SREDNJOVJEKOVNI UNIVERZITET U MOŠTRU KOD VISOKOG

Kako možemo očekivati da naša djeca poštuju i vole svoju domovinu, ako im mi sami ne usadimo tu ljubav? Da bi bili u mogućnosti da im usadimo tu ljubav potrebno je da ih upoznamo sa historijom države, sa detaljima zbog kojih će se oni ponositi kad kažu da žive u Bosni i Hercegovini.

Ono što bi se u svakoj drugoj državi smatralo normalnim je da se ti detalji uče u školi, ali pošto mi živimo u državi posebnoj po mnogo čemu – to u nas nije slučaj. Naš obrazovni sistem najmanje pažnje poklanja baš najvažnijoj stvari – historiji BiH, nama je važnija historija svjetskih sila nego naša bosanska historija. Zbog takvih stavova mi zanemarujemo našu državu i istinsku veličinu koju je ona predstavljala kroz historiju.

O tome nema puno podataka, ali ono što je dostupno potvrđuje izuzetnu činjenicu da je „u mjestu koje se zove Bosna“ već 1175. godine postojao i djelovao univerzitet, visoko učilište bosanske vjerske organizacije. Postojanje univerziteta se sa sigurnošću može pratiti od 1175. godine, mada postoje naznake da je postojao i prije – time bi on spadao u jedan od prvih evropskih univerziteta. O njegovom postojanju, direktno ili indirektno, govore četiri historijska izvora koji su ustvari izvještaji i bilješke protivnika tadašnje bosanske vjere koji se čuvaju u Tajnom Vatikanskom arhivu gdje se mogu naći dokumenti stari čak 1200 godina.

Historičari navode da je pojam Bosna dvoznačan, da se pod tim prvo podrazumijeva tadašnja suverena država a da se uže značenje odnosi na zbir lokaliteta (Biskupići, Mile, Moštre i Visoki), koji su zajedno činili političko, duhovno i trgovinsko središte države Bosne.

U Moštru je postojao Univerzitet još davne 1175. godine, podataka o sadržaju predavanja nema mnogo jer se on držao u tajnosti, pošto se ova nauka (vjera bosanska) nije priznavala izvan granica zemlje i njeni sljedbenici su kažnjavani, a osim toga, vremenom su bosanske arhive uništene u ratovima. Na osnovu ono malo raspoloživih izvora može se tvrditi da su se predavanja odnosila na područje vrlo široko shvaćene teologije, prije svega etike, medicine i sakramentologije. Predavanja su držana na latinskom jeziku zbog mnogih stranih studenata, što govori mnogo o nivou pismenosti u srednjovjekovnoj Bosni.

Mi ne znamo cijeniti sebe i svoju historiju, pa kako onda možemo očekivati da nas drugi poštuju i cijene? Kada ćemo i mi morati znati historiju naše zemlje, a ne historiju zemalja koje su nam pomagale u ratovima? Kada ćemo prestati omalovažavati vlastitu domovinu i ponižavati je činjenicom da ne znamo njenu historiju? Takvim odnosom prema njoj samo pokazujemo da se stidimo činjenice da živimo u njoj, pokazujemo koliko smo nezahvalni za sve što nam je ona pružila i omogućila.

Živimo u zemlji u kojoj se voda može piti sa izvora, u kojoj možemo udisati čist zrak, u kojoj nema uragana i cunamija, a opet sve to ne znamo voljeti i poštovati. Krajnje je vrijeme da se probudimo i shvatimo da živimo u raju na zemlji, budući da imamo resurse koji mnogi nemaju, a sve bi dali da imaju, piše vipromo.ba.

Na temu starobosanskog učilišta pisao je i historičar Enver Imamović: STAROBOSANSKI UNIVERZITET IZ 14. STOLJEĆA.

(MiruhBosne)