Bosansko kraljevstvo nakon Tvrtka

Poslije iznenadne smrti Tvrtka I (1391) u Bosni su nastali, nakon moćnog vladara, sukobi i grabež vlastele oko podjele vlasti i teritorija. Više od pedeset godina (1391 – 1443) postavljali su i skidali kraljeve prema svojim željama i interesima.

U tom vremenu na bosanskom kraljevskom prijestolju izmijenjalo se sedam kraljeva. Njihova neposredna vlast ograničavala se samo na mali teritorij srednje Bosne sa gradovima Sutjeskom, Bobovcem i Visokim.

Ostalim zemljama vladale su tri moćne velikaške porodice: Hrvoje Vukčić Hrvatinić gospodario je (ako se zanemari njegov privremeni prodor u sjeveroistočnu Bosnu i vladanje otocima, dalmatinskim gradovima i njihovim hrvatskim zaleđem), teritorijom koja se pružala od Sane, u periodu 1399-1402, čak od Une i Save, pa sve do Neretve, obuhvatajući Donje krajeve, Završje i Cetinsku krajinu.

Tamo se njegova zemlja dodirivala sa zemljom Sandalja Hranića, velikaša čije su se zemlje od 1404. godine prostirale od Neretve do Lima i Kotora sa gradovima Novim (kasnije nazvanim Herceg-Novim), Nevesinjem, Konjicom, Goraždom, Pljevljima i Nikšićem, uključujući i Konavle.

Pavle Radenović je vladao istočnom Bosnom na prostoru od Drine i Lima do Neretve, sa središtem u gradu Borča kod Vlasenice.
Ove tri porodice faktički su odlučivale o sudbini bosanske države sve do njene propasti.

Teško stanje u bosanskoj državi pogoršavano je i čestim upadima mađarske vojske. Mađari kao krstaši su istrebljivali bogumile (patarene), bezobzirno ih pljačkali i pustošili zemlju. Kad je mađarski kralj Sigismund 1415. godine poduzeo novi krstaški pohod na Bosnu kako bi pokorio najmoćnijeg bosanskog velmožu hercega Hrvoja Vukčića, on je brzo okupio veliki dio plemića i naroda. Hrvoje je bio pristalica i zaštitnik Crkve bosanske.

Da bi se odupro moćnom Sigismundu, Hrvoje je bio prisiljen da u pomoć pozove Osmanlije.
Uz njihovu podršku Vukčić je razbio mađarsku vojsku, ali su tu uslugu Osmanlije naplatile zaposjedanjem nekih njegovih uporišta između rijeka Bosne i Drine.
Od ovog vremena i ostali velikaši u međusobnim obračunima traže pomoć bilo od Osmanlija, bilo od Mađara. To čine i bosanski kraljevi.

Od vladavine Tvrtka II (1421-1443) stvarni gospodar Bosne je otomanski sultan. Takvim ga smatraju i u Dubrovniku. Jer, kad sultan Murat II izdaje (1442) Dubrovčanima pismo o slobodnoj trgovini u zemljama pod njegovom vlašću, on među ovima navodi i zemlju Bosnu.
Tvrtko II je priznao (1437) i sultanovu vrhovnu vlast i obavezao se na plaćanje danka od 25.000 dukata.

Izvor: Historija Bosne i Bošnjaka, Mehmedalija Bojić

Foto: Stolac iz 19. vijeka –  prema nekim historičarima Sandalj je izgradio tvrđavu u mjestu Koziji rog i nazvao je Stolac…

(MiruhBosne)