Meša Selimović: Bošnjak ili …

Mehmed Meša Selimović (1910-1982) jedan je od najvećih književnika bivše Jugoslavije. To je mišljenje oko kojeg se malo ko spori. Međutim, vrlo česta su sporenja oko nacionalnog identiteta pomenutog pisca.

To što se Selimović preselio u Beograd (1973. godine) te se u pismu upućenom  SANU-u (1976. godine) ‘izjasnio kao Srbin’ ne mijenja mnoge fakte koji ga definišu kao Bošnjaka. Ako krenemo od bošnjačke porodice sa muslimanskom tradicijom u kojoj je rođen, zemlje Bosne u kojoj je i odrastao, pa do njegovih djela koja su tematikom najviše vezana za Bosnu i bošnjački narod…Sve to Selimovića opisuje kao bošnjačkog i bosanskog pisca. Jedan od svojih najznačajnih romana ‘Derviš i Smrt’ autor počinje bismilom – nimalo srpski, priznaćete.

Meša sa starijom sestrom Mulijom Selimović

Šta zamjeramo Selimoviću…

Možda možemo reći da je Selimović bio vođen pragmatizmom, konformizmom, težio karijerizmu. Mislimo da je trebao više učiniti za svoj narod u vremenu kada je isti bio bez prava na svoje nacionalno ime, jezik? Zar taj vakat isto tako ne može opravdati i ono što nije učinio a mislimo da je mogao? Nema sumnje da bi Mehmed Selimović bio proganjan, prije svega onemogućen u svom napretku, da je izabrao neki drugi put mimo onoga kojim je išao. Bošnjaci mogu reći da bi Meša bio veći čovjek da nije otišao u Beograd i priklonio se Srbima, ali, da li bi uspio? Ne treba zaboraviti da je Beograd u njegovo doba bio glavni grad države, i poput većine glavnih gradova – centar u kojem se odlučivalo i mjera uspjeha. Znamo da u bivšoj državi Bošnjaci nisu mogli doći do kolektivne afirmacije, već samo lične, i to na način poslušnosti Beogradu ili (eventualno) Zagrebu, odnosno jednom od dva većinska naroda SFRJ – Srbima ili Hrvatima.

Meša i strijeljani brat, Šefkija Selimović

Naš odnos prema zaslužnima…

A šta da se Meša borio za neku našu nacionalnu stvar i da je stradao na tom putu? Koliko bi to Bošnjaci znali cijeniti? Da li bi uopće danas znali za Mešu?  Odgovor leži u pitanju koliko cijenimo one koji su se kroz milenijsku historiju zemlje Bosne žrtvovali za domovinu i sve nas? Koliko cijenimo i njegujemo sjećanja na junake Bosne iz prethodnog rata? Ta bi sjećanja bar trebala biti svježa.

Trebamo se zapitati da li i koliko uvažavamo uspjehe naših ljudi, znamo li poštovati učene i uspješne? Moglo bi se opet raspravljati i o tim ljudima koji su nešto postigli i odnosu koji imaju naspram svoje mahale, grada, zemlje, naroda…mnogi se zaborave, nažalost.

Selimović sa suprugom Daroslavom-Darkom Božić

Od Bosanca se može svemu nadati…

Posebno mi je zanimljiv jedan Mešin citat kojim on opisuje svoj narod: “Od Bosanca se može svemu nadati. Godinama živi kao pametan čovjek, a onda sve učini da bi dokazao da je budala.”

Hm… Odnosi li se ovaj opis i na našeg Mešu i njegovu odluku da konvertira u Srbina?

Ko prije do Meše…

Mešu će nastaviti svojatati i jedni i drugi, prosto iz razloga što Bošnjaci i Srbi nisu dovoljno veliki narodi da bi mogli halaliti i prijeći preko jednog tako značajnog književnika. Pored toga, poznata je tendencija mnogih srpskih glava da srbiziraju sve oko sebe (i šire).

I za kraj, par citata Mehmeda Meše Selimovića koji dosta govore o njemu i Bosni.

Možeš otić’ iz Bosne ali neće Bosna iz tebe…

“Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje čovjek fizički živi. Bosna je u meni kao krvotok”. (M. Selimović)

Kad nas jednom svi na miru ostave…

“Nikad Bosna nije imala sreću da je moćni susjedi ostave na miru. Od dalekih bogumila, koji prestavljaju pravo, neortodoksno lice Bosne, ove ljude su proklinjali, palili, uništavali pape, carevi, kraljevi, a preživjeli su se uvijek vraćali svome prkosu”. (M. Selimović)

(MiruhBosne)