kao jezik Osijeka. (Vidi Osijek, 367)

Evlija je prilikom posjete tadašnjem mletačkom Splitu zabilježio uzorke italijanskog jezika i spomenuo da se mnogi Splićani služe italijanskim jezikom. Koliko je tada tačno Italijana živjelo u Splitu, teško je reći. Najvjerovatnije da nisu činili većinu, ali da je jezik administracije i nauke sigurno bio italijanski jezik, tačnije venecijanski dijalekt. (Vidi primjer: Split, 202-203)

Evlija spominje i Rome (Cigane). Naziv Cigani, zajedno sa svojim raznim inačicama u raznim evropskim i blisko-istočnim jezicima, koristio se sve do sredine XX stoljeća kao uobičajeni naziv za današnje Rome. Evlija spominje Cigane samo u Beogradu (3 mahale- cca. 1500 st.). Međutim, broj Roma je na južnoslavenskim prostorima tada morao biti veći, ali zbog njihovog marginalnog i nomadskog života, nisu posebno zaokupili Evlijinu pažnju. (Vidi primjer: Beograd, 84)

Evlija piše o poturima i poturskom jeziku. Poturima je nazivano lokalno slavensko stanovništvo koje je primilo islam. Oni mogu biti Srbi, Bošnjaci, Makedonci, Bugari, Hrvati. (Vidi primjer: Jagodina, 68; Beograd, 91; Požega u Srbiji, 377; Bač, 526)

Evlija pod Vlasima i vlaškim jezikom misli na Rumune i rumunski jezik, kako su se Rumuni i njihov jezik nazivali do XIX, odnosno XX stoljeća. (Vidi primjer: Vel. Bečkerek, 534; Kladovo, 545)

Evlija Bošnjake bilježi kao Bošnjake i Bosance, a njihov bosanski jezik kao bošnjački i bosanski jezik. Tako Evlija čas spominje da su stanovnici Bosne i bosanskih mjesta Bošnjaci, a čas da su oni Bosanci, odnosno da govore bosanski, tj. bošnjački jezik. Evlija također priča o Bošnjacima, odnosno Bosancima, kako ih nekad naziva, i u današnjoj Hrvatskoj (Ilok, Osijek, Pakrac, Kara Orman kod Knina i dr.), Srbiji (Užice, Kladovo, Morović kod Šida, Srem. Mitrovica, Kovilj kod Novog Sada, Novi Pazar i dr.) Crnoj Gori (Herceg-Novi), Ugarskoj (Kanjiža, Budim i dr.)

Evlija govori o rumelijskom jeziku koji se priča, kako on sam kaže, u Rumelijskom ejaletu. Očevidno je da Evlija pod rumelijskim jezikom podrazumijeva bugarski jezik. (Vidi primjer: Skoplje, 286)

Nakon pojašnjenja Evlijinog nazivlja glede etniciteta i jezika ljudi južnoslavenskih prostora, navest ćemo 36 pasusa „Sejahatname“ koji su u vezi sa južnoslavenskim zemljama, u kojima Evlija izričito spominje Bošnjake/Bosance i bosanski-bošnjački jezik. To su njegova osobna svjedočenja o obitovanju Bošnjaka i prisustvu bosanskog jezika u Bosni, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori.

Pasuse donosimo hronološkim redom:

– Kasaba Jagodina: Cjelokupno njeno stanovništvo su poturi koji govore bošnjački. (Putopis, 68)
– Grad Beograd: Premda su beogradski muslimani poturi, oni ipak znaju srpski, bugarski, bošnjački i latinski način govora (istilah). (91)
– …Brojevi su im opet kao u bošnjačkom jeziku. (92)
– Grad Srebrenica: Stanovnici su Bošnjaci, a raja su im Bugari i Srbi. (99)
– Selo Počinje kod Han Pijeska: To je bošnjačko selo na visokoj planini. (100)
– Han Mokro kod Pala: Mokro bošnjački znači kamenito i teško prolazno mjesto. (101)
– Grad Sarajevo i Bosanski ejalet: Narod govori bosanski, turski, srpski, latinski, hrvatski i bugarski. (116) …Narod se u ovim krajevima u pučkom govoru zove Bošnjaci. Samo draže im je kad se kaže Bosanci. Kao što je čist njihov jezik, tako su, zaista, i oni sami bistri ljudi koji sve ispravno prosuđuju. Jezik im je blizak latinskom (misli na hrvatski). (120)
– Kara Orman kod Knina (današnji Crni Lug): Ona je kod Bošnjaka (Bošnjakluk) poznata kao Kara Ova. (159)
– Menzil Suha Vrba: Bošnjaci ovo mjesto zovu Vrbov Gaj. (178)

– Sastanak sa generalom Splita: Vaš prijatelj, hrabri paša, izvolio je reći: “U njihovoj tamnici nalaze se u sužanjstvu jedan naš svirač, dva janjičara i šest gazija Bošnjaka. Neka nam ih preda.” (199)
– Grad Jajce: Jajce na bošnjačkom jeziku znači jaje. (205)
– Kasaba Varcar Vakuf: Bošnjaci je zovu Varcar Vakuf. (209)
– Grad Banja Luka: Jezik im je bosanski. Oni svoja imena skraćuju pa Hasanu kažu Haso, Musau-Muso, Memiji-Memo, itd. (214)
– Grad (Stara) Gradiška: Gradiška na bošnjačkom jeziku znači “mali grad”. (216)
– Grad Pakrac kod slav. Požege: Ovaj grad Bosanci pišu “Pakriče”. (232)
– Kasaba Vučitrn: Stanovništvo toga šehera je rumelijski narod. Oni ne znaju da govore bošnjački, nego govore arbanaski i turski. (274)

– Uzroci ubojstva Gazije Sejdi Ahmet-paše: Kad je, međutim, naišao budimski vezir Ismail-paša, s pompom i sjajem, i prošao pokraj leša paše Sejdije, rekao je: “Ej, đaur, hej prokletnik!”, i upotrebio neke psovke svojim bošnjačkim dijalektom. (321)
– Grad (Sremska) Mitrovica: Za vrijeme vašara govori se bošnjački, srpski i bugarski. (353)
– Kasaba Osijek: Tu je bilo sto dvadeset naoružanih i dobro obučenih kapidžibaša, dvije stotine dostojanstvenih …, tri stotine muteferika, dvije stotine delija, dvije stotine gonulija (đonlija); dvije stotine Tatara, stotinu češnegira, stotinju vanjskih kilardžija, dvije stotine paževa sarača, tri stotine saridžija pod puškom, sedam stotina i sedamdeset sejmena, Hrvata, Bošnjaka i Arnauta, od kojih je svaki pojedini ličio na jednog starog lava. (368)

– Kasaba Požegadžik (Požega u Srbiji): Ovdašnja raja su Poturi, Bošnjaci, Srbi i Bugari…Svo muslimansko stanovništvo nosi kratke čohane dolame i kalpake raznobojne čohe, a govore bošnjački, srpski i bugarski. (377)
– Grad Rudnik: Svo stanovništvo govori poturski, kao Poturi…To je srpska i bošnjačka raja, vrlo ugledna i bogata. (375)
– Grad Užice: Govori bosanski. (383)
– Kasaba Prijepolje: …govore bosanski, srpski, bugarski i latinski. (391)
– Kasaba Čajniče: Svi stanovnici govore bosanski. (398)
– Grad Foča: Govore bosanski. (405)
– Kasaba Stolac: Govore bosanski. (414)
– Kasaba Ljubinje: Njegovi stanovnici su porijeklom iz Novoga. Oni imaju nošnju kao Novljani…međusobno govore bošnjački i latinski. (416)
– Grad (Herceg) Novi: Većina stanovnika su arnautski, bosanski i hrvatski junaci, koji nose tijesnu odjeću poput Alžiraca… (429) Klima ovog grada je jako prijatna, stanovništvo dobro. Govori bosanski, srpski i latinski. (433)

– Grad Zvornik: Svi njegovi stanovnici su Bosanci. Nošnja im je dolama i potijesne serhatske čakšire. To je trgovački svijet koji govori bosanski. (478)
– Grad Morović kod Šida: Svo stanovništvo su Bošnjaci. (481)
– Grad (Sremski) Karlovci: Svi stanovnici su Bošnjaci. (511)
– Grad Ilok: Svi stanovnici su Bošnjaci. (517)
– Grad Bač: Stanovnici ovoga Bača su Bošnjaci, koji govore i poturski. (526)
– Palanka Kovilj kod Novog Sada: Na latinskom (tj. hrvatskom), srpskom i bošnjačkom jeziku Kobila znači konjski grad, jer ove zemlje ne spadaju u Mađarsku, to su srpske i bošnjačke zemlje. (527)

– Grad Hram kod Banatske Palanke: Stanovništvo se oblači na rumelijski način, a govori bošnjački, srpski, bugarski i turski. (540)
– Grad Kulič kod Smedereva: Među stanovnicima ove krajine ima vrlo mnogo posjetilaca svetih mjeseca i hadžija koji su proputovali kopna i mora. To su Bošnjaci, vrlo mirni, darežljivi ljudi, uljudni, prijatelji stranaca. (541)
– Grad Kladovo (Feth-i Islam): Svo stanovništvo govori bošnjački i turski, a znaju i vlaški. (545)

Evlija je prilikom obilaska južnoslavenskih prostora bilježio prisustvo i drugih naroda pored Bošnjaka, te postojanje drugih jezika pored bosanskog jezika. Zanimljivo je spomenuti da je prilikom opisa južnoslavenskih krajeva koje je posjetio Evlija Bošnjake i bosanski jezik spomenuo 36 puta, a sve ostale narode i njihove jezike svega 54 puta (osmanski južnoslavenski prostori 48 puta).

Tako je spomenuo u Makedoniji nebošnjake i nebosanske jezike 16 puta, a Bošnjake i bosanski jezik nijednom; u Bosni nebošnjake i nebosanske jezike 2 puta, a Bošnjake i bosanski jezik 12 puta; u Srbiji nebošnjake i nebosanske jezike 25 puta (uključujući i Kosovo, Srbija bez Kosova 24), a Bošnjake i bosanski jezik 15 puta (Srbija bez Kosova 14); u Hrvatskoj nebošnjake i nebosanske jezike 9 puta (računajući i netursku Hrvatsku, samo turska Hrvatska 3), a Bošnjake i bosanski jezik 6 puta (samo turska Hrvatska 6); u Crnoj Gori nebošnjake i nebosanske jezike 2 puta, a Bošnjake i bosanski jezik jedanput. Također, Bošnjaci se spominju u kontekstu 2 vojna pohoda.

To dovoljno govori koliko su Bošnjaci i bosanski jezik bili brojno zastupljeni i rašireni za vrijeme osmanske uprave u južnoslavenskim zemljama.

Ne bi bilo na odmet navesti u nastavku mjesta u vezi kojih Evlija spominje nebošnjake i nebosanske jezike.

Bosna: srpska i bugarska raja u Srebrenici, 99; 10 mahala Srba, Bugara i Vlaha u Sarajevu, te 2 mahale Jevreja, robinje u Sarajevu, većinom Srpkinje i Bugarkinje, a ima mnogo i Hrvata, 105, 117.

Hrvatska: Hrvati i muslimani u Nadinu kod Zadra, 160; hrvatska posada u Rinicama kod Šibenika, 183; italijanski u Splitu, 202; latinski u Dubrovniku, 420.

Srbija: bugarska raja u Pirotu, 61; po tri mahale u Beogradu Cigana, Grka, te Srba i Bugara, 1 mahala Jermena, Jevreji pored tvrđave, srpski, bošnjački, latinski u Beogradu, 84, 91; nekadašnje srpsko i bugarsko selo Zavije kod Beograda, 96; ne znaju bošnjački u Vučitrnu, već govore turski i arbanaski, 274; srpski i bugarski u Kruševcu, 308; srpsko i bugarsko selo Bistrica kod Lazarevca, 331; bugarsko selo Ovčar Banja kod Čačka, 332; nekadašnje srpsko selo Kojnica kod (Srem.) Mitrovice, 350; mađarski u Osijeku, 367; srpsko selo Rušanj kod Beograda, 374; Srbi u Gojnoj Gori kod Gornjeg Milanovca i srpsko i bugarsko selo Čestobrdica kod Požege, 379; srpska i bugarska sela Otanj i Tvrdići kod Požege, Dobri Do kod Ivanjice, Sevojno kod Užica, 380; tri mahale Latina, Srba i Bugara i jedna mahala Jevreja u Užicu, 382; oko manastira Maržić kod Priboja žive Srbi i Bugari, 387; sedam muslimanskh i četiri srpske i bugarske mahale u Rači, 480; šest muslimanskih i tri srpske i bugarske mahale u Nemcima, 481; Srbi u Kovilju kod Novog Sada, 527, vlaška i srpska raja u Bečkereku, 534.

Makedonija: rumelijski i arbanaski jezik, te turski jezik u Skoplju, 286; bugarska sela Nagoričane kod Kumanova i nekadašnje Muradovo Selo kod Krive Palanke, 293; bugarsko selo Izvor kod Čaške, 302; bugarski u Prilepu, srpska i bugarska raja, 303; nekadašnje arnautsko selo Omoras kod Ohrida, 334; nekadašnje juručko selo Kapudžioglu između Kratova i Velesa, 338; turski jezik i juručki dijalekat u Štipu, raja Srbi i Bugari i govore srpski i bugarski, 343; juručko muslimansko selo Balvan kod Štipa, 344; muslimani, Bugari i Grci u Strugi, 550; bugarski, grčki i turski u Ohridu, 561; nekadašnje bugarsko selo Čeribaši kod Ohrida 562; nekadašnje bugarsko selo Paž kod Prespe, 567; nekadašnje bugarsko selo Beslu 568; bugarska raja u Radovišu, 569; bugarska raja nekadašnjeg Tikveša, 570; Juruci u Strumici, 576.

Crna Gora: – arnautska posada Bara, 336; Arnauti, Bosanci i Hrvati u Herceg-Novom koji govore bosanski, srpski i latinski, 429, 433.

Nakon kratkog osvrta na Evlijina izvješća o prisustvu Bošnjaka i bosanskog jezika na južnoslavenskim prostorima, kao i prisustva drugih naroda i njihovih jezika u tim krajevima, nije teško zaključiti da su muslimanski Bošnjaci bili apsolutna većina u Bosni, kako u gradskim sredinama, tako i u onim seoskim, te relativna ili apsolutna većina u gradovima turske Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Preziciznije rečeno, u Bosni su povlašten sloj (beraja) činili muslimanski Bošnjaci, a nepovlašten sloj (raja) muslimanski i hrišćanski Bošnjaci, te doseljeni Vlasi i Srbi.

U ostatku Bosanskog ejaleta (Dalmacija, Lika, Krbava, Udbina, Slavonija, Stara Hercegovina), Crnoj Gori, Vojvodini, zapadnoj Srbiji, dijelu Kosova, te Unđurovini (turska Ugarska i Slovačka), muslimanski Bošnjaci su činili relativnu većinu beraje (u nekim krajevima apsolutnu), dok su raju činili poturi, Vlasi i starosjedilački hrišćani.

Autor: Jusuf Džafić

Izvor: behar.hr

Previous Hasanova knjiga o genocidu: O “Surviving Srebrenica” govori i premijerka Škotske
Next Suđenje Naseru Oriću: Srpski vojnik raskrinkao laži zaštićenog svjedoka

You might also like

HISTORIJA

POVELJA KULINA BANA I NJEN ZNAČAJ

Najznačajniji spomenik srednjovjekovne Bosne. Gdje se nalazi original povelje, a gdje njeni prijepisi. Kakvi su izgledi da Bosna povrati taj dokument. Autor: Dr Enver Imamović Povelja Kulina bana predstavlja najznačajniji

HISTORIJA

Prije 20 godina Bosna i Hercegovina dobila novu zastavu – Ljiljani i dalje u srcima

  Na današnji dan 1998. godine, odlukom tadašnjeg visokog predstavnika u našoj zemlji (Carlos Westendorp), proglašena je zastava Bosne i Hercegovine. Tako je zastava sa žutim trokutom i bijelim zvjezdicama na

HISTORIJA

Šesti bošnjački reis: Spaho je umro u februaru ‘42.

Bio je čovjek od nauke i pera, spadao je u red najistaknutijih kulturnih i javnih radnika bosanskohercegovačkih muslimana svog vremena. Fehim ef. Spaho, reisu-l-ulema Kraljevine Jugoslavije od 1938. do 1942.