Noel Malcolm pobija tvrdnje Ive Andrića o kulturi u osmanlijskoj Bosni

Noel Malcolm pobija tvrdnje Ive Andrića o kulturi u osmanlijskoj Bosni

… Kad čovjek čita standardna djela o Balkanu pod osmanlijskom vlašću, mogao bi lahko steći dojam da je u tim vijekovima ondje vladala kulturna pustoš, da se intelektualni i duhovni život sveo samo na sasvim rudimentarne i zakržljale forme. Takva je slika dočarana u mnogim djelima jugoslovenskih historičara, a romanopisac Ivo Andrić donio ju je u gotovo karikaturalnoj formi u svojoj izrazito antimuslimanskoj disertaciji o kulturi u osmanlijskoj Bosni.

“Učinak osmanlijske vladavine bio je apsolutno negativan,” ustvrdio je on. “Turci nisu uspjeli donijeti nikakav kulturni sadržaj ni osjećanje nekakve uzvišene misije čak ni onim Južnim Slavenima koji su primili islam.” Ovakve tvrdnje izražavaju slijepe predrasude – svojeglavu sljepoću pred veličanstvenim spomenicima osmanlijske arhitekture u Bosni, i nešto razumljiviju sljepoću pred širokim rasponom književnih djela koja su napisali bosanski muslimani pod osmanlijskom vlašću, od kojih su mnoga bila i nepoznata u vrijeme kad je Andrić pisao svoju disertaciju (1924.).

Još je vrlo teško donijeti pravu ocjenu o tim bosanskim spisima, koje poznaje samo šačica naučnika-specijalista u cijelom svijetu. Malo ih je dosad prevedeno, a mnogi spisi postoje samo u izvornom rukopisu – pod pretpostavkom da uopće još postoje nakon masovnog i namjernog razaranja kulturne baštine bosanskih muslimana 1992. i 1993. godine. Prije nego što je počelo uništavanje Sarajeva granatama 1992. godine, u Gazi Husrev-begovoj biblioteci bilo je 7500 rukopisa, u Orijentalnom institutu 5000, u Historijskom arhivu 1762 a u Nacionalnoj biblioteci 478.

Već se iz samih ovih brojeva da zaključiti da Bosna pod osmanlijskom vlašću nije bila kulturna pustoš, a mnoga djela bosanskih pisaca, na turskom, arapskom i perzijskom jeziku, čuvaju se u pojedinim zbirkama u Istanbulu, Beču, Kairu i drugim mjestima.

Posebnu je pažnju privukao određeni način pisanja, takozvana alhamijado književnost. To su djela napisana na bosanskom jeziku, ali arapskim pismom. (To su ime savremeni naučnici posudili od sličnih nearapskih zapisa napisanih arapskim pismom u muslimanskoj Španiji.)

Za sve vrijeme osmanlijske vladavine, begovi u Bosni i dalje su pisali bosanskom varijantom ćirilice, bosančicom, a tri vijeka služili su se njome i franjevci, u štampanim djelima i u rukopisima. Pravoslavni sveštenici čitali su u 17. i 18. vijeku također djela štampana na ćirilici. Ali bilo je prirodno da muslimani počnu pisati arapskim pismom, jer je tim pismom pisana sva arapska, turska i perzijska književnost, a arapsko se pismo učilo i u svim mektebima.

Alhamijado književnost sastoji se pretežno od svakojake poezije pisane arapskim klasičnim metrima: vjerske poezije, pjesama na moralne i društvene teme, pa i nekih erotskih ljubavnih stihova. Među pjesnicima bilo je poglavara derviških redova, vojnika i žena. Jedan alhamijado pisac, Muhamed Hevaji Uskufi (umro 1651), sastavio je i hrvatski ili srpsko-turski rječnik (radi se o bosansko-turskom rječniku) u stihovima – jedan od najstarijih rječnika od svih južnoslavenskih jezika.

Uz kreiranje tih pisanih djela, muslimani su igrali i važnu ulogu u stvaranju i prenošenju bogate baštine narodne poezije u Bosni: balada i tužaljki (kao što je već spomenuta čuvena Hasanaginica), epskih pjesama i posebnog žanra ljubavnih pjesama, podjednako omiljenih i medu muslimanima i medu kršćanima, poznatih sevdalinki.

Kako je bosanski jezik bio treći jezik Osmanlijskog carstva, nije nikakvo čudo što je i dio osmanlijske književnosti napisan na tom jeziku. Jedan bosanski pisac iz 18. vijeka, ljetopisac Mula Mustafa Šefki Bašeskija (koji je svom ljetopisu pridodao i zbirku pjesama na bosanskome jeziku), tvrdio je da je taj jezik mnogo bogatiji od arapskoga zato što ima 45 različitih riječi za glagol “ići”.

***

Većina je književnih djela bosanskih muslimana ipak napisana na turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Za to postoje razumljivi razlozi: jedni su pisali u formama u kojima je jezik nerazdvojno vezan sa žanrom, kao što je, na primjer, istančano dvorsko pjesništvo perzijske tradicije; drugi su pisali o takvim temama kao što je filozofija za koju je u arapskom jeziku postojala kompletna stručna terminologija, što je nedostajalo bosanskom jeziku; i dakako da su mnogi pisali za čitaoce izvan slavenskih zemalja. Što se tiče proze, najviše ima djela iz teologije, filozofije, historije i prava, ali je tematski raspon bio očito vrlo širok, pa ovdje možemo spomenuti samo nekoliko imena.

Najvažniji pisci bili su Ahmed Sudi al-Bosnavi (umro 1598), koji je komentarima popratio klasične perzijske pjesnike; Hasan efendi Prusčak (umro 1616) koji je napisao znamenito djelo Ogledalo za prinčeve – pomodnu raspravu o vlasti i mnoga djela o logici, retorici i pravu, kao i popis bosanskih učenih autora; Abdi al-Bosnavi(umro 1644), koji je napisao ekstatično-mistične rasprave u sufijskoj tradiciji; Ibrahim Alajbegović zvani Pečevi (umro 1651), koji je napisao na turskom jeziku historiju razdoblja između 1520. i 1640. godine služeći se zapadnoevropskim štampanim izvorima; Ahmed al-Mostari Rušdi (umro 1699), jedan od mnogobrojnih mostarskih pjesnika koji je pisao pjesme na turskome prema perzijskim uzorima; Mustafa al-Mostari Ejubović poznat pod imenom Šejh Jujo (umro 1707), koji je napisao gotovo trideset rasprava o logici, gramatici i islamskom zakonu; Mustafa al-Aqihisari (umro 1755), koji je napisao nekoliko djela o moralu i religiji i pohvalnu raspravu o kahvi; te Mustata Šefki Bašeskija (umro 1809), čiji smo Ljetopis, niz zapisa o događajima u Sarajevu u drugoj polovini 18. vijeka, napisan na prilično prozaičnom turskom jeziku, već spomenuli.

Neki su od ovih pisaca ostvarili nastavničku ili činovničku karijeru izvan Bosne, ali je bilo mnogo učenih ljudi zaposlenih u državnoj upravi same Bosne. Šejh Jujo, na primjer, bio je muftija mostarski, a jedan od namjesnika u Bosni Derviš-paša al-Bosnavi (umro 1603) bio je darovit pjesnik koji je prevodio perzijsku poeziju na turski.
Bosna je neosporno imala, kao i svaka druga zemlja, popriličan broj neukih i neotesanih vlastodržaca, ali je bjelodano jasno da je apsurdna ideja da je Bosna pod osmanlijskom vlašću bila tek kulturna pustoš, a da i ne govorimo o dekorativnim umjetnostima kao što su kaligrafija i slikanje minijatura kojima su se bosanski muslimani također uveliko bavili za sve vrijeme osmanlijske vladavine.

***

Izvor: Noel Malcolm ‘Bosnia: A Short History’

Za tekst poslužio prijevod: Bosna, kratka povijest…

Previous Dokumentarac 'Živjeti islam' - priča o životu bosanskih muslimana
Next Kadeti otputovali u Španiju, prvi susret na rasporedu u četvrtak

You might also like

PISMENOST / KNJIŽEVNOST

Promocija knjige “Tragom drevnih Bošnjana” u Mostaru

  Institut za strategijske studije „Foruma Bosna“ organizira u Mostaru promociju knjige „Tragom drevnih Bošnjana“ autora Tanera Aličehića i Đenana Galešića. Promocija će biti održana u subotu, 29. decembra, s

HISTORIJA

Napredak trgovine u XIV vijeku: Trgovački odnosi sa stranim gradovima

Stjepan II, član stare bosanske dinastije Kotromanića, koji dolazi na čelo bosanske države poslije poraza birbirskih knezova, našao je načina da reguliše odnose s feudalcima, te da time učini mnogo

HISTORIJA

BOŠNJAK – najveći vakif Palestine i prvi koji je porazio Napoleona

U današnoj Palestini imamo, pored jednog kolektivnog vakufa, osmanskodobne vakufe sedam Bošnjaka: Delija Husrev-paše Sokolovića, Damata Rustem-paše Opukovića, Behram-paše Sokolovića, Javuza Ali-paše Malkoča Bošnjaka, Ahmed-paše Rizvanovića Sokolovića, Musa­-paše Rizvanovića Sokolovića,