Pismo jedne majke i supruge branioca: ‘Zašto ljudi nemaju osjećaj bar za djecu poginulih?’

Javila nam se jedna povrijeđena majka, supruga poginulog borca Armije RBiH sa zvorničke teritorije. Usljed zapostavljenosti porodica šehida i poginulih boraca, ponukana načinom obilježavanja određenih godišnjica (konkretno obilježavanja odbrane Kula Grad Zvornik), piše sljedeće:

-Ja sam supruga poginulog Jukić Mirsada majora koji je bio jedan od glavnih organizatora otpora ovog grada, i učesnik u borbama u odbrani Kule grada.
Iako živim u Zvorniku kao i moj sin, nismo pozvani na tu manifestaciju. Drugi se kite uspjesima boraca koji nisu preživjeli ovaj rat.

Zašto ljudi nemaju osjećaj bar za djecu poginulih, koji su rasli bez svojih očeva, koji su u majčinim krilima preživljavali nedostatak očevh zagrljaja i njihovog odrastanja.

Moj suprug je bio komandir čete Prve zvorničke brigade. Dva puta je bio nominovan za Zlatni Ljiljan ali ga nije dobio, valjda živi su više zaslužili. Pisala sam i ministru Bukvareviću ali nikad nisam dobila odgovor.

Sad pišem Vama patriotima da mi pomognete, da pokušam da se nepravda ispravi, da mi date upute na koji način mogu da tražim izuzetnu penziju i posthumno Zlatni Ljijan. On je bio i član Patriotske lige, njegov vojni put je krenuo 06. 04. 1992. godine. Inače moja invalidnina je 354 KM i to je sve što smo ja i sin dobili od ove države.

Sin je apsolvent na Filozofskom Fakultetu u Tuzli. Zbog sve situacije moje zdravlje je jako narušeno, vec 8 godina liječim se kod psihijatra, imam potrebu i za finansijsku pomoć a i moralnu jer svi događaji su ostavili velike tragove na moje psihičko stanje.

Nadam se da ćete me razumjeti, i bar riječ napisati da ste pročitali samo jedan članak o nezadovoljstvu supruge odnosom države prema porodici Vašeg suborca, koji nažalost nije preživio, da bi i on obilazio mezarove svojih suboraca.

(MiruhBosne)