Stari grad Dobor

Lokacija na kojoj se nalazi stari grad Dobor poznata je pod imenom Gradina – Dobor ili Dobor-kula. Utvrda je podignuta na prilazu gradu Modriča.

Nalazi se na blagoj kosi koja dominira okolnim terenom, neposredno iznad lijeve obale rijeke Bosne. Nadvisuju ga obronci Vučjaka, udaljeni svega 100 m od grada. Utvrđenje je udaljeno oko 4 km uzvodno od Modriče, na području gdje se približuju obronci Vučjak planine i Trebavca, sužavajući dolinu Bosne u klanac, na mjestu koje je oduvijek bilo raskrsnica puteva, tako da se cesta privija uz samu rijeku.

Pod Doborom je ranije bila skela preko Bosne preko koje je put vodio u područje gradova Sokola (kod Gračanice) i Srebrnika na Tinji i dalje u oblast Soli oko grada Tuzle. Jedan odvojak puta vodio je prema rijeci Savi do Šamca gdje se također nalazila skela koja je predstavljala glavni prelaz iz Slavonije u Bosnu tj. Usoru. Tim putem je u srednjem vijeku ugarska vojska najlakše prodirala na bosanske teritorije. Danas se utvrda nalazi blizu glavnog puta.

Iz antičkog doba na teritoriji utvrđenja i na padini prema rijeci Bosni pronađeno je nekoliko metalnih nalaza, te komada opeke i crijepa. Istraživač ovog utvrđenja Ivo Bojanovski smatra da su otkriveni dijelovi utvrđenja iz neke ranije faze srednjovjekovnog grada, na kojima je kasnije sagrađeno današnje utvrđenje.

Dobor se nalazio na teritoriji srednjovjekovne župe Nenavište. Granice Nenavišta se približno poklapaju s područjem općina Gradačca, Modriče, Orašje, Bosanski Šamac-Šamac i Odžak. U povelji bana Stjepana II Kotromanića iz 1329. godine Nenavištu su pripadali selo Jakeš na lijevoj i Modriča na desnoj obali rijeke Bosne, tj. uža teritorija na kojoj se nalazi utvrđenje Dobor.

U kasnom srednjem vijeku župa Nenavište podijelila se na dva manja kotara sa sjedištima u Gradačcu i Doboru. Takvu podjelu indicira lokacija utvrđenja u navedenim mjestima.

Prvi pisani izvori o Doboru su iz perioda ratova koje je vodio ugarski kralj Sigismund protiv Bosne krajem XIV i početkom XV vijeka.

Tokom osamdesetih godina XIV vijeka u Hrvatskoj je izbilo nezadovoljstvo protiv centralističke politike kralja Sigismunda. Na čelu nezadovoljnika su stajali braća Pavao (zagrebački biskup) i ban Ivaniš Horvat.

Bosanski kralj Tvrtko I iskoristio je navedeno nezadovoljstvo, pomažući pobunjenima i na taj način pridobiti gotovo svu Hrvatsku južno od Velebita zajedno sa primorskim gradovima. Godine 1389. proglasio se kraljem Hrvatske i Dalmacije.

U to vrijeme (između 1387 – 1390. godine), sklonila su se braća Horvat, kao Tvrtkovi saveznici u Dobor i u njemu ostali i nakon njegove smrti, poslije 1391. godine, nastavljajući borbu protiv Sigismunda iako se nasljednik Tvrtka I kralj Dabiša morao 1393. godine u Đakovu dogovoriti sa Sigismundom oko bosanske krune.

Prema obavezi koju je Dabiša primio pod Doborom 1394. i koju je prihvatio jedan dio bosanske vlastele, trebalo je da se Sigismund Luksemburški kruniše za kralja Bosne. Te godine Sigismund je poduzeo pohod na Horvate, zauzeo i spalio Dobor, a braću Horvate uhvatio i kaznio. Iz tog pohoda je Sigismundova povelja pisana 15. jula 1394. in descensu nostro campestri sub castro Dobor vocato (u vojnom kampu pod gradom zvanim Dobor). Kako Sigismund nije dobio bosansku krunu poduzeo je u vremenu od 1398. do 1408. godine pet vojnih pohoda na Bosnu (dva 1398., te 1406., 1407. i 1408).

U darovnici koju je 17. februara 1401. godine izdao Sigismund nadbiskupu Ivanu Kanjiškom i njegovoj braći za vjernu službu između 1389. i 1397. godine u kojoj se navodi da su njegovi tj. Sigismundovi neprijatelji u granicama njegove zemlje sagradili i opremili grad Dobor. Sigismund je došao na vlast 1387. godine, što znači da su braća Horvat, negdje početkom njegove vladavine, između 1387. i 1394. godine, kada je Sigismund zauzeo i popalio ovo utvrđenje, dobili Dobor od kralja Tvrtka I tu podigli nove utvrde.

Na čelu otpora protiv Sigismunda stajao je vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić u čijem su posjedu neko vrijeme bili obližnji Jakeš i Modriča.

Dobor je vjerojatno bio u kraljevskoj domeni, o čemu govori činjenica da je Tvrtko I dozvolio braći Horvatima da se sklone u Dobor.

U povelji od 1. augusta 1406. godine, kojom Sigismund daruje braću Gorjanske za zasluge u vremenu od 1386. do 1403. godine, također se spominje razaranje Dobora 1394. godine.

Bosansko plemstvo nezadovoljno ugrofilskom politikom kralja Dabiše, izabralo je za kralja Tvrtka II. To je izazvalo Sigismunda da se ponovo uplete u događaje u Bosni.

U bici pod Doborom u jesen 1408. godine bosanska vojska je poražena, a po naređenju Sigismunda pobijeno je preko stotinu bosanskih plemića. Dva dokumenta datirana 26. maja i 5. juna 1408. dokazuju Sigismundovo prisustvo sub castro nostro Dobor.

Nakon ovog rata, priznao je Ostoja, koji po drugi put postaje bosanski kralj, Sigismundovu vrhovnu vlast. Međutim, zbog otpora Bosanaca rat se nastavio 1410. i 1411. godine kada je Sigismund zadržao sjeverne oblasti Usoru i Soli, a Ostoja je kao vazal vladao u pravoj Bosni i Humskoj zemlji.

U novom ratu 1415. godine porazom kod Doboja, Sigismund se povukao iz Bosne u kojoj je izgubio Usoru i Soli i više se nije jače uplitao u bosanske prilike. Kralj Stjepan Tomaš je 11. novembra 1449. godine u Doboru sklopio odbrambeni ugovor s mačvanskim banom Ivanom od Korođa, kao posrednikom Janka Hunjadija  protiv Osmana.

Pismom od 13. juna 1457. godine iz Dobora je javio Petar Tomasi, mletački poslanik, da je kralj Stjepan Tomaš odlučio prekinuti vazalni odnos prema sultanu. Tada je, uz mletačkog poslanika u Doboru boravio i papin poslanik kardinal Ivan Carvajal.

Od 1463. do 1536., sudeći po vijestima iz 1499., 1528. i 1536. godine, Dobor je bio pod vlašću ugarsko-hrvatskih velikaša od kojih su u njemu najduže vladali slavonski plemići Berislavići (koji se prvi puta pominju 1470. godine kao comes perpetuus de Dobor. Dobor je bio u okviru Srebreničke banovine i dijelio sudbinu ostalih utvrđenja, a to se uglavnom odnosi na pomanjkanje sredstava za odbranu grada .

Padom Srebreničke  banovine pao je i Dobor pod osmansku vlast. Srpski despot u Ugarskoj P. Bakić javlja već 27. augusta 1536. godine u Beč da je Husrev beg zauzeo Dobor. Grad je pripojen Bosanskom sandžaku i Brodskom kadiluku. U gradu je smještena posada od 40 vojnika. Husrev beg je u Doboru uvakufio i 150 košnica. Prvi poznati dizdar Dobora bio je Muhjudin aga do 1587. godine. Naslijedio ga je njegov sin Jusuf-aga, koji je tu dužnost vršio do 1610. godine. Njega je naslijedio njegov sin Aga Dede, učen čovjek koji se rodio u Doboru, i ostavio njegov opis. U njegovom djelu koje je nastalo 1622-1623. godine navedena su imena svih dizdara od 1536. do 1623. godine.

Biskup Marijan Maravić u opisu svoje biskupije iz 1655. kaže da je Dobor još uvijek u funkciji. U popisu bosanskih spahija iz 1711. godine Dobor je sjedište istoimene nahije.

Grad je napušten 1716. godine tokom austrijsko-turskog rata. U munjevitom pohodu zauzeo ga je 21. novembra 1716. godine pukovnik Petraš, a osmanska posada od oko 200 vojnika povukla se prema Gračanici. Prema vojnom izvještaju Austrijanci su grad razorili.

Iako je Požarevačkim mirom ostao pod osmanskom vlašću, Dobor je ostao napušten, a njegovu ulogu preuzela je Derventa. U vojnom izvještaju iz 1737. godine opisan je kao napuštena utvrda, a 1785. neki austrijski špijun ga je opisao kao star, prilično čvrst i napušten grad.

Grad Dobor je jedan od rijetkih primjera odbrambene arhitekture iz kasnog srednjeg vijeka koji je sačuvao forme iz doba u kojem je nastao, u čemu i leži njegova kulturno-historijska vrijednost.

Izvor: kons.gov.ba