Cazinska buna: Jedina organizovana pobuna naroda protiv vlasti u Titovoj Jugoslaviji

Cazinska buna: Jedina organizovana pobuna naroda protiv vlasti u Titovoj Jugoslaviji

Shares

Dana 6. maja 1950. godine na Cazinskoj krajini, u 20-ak sela i zaseoka cazinskog i kladuškog sreza te susjednih sela preko rijeke Korane u Kordunu, desila se jedina, u historiji zabilježena, organizovana oružana pobuna naroda protiv tadašnje vlasti u bivšoj Jugoslaviji.

Ustanici su napali nekoliko zemljoradničkih zadruga i razoružali jednu stanicu milicije, dok drugih većih štetnih posljedica po državu nije bilo. No, vlast je, predvođena organima KPJ i Uprave državne bezbjednosti (tzv. UDBE) okarakterisala pobunu naroda kao kontrarevolucionarni čin velikih razmjera potican i iz inostranstva, djelovanje domaćih zelenokadrovaca, ustaša i četnika. Ipak, takve optužbe su bile poprilično neosnovane i nikad dokazane, tim prije jer su bili čelni ljudi Bune prvoborci i istaknuti partizani: Milan Božić i Ale Čović, koji su bili uz to i najugledniji ljudi među seljacima i osobe kojima su oni vjerovali.

U “ustanku” je učestvovalo oko 1.000 osoba. Od toga vrlo mali broj pravoslavnih, a ostalo velika većina bili su muslimani.

Pobuna je od strane nadmoćnih snaga JNA ubrzo ugušena, a “narodna vlast” se žestoko obračunala sa ustanicima. Bar 15-ak ljudi ubijeno je bez suđenja na kućnom pragu ili u obližnjim šumarcima, te se nekima ni do danas ne zna grob. Oko 20 ustanika je osuđeno na smrt. Kasnije je nešto njih pomilovano, a šest ih je strijeljano. Na desetine ih je osuđeno na duge kazne zatvora, još više na kazne “društveno korisnog rada”, vremenskog perioda od nekoliko mjeseci pa do 2 ili više godina.

Kolektivna kazna iseljenja

Ono što je posebno interesantno je činjenica da je oko 115 porodica, sa oko 777 članova, osuđeno na “kolektivnu kaznu” – iseljenja, što je nezapamćen slučaj takve sankcije za cijeli period komunističke vladavine u cijeloj Jugoslaviji.

Naime, iako za to nije postojao nikakav zakonski i pravni osnov, niti je u postojećem zakonodavstvu Federativne Republike Jugoslavije uopće nekim propisom bila predviđena krivična kazna “kolektivnog preseljenja” cijelih porodica, nakon suđenja ovih 115 porodica, većinom muslimana s ukupno 777 članova (uključujući i žene, djecu i starce) kolektivno je iseljeno s područja cazinske i kladuške općine (gdje je živjelo preko 90% muslimanskog stanovništva) na područje općine znakovitog imena – Srbac (gdje je živjelo preko 90% pravoslavnog srpskog stanovništva).

Ova mjera kolektivnog iseljenja, gdje su i maloljetna djeca bila kažnjena za “grijehe” svojih očeva je inače bila jedino usporediva sa sličnim “kaznenim akcijama” Staljina u SSSR-u uperenim protiv cijelih naroda, kao što su Čečeni, krimskih Tatari i dr., koji su kolektivno iseljavani iz svojih domova i preseljavani na druge lokacije, a neki su tom prilikom i potpuno nestali.

Cazinska buna je snažno obilježila živote brojnih ovdašnjih porodica, odredila neizvjestan i težak ekonomski razvoj ovoga kraja i prouzročila čitav niz problema s kojima su se brojne porodice i njihovi potomci morali nositi kroz život.

Buna je bila tabu tema sve do 1991. godine, kada je svjetlo dana ugledala knjiga “Cazinska buna 1950.”, autorice Vere Kržišnik Bukić, u kojoj je detaljno obrađen ovaj događaj. Ova knjiga, promovirana tek 16 godina nakon svog izlaska, doživjela je i svoj drugo izdanje „Cazinska buna- Od istine ka pravdi“ i po ocjeni svih stručnjaka , Vera Kržišnik-Bukić sačinila je jezgrovito naučno djelo u kojem su sabrane sve činjenice vezane za ovaj događaj.

“Radilo se o socijalnom buntu do egzistencijalnih krajnosti eksploatisanih seljaka koji su ustali protiv omrznute i nepravedne totalitarističke agrarne politike Komunističke partije Jugoslavije i njezinog još dodatno krutog provođenja na samom terenu. To je bilo vrijeme nesnošljivih tereta koje je ionako siromašnim seljacima nametala država u vidu nesrazmjerno velikih davanja poljoprivrednih i stočarskih proizvoda kroz obavezni otkup istovremeno tjerajući ih na rad za planirane potrebe u rudnicima, izgradnju puteva i drugog kroz tzv. mobilizaciju radne snage kada i koliko je to državi trebalo. Zatim, posebno od 1949. godine dalje, primoravajući seljake da se uključuju u seljačke radne zadruge, koje su za njih predstavljale otimanje vlastite svojine, a uz sve to 1950. je bila i godina velike suše pa je i danas u narodu poznata kao „gladna godina”, kazala je za kratkom razgovoru za Klix.ba Kržišnik-Bukić.

Danas se i u Krajini o buni otvorenije priča, no ona i dalje krije brojne neistražene stvari i specifičnosti, s obzirom na posljedice i patnje koje je prouzrokovao ovaj događaj, a koje sežu i do današnjih generacija Krajišnika.

Općinsko vijeće Cazin 2011. godine donijelo je Rezoluciju o osudi masovnog kršenja ljudskih prava civilnog stanovništva u Cazinskoj krajini 1950. godine i zločina počinjenih od strane totalitarnog režima bivše Jugoslavije. Rezoluciju je 2013. godine potvrdila i Skupština USK, a ista je proslijeđena i na više državne instance.

 

Piše: M. Ć./Klix.ba

Shares
Previous "Sarajke" - Alija Isaković
Next Goražde se sjeća komandanta Zaima Imamovića

You might also like

HISTORIJA

KOSAČIN “LJUBAVNI SLUČAJ”

Shares Facebook Blagaj je jedan od dva bosanska grada koje prvi put u historiji spominje bizantski car Porfirogenet u svom čuvenom spisu iz 10. stoljeća – De Administrando Imperio (O

NAUKA I TEHNOLOGIJA

Abdullah Muzaferija, veliki bošnjački izumitelj iz perioda Osmanskog carstva

Shares Facebook Abdulah-efendija Muzaferija,  geometar i konstruktor, (? – 1750). Potječe iz bos. begovske porodice iz Visokog. Izumio vrstu prijenosnog pontonskog mosta, koji je ležao na čamcima ili mjehovima, za prijelaz

HISTORIJA

Vlatko Vuković vojvoda bosanski

Shares Facebook Vojvoda bosanski Vlatko Vuković, čuveni vojskovođa kralјa Tvrtka, učesnik u Kosovskom Boju i, verovatno, očuvan u narodnoj tradiciji pod imenom Vladete vojvode (koji donosi knjeginji Milici crne vesti),