Tekst iz ‘Novog Behara’ 1927. – O propagiranju mržnje kroz školski sistem

„Za krst čast i slobodu zlatnu“.

U svim državama odgoju mladeži pridaje se veliko znamenje, jer ,,na mladima svijet ostaje”, pa i pojedini narodi, pojedine države ili pojedini elementi kako odgoje svoje mlade generacije, tako će osigurati svoju nacionalnu i državnu egzistenciju. Ne bi ni malo čudno bilo jedno skroz površno shvatanje u tome pogledu, ako se radi o nacionalnoj i vjerskoj cjelini, ali ako su u stvari sastavni dijelovi jedne ovakove cjeline heterogeni, onda je prijeka nužda postavljanje medusobne snošljivosti kao temelja zajedničkom životu kroz buduća vremena.

To je sve onako, kako bi imalo biti, ali žalibože u stvari je to drukčije. Neka čovjek uzme našu omladinsku literaturu, neka prelista ma koju đačku knjižicu, uvjeriće se, da mi imamo u našem knjižarskom obrtu i među našim književnicima ljudi, koji su se čisto zavjetovali, da do kraja iščupaju iz srdaca naše omladine sve ono, što bi je moglo zbližiti i sljubiti, a da usade najtežu nesnošljivost i najljuću mržnju, mržnju do smrti. Nije puno pomogao ni naš Zakon o štampi, koji u svom 61. 47 najstrožije zabranjuje razdražavanje protiv države, kao i pobudivanje vjerskog i plemenskog razdora; pa ni 61. 50 kojim se najstrožije zabranjuje izrugivanje koje priznate vjeroispovijesti.

Ovomu mi je dalo povoda, kad mi je ovih dana dopala u ruke „Ðačka knjižica” broj 3 „ilustrovane narodne pesme” sveska 11. koju je uredio neki Jovan M. Popović, a izdala god 1927. Sveslavenska Knjižirnica M. J. Stefanović i dr. u Beogradu.

Sama naslovna slikana ovoj knjižici, koja je namjenjena našoj školskoj omladini, djelo zločina stvarajući vjerski razdor kad se u državi, gdje je jednadobra desetina žiteljstva muslimanske vjere, na slici prikazuje pravoslavna crkva sa sunčanim tracima, u kojima je upisano: ,,Za krst časni i slobodu zlatnu“, a od koje crkve nekakav srpski junak u narodnoj nošnji i na konju, sa golim mačem u ruci juri naprama jednoj džamiji pokazujući na nju golim mačem, dok su čitavu džamijsku zgradu obuhvatili gusti dimovi požara.

Sam jezik pako u toj pjesmi je vrlo slab, gdje najbrutalnije i najpikantnije izraze tura u usta našoj omladini, gdje u vrlo ružnu svjetlu prikazuje srpske junake kao podlace, a za koga su Turci (pod čim misli stalno na bosanske muslimane) pogani i nečiste duše.

Ova knjižica ili nije bila na stolu drž. odvjetnika u Beogradu (nego je nekako prokriomčarena) ili ju je g. drž. odvjetnik stisnutih očiju proturio u promet, ne misleći na zle pošljedice koje će ova knjiga unijeti u redove naše mladosti. Bilo jedno ili drugo, ovu bi knjižicu trebalo zaplijeniti ma gdje se ona prodavala.

Izvor: NOVI BEHAR, 01. 08. 1927.

(MiruhBosne)