Prokleto jezero

Sudski sistem međunarodne pravde osudio je dosada najviše rangiranog političara iz jugoslovenskog rata, Radovana Karadžića, za zločin genocida: taj je doživio presudu, i vjerovatno će u zatvoru dočekati prirodnu smrt prije isteka kazne od četrdeset godina – ako ga ne puste ranije…

No čak i da je presuda mnogo blaža, ne bismo smjeli posebno osuđivati odluku suda, zbog dva ključna razloga: zato što smo kao građani država članica UN, uključenih u dogovor, delegirali svoja prava na međunarodni sud, i drugo, što u ovome slučaju presuda (za razliku od nekih drugih) djeluje dovoljno uvjerljivo i zadovoljava najšire prihvaćena humana i etička mjerila. Daleko sam od toga da mislim da presude bilo kojeg suda ne smiju biti predmet kritike, razmišljanja i ocjenjivanja.

U slučaju Radovana Karadžića, slučaj ili sama Florence Hartmann htjeli su da nekadašnju saradnicu Karle del Ponte, istraživačicu i publicistiknju, uhapse pred samim sudom trenutak poslije proglašenja presude Karadžiću, na osnovu kršenja Statuta Međunarodnog suda za ratne zločine u Jugoslaviji (ICTY), zbog toga što je u svojoj knjizi o genocidu iz 2008. navela da je sud sakrivao ratne arhive Miloševićevog režima, jer bi Srbija u slučaju da Bosna traži reparaciju morala da plati milione dolara, čime bi se ugrozila ekonomska situacija Srbije… U međuvremenu je sud odobrio dostupnost tim dokumentima, ali – presuda je presuda, i Florence Hartmann će odsjedeti sedam dana u zatvoru sa ratnim zločincima…

Da, čak i najviši sudovi mogu biti kratkovidi, bezobzirni, suviše politički obazrivi, čak i koruptivni, članovi mogu biti međusobno posvađani, sujetni, konfliktni, zaslijepljeni – obaška ne posebno pametni; zato imamo puno pravo da o svakome procesu i pri svakoj presudi razmišljamo o neposrednim posljedicama na naše razumijevanje humanosti i na neprikosnovene, minimalne zahtjeve o ljudskom životu i dostojanstvu.

Preživjele žrtve i zastupnici mrtvih žrtava Karadžićevih zločina su, sem spontanih želja za ubijanjem zločinca – što pravno nije moguće jer u Evropi više nema smrtne kazne – posebno isticali da je Karadžić oslobođen optužbi za genocid u sedam opština u sjeveroistočnoj Bosni i Hercegovini, koje su danas uglavnom dio Republike Srpske, i to tokom 1992-1994, dakle u doba kada je predsjednik RS bio Radovan Karadžić.

Argumentacija suda za izuzimanje ovih slučajeva, koji sasvim sigurno mogu biti definisani kao genocid, ne zvuči mnogo ubjedljivo neprofesionalnom uhu. Zato ću se ograničiti upravo na jednu od opština koje nisu navedene na ovom spisku, i na slučajeve za koje jedan osuđenik pravoznažno služi doživotnu kaznu: Milan Lukić. Lukić je nepovratno osuđen 2011, kada je inače u Beogradu izdao svoju knjigu Ispovest haškog sužnja, koja je, između ostalog, bila prikazivana i promovisana i pod pokroviteljstvom srpske pravoslavne crkve. Uhapšen je u Buenos Airesu 2005, pošto je od 1994. pa do hapšenja živio u RS, Srbiji i još ponegdje, a prije rata u Njemačkoj i Švicarskoj, odakle je sa 25 godina došao u svoj rodni kraj da okuša ratnu sreću.

Prije haškog procesa su ga srpske vlasti više puta hapsile i čak počinjale sudske procese, ali nijedan nije okončan: klan Lukićevih sezao je daleko, čak do položaja ministra; jedan od njegovih nećaka osuđen je sa njim.

Lukić je predvodio različite paravojne trupe – ili istu pod različitim imenima – Bele orlove, Vukove, ili Osvetnike: operativni dio ponekad nije prevazilazio petnaestak ljudi, pa ipak je Lukić uspio da samo u Višegradu pobije više od 3.000 ljudi, da organizuje centre za silovanje i mučenje, da u dvije kuće žive spali grupe od po sedamdesetak Višegrađana, da otjera više desetina hiljada ljudi, da zaustavlja autobuse i iz njih izbacuje pa zatim ubija (Sjeverin), da zaustavi voz sa građanima Srbije pa izabere muslimane (18 Bošnjaka i jedna osoba neutvrđenog identiteta) i Hrvata koji se pobunio i sve ih pobije (Štrpci), i mnogo drugih nepopisanih činova…

Svjedoci, mnogi koji nikada nisu pozvani u Hag, vidjeli su ga kako bije, ponižava, siluje, kolje, upucava, spaljuje ljudska bića… i baca ih u rijeku Drinu, sa obala, iz krvavog hotela ili sa ćuprije, one iz djela Ive Andrića. Godine 1994, Dobrica Ćosić, Radovan Karadžić, Slobodan Rakitić i još neki literarni političari, sjede za stolom u Višegradu, stisnuti jedan do drugog u odijelima i kravatama, i mrtvi ozbiljni prisvajaju Ivu Andrića, most i historiju, bez ijedne riječi o krvi koja je sa mosta tekla malo prije nego što su ih na književni „skup“ doveli, u skupim terencima, oni isti osvetnici, vukovi ili orlovi pod Lukićevom komandom…

Kakve god da je ljude i trupe sa simboličkim imenima predvodio, Milan Lukić je djelovao u ime Republike Srpske i pod komandom njenog civilnog predsjednika i ratnog vođe, Radovana Karadžića. Mnogi su znaci da je sa njim bio i u poslovnim odnosima: posebno se spominje fantomsko preduzeće koje se ponajviše bavilo kokainom: potreba za utjehom među neurotizovanim Beograđanima bila je i još uvijek je visoka, da pomenem samo jedno od tržišta. Pojavljivale su se i priče o izdajstvu odnosno denunciranju Karadžića, pa ponovnom zaklinjanju – ništa neobično, i nekadašnji oštri kritičar Karadžića, sadašnji predsjednik RS Dodik je, bezbjedan poslije presude, odao priznanje junaku svoje “države”… Tražiti od bilo kog suda da se upušta u ovaj gadljivi spoj zločinstava, licemjerja, laži i prevara zapravo je besmisleno. Ali gdje onda stanuje pravda?

Svuda. O ljudima – docnije, prvo o mjestima. U neposrednoj blizini mjesta zločina za koje je Lukić osuđen a Karadžić nije ni optužen, recimo, u prokletom jezeru. U blizini Bajine Bašte, između Srbije i Bosne, stoji akumulaciono jezero Perućac, koje snabdijeva hidrocentralu. Oko jezera su nastali razni „sadržaji“, tereni, splavovi, plaže – mjesto uživanja, skromno i lokalno. Većina tijela žrtava bačenih niz Drinu iz svih gradova i sela gdje su počinjeni zločini završili su u ovom jezeru. Ponekad su se pojavljivali i na obalama.

BiH je iskoristila mogućnost isušivanja jezera radi održavanja 2010, dobrovoljci su prionuli u traženje. Nađeno je između 200 i 300 ostataka ljudi, dosada je identifikovano nešto preko 160. Pronađene su tri žrtve od otetih iz voza u Štrpcima, jedan Srbin, ostalo su Višegrađani i stanovnici iz naselja iz okoline rijeke; nađeno je i nekoliko Albanaca, čiji su leševi bačeni u jezero 1999, poslije upada srpske vojske na Kosovo. Voda je ponovo puštena u jezero prije nego što je potpuno istraživanje završeno. Računa se da je u jezeru bar hiljadu, ili možda i više ostataka žrtava iz raznih faza rata.

Da ne bismo plivali, brčkali se, pecali i veslali preko leševa žrtava, primijenimo jedino oruđe koje imamo – sjećanje, pamet, sposobnost gledanja, sakupljanja, dokumentovanja, objašnjavanja, traženja, opisivanja, opipavanja, slušanja: sve što imamo u glavama. Još, još i još, dok nas ima živih koji u bilo čemu od toga, u bilo kojoj mjeri, bilo gdje – i što prije – možemo pripomoći. Nikad neće biti dosta. Ali ta nas pravda voli i stanuje kod nas.

Izvor: Peščanik.net, 31.03.2016.