Safvet beg Bašagić o Mehmed paši Sokoloviću

Godine 1579. oktobra 11. dan iza ićindije na divanu u visokoj porti jedan bosanski spahija (iz Vučitrna?) prosu drob najslavnijemu veziru turskoga carstva Mehmed paši Sokoloviću, Visokome.

Mehmed paša spada u svijetskoj povjesnici u red prvih državnika i diplomata, dok mu u povijesti turskoj nema premca, a u prošlosti naše grude svojom slavom i veličinom može se postaviti o bok jedino Tvrtku Ponosnome.

Ako se može Tvrtkovo kraljevanje nazvati zlatnom dobom u povijesti Bosne i Hercegovine, mislim, da Sokolovića vezirovanje slobodno smijem obilježiti srebrenom dobom.

U ovo vrijeme naša je grudica igrala prvu ulogu u širokome turskome carstvu.
Njezini sinovi rasijani na tri kopna stajali su na čelu državi i vojskama. Sve stranice turske povjesnice u drugoj polovici XVI. vijeka pune su imena Sokolovića, Opukovića i ostalih-ića.
Jedni su brali lovore po srednjoj Aziji, drugi u zemlji Faraona, a treći po Europi ko gospodari mora i kopna.
Od godine 1544. sve do Mehmed pašine smrti sjedili su na stolici velkih veazira naši zemljaci. Kroz to razdoblje većinom veziri pod kubetom rekrutirani od naših pregja. Kroz to razdoblje većinom admirali vojskovogje i drugi viši državnici i časnici-bilo je lišće s naše gore list. Naročito pod zadnje dane Sulejmana I. i Selima II. kad je Sokolović u istinu carevo.

To je onaj Sokolović, koji je reko’ evropskim poslanicima:

»Nek me ne srdi Europa, jer mogu na štetu njojzi
Dignut neprelazan zid po megji carstva sveg«

To je onaj Sokolović, koji je reko hametom potučenu admiralu Krluč Ali paši:

»Ne kloni duhom, ako bude od potrebe, ja ću  udariti u lagje srebro mjesto gvoždja, atlas mjesto platna, a svilu mjesto lana«.

Usprkos svima poteškoćama preko zime sagradio je 200 ratnih brodova i s potpunom vojničkom plaćom u Carigradu izdržo preko zime 40.000 vojnika, koji su se vježbali za osvetnu bitku.

To je onaj Sokolović, koji je ozbiljno snovo o panislamističkoj državi, a do to postigne odlučio bješe na jugu prokopati Sueski kanal, a na sjeveru spojiti Don sa Volgom, da pospiješi komunikaciju megju Carigradom, Indijom i Turanom. To je onaj Sokolović, koji je moć turske carevine iza Sulejmana uzdržo na visini sve do zadnjeg časa, da se od njegove smrti računa nazadak iste, a ne od smrti Sulejmanove.

A sada da vidimo okle potječe taj veliki čovjek. Tavil (Visoki) Mehmed paša Sokolović rodio se u Sokolovićima u višegradskom kotaru. Porodica: Sokolovića bila je dosta ugledna na taj kraj i dijelila se na dvije loze. Jedna loza imala je odžak u Rudome, iz koje potječu Deli Husrev paša i Lala Kara Mustafa paša a druga u Sokolovićima, iz koje potječu on, Lala Mehmed paša, Mustafa paša, Ferhat paša i Derviš paša.
Murat paša beglerbeg jemenski i Mustafa paša beglerbeg budimski ne zna se kojoj lozi pripadaju. Nu obje loze sastajale su se na trećem koljenu.
Hasan paša i Ibrahim han sinovi su Tavil Mehmed pašini, a veliki vezir i pjesnik Husrev paša bi će, da je unuk Deli Husrev pašin.
Po Muvekitu Tavil Mehmed paša je sin Ahmed bega Sokolovića, a ta tvrdnja osniva se na vakufnami (zadužbenoj povelji) koju je Mehmed paša potpiso.

Dakle on je bolje znao: ko mu je otac, već mletački kroničari, za kojima su se poveli neki novi povjesničari kao Zinkeisen i dr. koji hoće, da je Mehmed rogjen u Trebinju, da je bio kršćanin, pa čak i diaconus u nekakovu manastiru.

Mi smo na svome mjestu donijeli odlomak iz zakonika, ko se smije u Bosni i Hercegovini uzimati u adžami oglane, a taj zakon i vakufnama dovoljna su svjedočanstva, da su neosnovana naklapanja talijanskih zgodopisaca, koji se u opće megju se veoma razilaze o Sokolovića porijeklu.

Mehmed paša je ko adžami oglan opremljen u Carigrad s Kara Mustafa pašom, i to po svoj prilici na zahtjev Deli Husrev paše, koji je na 30 godina prije njihove pojave na političkom poprištu bio II. vezir u cara Sulejmana.

Budući je bio duševno darovit, a na oko pristo junak, nije nikakovo čudo, što je brzo napredovo u častima. Godine 1546. bio je admiral, za tijem malo beglerbeg od Rumelije.
Kod osvojenja Temišvara za zasluge posto vezirom, a godine 1561. pokloni mu Sulejman svoju unuku, kćerku Selima II. imenom Esmi-han i imenova ga našljednikom velikog vezira.

Iza smrti Semiz Ali paše Praćića napokon postane veliki vezir, koju je čast obnašo neprekidno za tri cara Sulejmana I. Selima II. i Murata III. punih 16 godina na ponos i radost prijateljima, a na čudo i žalost neprijateljima, dok ne umrije od uboda osvetničkog mača fanatičnoga dervišine.

O njegovoj smrti puno se toga nagagjalo, a još se i danas nagagja. Jedni misle, da je sultan Murat začetnik njegfova umorstva, pošto nije znao, kako će se riješiti na drugi način Sokolovića, koji je bio moćniji nego sam sultan. Zinkeisen tvrdi, da su ga makli s površine Lala Kara Mustafa paša Sokolović i zemljak mu slavni admiral Pijale paša, da se dokopaju više časti ne pazeći, da je 1573. umro Pijale paša, dakle šest godina prije Mehmeda, dok opet neki hoće, da se sve bilo urotilo proti njemu.

Bi li se moglo umorstvo Mehmed pašino dovesti u savez s pogibijom šejhi Hamze Orlanovića i progonstvom njegovih učenika? To mi se nekako čini najvjerojatnije, kad uzmemo u obzir porijeklo i zavičaj Sokolovićeva ubojice. Bosanski spahija, lišen timara, pripadnik derviške kaste, a to sve nas i nehote navodi, da u njemu tražimo Hamzeviju i fanatičkoga osvetnika. Za takav čin imade dosta primjera u povijesti islama: haridžije i prve kalife.

Sto se tiče Mehmed pašina života i karaktera, predaleko bi zašli, da se upustismo u raspravu, samo ćemo toliko natuknuti, da se evropski povjesničari dijele u dva tabora. Dok ga Gerlah i Garzoni strašno osugjuju, Floriani, Ranke i svi turski povjesničari jednoglasno slave ga ko značaj-čovjeka, rodoljuba i diplomata*).

Sta je Sokolović učinio za našu grudu? Osim monumentalne vižegradske ćuprije načinio je u svom zavičaju džamiju i musafirhanu, kojima je za uzdržavanje privezo velika imanja u Ugarskoj.
Sokolović nam je učinio, da smo zaigrali prvu ulogu u smjesi naroda turske carevine, da iza njega sinovi iz naših krajeva još polu vijeka tresu sudbinom ogromne države.

U Sokoloviću je izvor veličine našega ponosa, koji je tri vijeka prkosio istoku i zapadu. A sada da završimo ovako:

Dok povijest po istini veličinu rada sudi,
Nosioče velke misli! doć ćeš u red prvih ljudi.
A sudba je našeg roda, da narodim drugim daje
Velikane, po kojima zapad, istok nas poznaje.
Mi smo mali, al u nama veliki se ponos budi:
Što smo bare drugom komu velikijeh dali ljudi!

Tri godine iza Sokolovića smrti 1582. Bosna je službeno podignuta na beglerbegluk. Bosanske namjesnike do sada mi smo po uzoru drugih zvali i pisali begovima, premda je megju njima i prije bilo više paša, pa čak i vezira.
Ferhat beg Sokolović zadnji je beg, a prvi paša bosanski.
I do sada Bosna se računala uvijek vilajetom, a bosanski namjesnik ‘primus inter pares’ prema hercegovačkim, kliškim, zvorničkim i novopazarskim bezima. S tijem je činom Bosna samo podignuta službeno megju beglerbegluke i prihodi bosanskih namjesnika povećani, dok su i nadalje rečeni sandžaci ostali neovisni o bosanskom beglerbegu. Kad su pripojeni direktno Bosni čuti ćemo kasnije (u XIX. vijeku.)
Rečene godine sklopljen je mir izmegju Austrije i Turske, tako je bojno oružje otpočinulo izmegju obje države, a Bošnjaci smirili se na neko vrijeme.

(*Sokolović i Bismark po velikim osnovama i djelima dosta su slični. Onaj
veliki vezir u tri cara, a ovaj kancelar u tri cara. Prvi panislamista, a drugi pangermanista; oba moćna, da im ni carevi ništa ne mogu učiniti. Sokolović najveći turski državnik, Bismark najveći njemački državnik i t. d. )

Iz knjige ‘Kratka uputa u prošlost BiH‘, Safvet-beg Bašagić

(MiruhBosne)