I NOBELOVCI LAŽU…

Majstor pisane riječi, književnik svjetskog formata, Ivo Andrić je umio i da slaže, i to masno i opasno, nazivajući bosanske pravoslavce Srbima čak tri stoljeća prije nego što su ih tako počeli nazivati i u samoj Srbiji.

Prenosimo tekst Vlastimira Mijovića objavljen povodom 53  godine (u nastavku tekst autora) otkako je naš pisac Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost, za roman “Na Drini ćuprija”. On je jedini pisac iz ove regije koji je dobio ovu prestižnu nagradu. Stoga su se, posebno nakon razmahivanja nacionalizma u bivšoj Jugoslaviji, rasplamsavale i svađe o tome: čiji je Ivo Andrić – srpski, hrvatski, bošnjački?

Svi bi htjeli da je njihov, a, opet, svi mu traže manu, ne bi li ga nekako izbacili iz svog književnonacionalnog korpusa.

Prljavi dodaci: O Andrićevom književnom djelu teško je reći nešto što se već ne zna. Radi se o istinskom velikanu pisane riječi. Uvijek ga iznova čitam, zadivljen tečnošću njegovog govora, stilistike i mudrosti. U mojoj biblioteci je po više primjeraka svake njegove knjige. No, kako to često biva, djelo je jedno, a čovjek drugo. Ni veliki Ivo tu nam nije ništa olakšao. Podijeljena su mišljenja o njegovom neknjiževnom, diplomatskom radu, ali i o negovoj autorskoj nezavisnosti. Osobito se kod nas, u Bosni i Hercegovini, spore njegove ljudske vrijednosti, naučni rad, pa i sadržina nekih njegovih djela u kojim je, majstor kakav jeste, i same činjenice počesto znao zaokrenuti da se i čovjeku i istoriji zamuti u glavi.

Nikakvi bezrazložni mrzitelji nisu na ovaj način “iščitavali” Ivu Andrića, posebno ne oni koji dio njegovih djela doživljavaju kao literarno podmetanje povijesnih falsifikata. Sam Andrić za to je dao povoda,;nema potrebe da mu se išta dodaje.

O tome sam pisao i prije dvije i po godine, u pokušaju da Ivu očistim od prljavih dodataka, ali i da činjenično potkrijepim te njegove nepobitne krivotvorine koje su svakako ostavile trag u nekoliko generacija, pa i u ovoj sadašnjoj. I ne samo trag nego i pogrešne zaključke, koje su mnogi ponijeli kroz čitav svoj život. Jer, i veliki pisac umio je da zamuti i slaže, i to
masno i opasno…

Grube neistine: Sa svom svojom pameti i literarnim visinama koje je dosegao, Andrić ipak nije intelektualno pa, ako hoćete, i politički nevin. Njegovi kritičari samo su ga čitali previše vruće glave, obrušavajući se na kompletno njegovo djelo i misao, nad metafore i stilizacije likova i vremena kojim se bavio. Iz vida su, međutim, ispuštali ono glavno, ono što se ni lijepom ni ružnom riječi ne da sakriti: činjenice! A one Nobelovca, ustvari, najviše kompromituju.

U svom djelu, naime, Ivo Andrić grubo krivotvori bosansku historiju kada, na bezbroj mjesta, zapisuje nepobitnu neistinu o tome da su čak sredinom 16. stoljeća ovdje živjeli – Srbi! Samo prelistajte prvih stotinjak stranica romana “Na Drini ćuprija”, pa će vam se sve samo kazati. Živjeli su u Bosni hrišćani u tim godinama, dabome, ali se oni Srbima nisu nazivali još skoro tri stoljeća od trenutka u kojem ih je Andrić proglasio Srbima. Tek pod uticajem čuvenoga Ilije Garašanina i njegovoga spisa „Načertanije“, dakle nakon 1844. godine, u BiH kreću srpske bundžije sa zadatkom da, između ostaloga, ovdašnjim hrišćanima nametnu srpstvo kao veliku nacionalnu šubaru. Sam Garašanin govorio je tada, dakle 1844. godine, na Andrićevu sramotu, samo o Bošnjacima kao stanovnicima ovih krajeva, pri tome ih razvrstavajući na Bošnjake istočnopravoslavne, rimokatoličke i muhamedanske vjere.

Ilija Garašinin je tek 1844. programirao projekat stvaranja bosanskih Srba…

Ni za Garašaninova vijeka, dakle, Srba u BiH još nije bilo ni od korova, a kamoli u Ivinim tri stoljeća
starijim hronikama!

Lutka na koncu: Koliko je samo srca svojim nobelovskim lažima, udobno smještenim u obavezne školske lektire, Andrić ovako regrutovao u falange sa vječitim zadatkom da jednom „srpsku zemlju Bosnu“ vrate tamo gdje odvajkada pripada? Koliko su ognja u srpskim mozgovima kasnije raspalili i drugi „otmjeni mislioci“…

Nesporna pamet, literarno umijeće, mudrost i rječitost Andriću se nikako ne mogu osporiti. No, kako savršenstva nema, tako ni naš Nobelovac nije bez mana. Samo je pitanje da li su one u njemu prirodno nastajale, da li su njegovoga uma djelo ili je, u određenom trenutku i zbog vrlo određenog razloga, pisac pristao da bude lutka na koncu, da bude upregnut u jedno nacionalističko kolo koje i danas oko nas obigrava.

Nova “pamet”: O umjetnicima nije lako suditi, čak ni o njihovim djelima, a kamoli o ukupnom ljudskom i intelektualnom habitusu. Javnost počesto ne zna šta se dešava iza kulisa, ispod stola, u nekakvim političko-policijskim kabinetima u koje se ulazilo sa jednom, a iz njih izlazilo sa drugom “pameću”. Iz jednog od njih je usred Drugog svjetskog rata, kad je u Beogradu pisao svoje najbolje romane, vjerovatno izašao i naš Andrić. Da li od straha, da li zbog novca, da li zbog vlastite odanosti jednoj nehumanoj ideji, ne zna se. Tek, nezamislivo je da Ivo Andrić nije bio dovoljno upoznat sa istorijom Bosne i Hercegovine, pogotovo sa osvajačkim pamfletom Ilije Garašanina, pa da Srbe u Bosnu prerano smješta iz čistog neznanja.
Motiv je svakako bila manipulacija i za nju nema nikakvog opravdanja. U nečijoj je službi Ivo bio krivotvoreći, u formi romana, neke istorijske činjenice. Da li ga je zbog toga pekla savjest, nikad nećemo saznati. Kao što vrijeme ne može ni obrisati ono što je napisano i odštampano. Ono će uvijek, crno na bijelo, svjedočiti da je Ivo pisao maestralno, veleumno, prosto omamljujući čitaoca. No, da je volio i politički manipulisati i slagati, i to masno, takođe je vidno iz tih istih djela.

Vlastimir Mijović
decembar 2014. Spektar, broj 27