Konji na srednjovjekovnim obilježjima

-Kada su se potomci Tarpana i Pševalskog nastanili u predjelima Bosne – nije bilo moguće ni približno utvrditi, ali je poznato da su prodori Huna, Avara i Mađara, čiji su konji često poslije bitaka ostajali u ”zarobljeništvu”, podarili domaćim konjima novi impuls stepske krvi infiltrirane u domaći konjski potencijal. To je domaćim konjima omogućilo da s uspjehom obavljaju teške poslove vezane za snažno razvijenu trgovinu između gradova u unutrašnjosti Bosne, sa jedne strane, i dalmatinskih gradova, među kojima je prednjačio Dubrovnik, s druge strane. Teret se prenosio na konjima koji su išli u kolonama koje su se zvale karavani, a karavani sa hiljadu konja nisu bili nikakva rijetkost.

Snažnim širenjem bogumilske heresi u srednjovjekovnoj bosanskoj državi, koja nije priznavala nikakvog vrhovnog autoriteta na zemlji, nastala je situacija u kojoj je svaki rimski papa s nevjerovatnom netrpeljivošću gledao na ljude ovih krajeva i stalno podsticao granično kršćansko stanovništvo na krstaške pohode, prvenstveno prema Bosni. Bosanska vlastela je, prilikom takvih okršaja, koristila svoje male ali brze konje, za taktičko nadmudrivanje i zamaranje osvajača koji su uglavnom dolazili na glomaznim i sporim konjima.

Bosanska vojska bi u takvim situacijama dočekivala neprijatelja s pola snage, da bi poslije kratkih sukoba fingirala bježanje, što bi protivnicima stvaralo utisak da će lahko i brzo napredovati. Međutim, kod takvih okršaja, teški konji bi se brzo zamarali, a onda bi bosanska vojska, na svojim malim i hitrim konjima udarala munjevito sa svih strana i poraz neprijatelja bio bi neminovan.

U drugoj polovini 13. i prvoj polovini 14. stoljeća bilo je nastupilo zatišje u kojem ataci na Bosnu i Bogumile nisu bili tako intenzivni. Sa jačanjem moći ugarskog kralja Ludovika ponovo je oživjela ideja o progonu bosanskih heretika. ”Stoga je Ludovik 1363. otpremio na Bosnu dvije križarske vojske. Jednu vojsku, koja je od Sane nastupala prema Jajcu, lično je vodio kralj Ludovik, dok je vodstvo druge, koja je provalila u oblasti Usore i Soli, povjerio svom dvorskom palatinu Nikoli Katu. Tvrtko je sa svojim jedinicama porazio obje vojske: Ludovikovu pod gradom Sokolom na Plivi kod Jajca, a onu njegova palatina, kod Srebrenika.

Ludovik je od svog dolaska na vlast znao samo za pobjede, od srednje Evrope i Italije do Dalmacije i Bugarske. U križarskom pohodu na Bosnu pretrpio je težak poraz. Ludovikova vojska povlačila se u takvom neredu da je tom prilikom izgubljen čak i ugarski državni pečat.”[1]

Ugarski hroničari su tom prilikom zabilježili da je ratovanje u Bosni bilo vrlo teško jer je Tvrtkova vojska imala dvije vrste konjice i to jednu koja je koristila male domaće konje koji se bez poteškoća kreću po vrletima i bespućima u koje ugarski konji ne mogu ni zaviriti i drugu koja je u ravnicama koristila arapske konje, mnogo brže i okretnije od teških konja koje je koristila ugarska vojska.

Bogumili su tokom vremena uspjeli stvoriti svoju sopstvenu duhovnu klimu, skoro u potpunosti suprotnu dogmatskom duhu tadašnjeg evropskog srednjovjekovlja. Zašto se kršćanstvo u ovim predjelima dugo vremena nije uspjelo nametnuti, u prvom redu je to zasluga organizovane države i njenih ratnika, a u tom dugotrajnom ratovanju značajnu ulogu uvijek je imao i domaći konj.

Koliko su bogumili vezani za svoje konje najbolje pokazuju likovi konja često isklesani na stećcima, tim jedinstvenim i neponovljivim nadgrobnim spomenicima bogumila. Inače, stećci, kao nadgrobni spomenici, predstavljaju stvarno stanje duha narodnog stvaralaštva i može se slobodno reći da u srednjovjekovnoj umjetnosti južnoslavenskih naroda nema izraza ni oblika koji bi im bio čak i približan. Konj, koji je bio i ostao nezaobilazan pomoćnik u naporima čovjeka za opstanak i prosperitet, na ovakvom nadgrobnom spomeniku dobio je istaknuto mjesto. Obično je prikazivan u kompozicijama i osedlan, s jahačem ili bez jahača, što pokazuje njegovu prisnost sa umrlim.

Interesantno je da je najviše stećaka s uklesanim likom konja nađeno u područjima u kojima je i danas populacija konja brojna (Rogatica, Glasinac, istočna Hercegovina, Kupres i centralna Bosna).

Stećak iz sela Varošište kod Rogatice. Iako nije najbolje očuvan, na njemu se jasno vidi dobro isklesana figura konja i jahača.

Stećak izvanredne ljepote i klesarskog umijeća, pronađen u selu Donja Zgošća kod Kaknja.Stećak se već duže vrijeme nalazi ispred Zemaljskog muzeja u Sarajevu. U donjem dijelu stećka vješte ruke nepoznatog klesara isklesale su dva konja, pa izgleda da oni zauvijek čuvaju umrlog gospodara. Većina stručnjaka koji su se bavili proučavanjem stećaka smatra da je ovo najljepši otkriveni stećak i da je skoro nevjerovatna vještina i umjetnički dar klesara koji ga je izradio.

Stećak pronađen u selu Osovo, kod Rogatice. Na stećku su isklesani jahač i konj u izvanrednoj harmoniji i skoro idealnih proporcija.

Stećak pronađen u okolici Visokog. Stećak je dobro očuvan, a na njemu se vide dva bogumilska ratnika na konjima. I konji i ratnici su vanredno dobro urađeni pa posmatrano u cjelini stećak je pravo remek-djelo.

Pored stećaka, konji su pronađeni i na brojnim drugim predmetima i obilježjima, a među vrlo značajne ubraja se pečat bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića.

***

[1]Imamović Mustafa: ”Historija Bošnjaka”, Preporod, Sarajevo, 1997. str. 60.

Tekst je prenesen iz Monografije o Bosanskom brdskom konju, objavljene 2008. godine, autora E.Žige i R.Telalbašića.

Crteži predstava konja i konjanika preuzeti su iz: Wenzel M. 1965. ”Ukrasni motivi na stećcima”. Sarajevo: Biblioteka ”Kulturno naslijeđe”, ”Veselin Masleša” (str. 279. i 371.).

Piše: mr. Enver Žiga, Izvor: BhDOCumentary

(mb)