Ratni dnevnik Nine Zeljković: Ne plači, ja neću nestati

Majka brižno čuva plesnu haljinu i dnevnik 12-godišnje kćerke, ubijene među posljednjima u opsadi Sarajeva.

Zašto, prokleti bili, ubijate naše duše, koje postoje samo da vole? Da vole mir, igru, sreću… Ali, opet, kleti vas neću, jer i vi ste tate neke djece što vole mir i sreću…

Zapisala je to velikim slovima u svom dnevniku 12-godišnja djevojčica Nirvana Zeljković u ljeto 1995. godine u opkoljenom Sarajevu.

Na stranici čije je ivice spalila upaljačem, ljubičastom bojicom je nacrtala srce i u njemu ispisala riječ mir, te zalijepila sličicu “Nindža kornjače”.

Nina, kako su je svi zvali, nedugo nakon toga postala je žrtva ljudi kojima je uputila ovu poruku, dok se igrala u blizini škole s drugom djecom. Ranjena je tokom granatiranja Sarajeva sa okolnih brda.

Bitku za život je izgubila 2. septembra 1995. godine kao jedno od posljednje djece ubijene tokom opsade Sarajeva. Ukupno ih je ubijeno 1.601.

Dvadeset godina poslije njena majka Azemina Zeljković iz kutije ukrašene crvenom mašnom izvlači izblijedjele fotografije svoje kćerke, te svijetloplavu šnalu u obliku leptira, koju je stalno nosila.

Na kraju, pažljivim pokretima vadi Ninin ratni dnevnik, prelazeći polako rukom preko korica oblijepljenih slikama izrezanim iz dječijih časopisa.

Bio je 27. august. Dan sunčan, miran, metak se nije čuo. Kažem joj da ne izlazi, da je najopasnije kada je tako mirno. Ona je iznijela dekicu i ‘barbike’ u stubište, ali je, ipak, otišla na ulicu i pala je ta granata. Za nekoliko dana nije je više bilo”, prisjeća se drhtavim glasom tog dana Ninina majka.

Još brižno čuva i njenu haljinu, u kojoj je nastupala na takmičenjima latinoameričkih plesova, gdje je često osvajala prva mjesta.

Jutros, kada sam se probudila, odmah sam pomislila na takmičenje, napisala je djevojčica u svom dnevniku u jutro 26. augusta 1995. godine. Taj dan je, s drugom djecom iz naselja, imala nastup u sarajevskoj Slogi.

Bilo je predivno, stvarno. Dobila sam martinke i tene!, opisala je svoje utiske na kraju dana. Bile su to njene posljednje rečenice unesene u mali rokovnik, uz koje je nacrtala i ružu.

Miris bagrema iz dvorišta

Ostanak u Sarajevu nakon toga bio je pretežak za Nininu majku, oca i sestru Belmu. Već u novembru 1995. godine odlaze u Hrvatsku, a zatim u Sjedinjene Američke Države.

Ipak, devet godina kasnije vraćaju se u svoj grad, kako bi, kažu, bili bliže svojoj Nini.

Na mjestu gdje je stradala zatiču spomen-ploču, na kojoj je pisalo: Draga Nina, ovom ulicom si išla u školu i iz ove ulice si otišla u vječni mir. Živjećeš u našim mislima.

Kako kaže Azemina, postavio ju je jedan Sarajlija vidjevši fotografiju i karton na kojem je bilo ispisano ime njene kćerke, a ispod njega položeno cvijeće.

Posvetu Nini primijetio je i njemački novinar Peter Munch, te je odlučio napisati članak o djevojčici koja je ratne dane ispunjavala plesom i pisanjem.

Međutim, nakon što je upoznao njene roditelje i čuo priče o Nini, dnevnik je uobličio u knjigu, koja je postala obavezna lektira za djecu u njemačkim školama. Naslov joj je Miris lipe, a za sada je prevedena na italijanski i bosanski jezik.

“Ninin mezar je ispod lipe, zato se tako zove. Knjiga koju sam ja počela pisati zvala se Miris bagrema. Dugo sam je pisala, naravno, teško mi je bilo, emocije prorade, pa spustim papir…”, priča Azemina.

Zatim tišim glasom i suznih očiju dodaje: “Jer sam ja njoj na uho šapnula dok je bila u komi: ‘Nikada te neću zaboraviti i uradit ću nešto da tebe ne zaborave.'”

Taj naslov je izabrala jer je, kaže, na nju veliki trag ostavio bagrem koji je rastao u njihovom dvorištu i koji im je bio prividna zaštita od granata u ratu.

“I onaj miris, kako bagrem zna da miriše… I jedan dan ona plače, doziva me, viče da komšije hoće da bagrem posijeku. Kaže: ‘Mama, nemoj slučajno da uzmeš nijedno drvce od toga da naložiš.’ A mi nemamo više ni stola, ni stolice, ni starih cipela u kući…”

U tom momentu, nastavlja pričati, kćerka joj je donijela sve svoje igračke da ih naloži kako bi spasila drvo ispred kuće.

“Izvadila je jednu lijepu krpenu lutku, dala joj je ime ‘Čupava Lela’ i kaže: ‘Čupava Lela dobro gori, može sigurno jedna supa da se napravi'”, s tugom, ali i osmijehom na licu prisjeća se Azemina.

Na kraju, kaže, nije htjela rastužiti kćerku, pa nije uzela nijedan komad drveta za loženje koje su joj komšije donijele kada su posjekli bagrem.

Ples pod kišom granata

Danas, ispod drugog drveta, lipe koja raste nad Nininim mezarom, nalazi mnoge poruke, a jedna od najupečatljivijih je pismo Nijemca Andreasa, koji je, nakon što je pročitao knjigu, odlučio doći u Sarajevo.

“Jedina informacija koju sam imao o mezaru tvoje sestre je da se nalazi ispod lipe. Lutao sam grobljem i bio iznenađen da sam u masi bijelog mezarja našao Ninino posljednje počivalište. Stajao sam, s jakim otkucajima srca, samo sam stajao…”, napisao je u poruci Nininoj sestri Belmi.

Navodi kako je obišao sva mjesta koja je djevojčica opisivala u dnevniku, ulicu, školu i sarajevsku Slogu, gdje je posljednji put plesala.

Na tom takmičenju 1995. godine bili su Australac Tahir Cambis i Alma Šahbaz, koji su snimali Ninin nastup.

Saznavši da je poginula, kontaktirali su njene roditelje i napravili dokumentarac o Nini – Exile in Sarajevo, koji je prikazan širom svijeta.

Pobrao je brojne nagrade, između ostalih i međunarodni Emmy za najbolji dokumentarni film, te nagradu na Filmskom festivalu u Torontu.

“Tahir je došao iz Australije da pravi prilog o kulturi u ratu i bio je tu na takmičenju. Najviše je nju snimao, kao da je znao…”, govori Azemina.

Prisjeća se kako je njena kćerka još prije rata počela trenirati ples, a na takmičenja ju je vodila u najopasnijim situacijama.

“Sjećam se kako sam je 1992. godine odvela u Bosanski kulturni centar pod kišom granata. Bilo je pitanje hoće li je diskvalifikovati, jer nije imala adekvatnu haljinu za takmičenje. Ja sam joj sašila jednu da ima. Pustili su je i osvojila je prvo mjesto.”

Rumijevi stihovi u dječijem dnevniku

Ninina sestra Belma, koja se, također, bavila plesom, dodaje kako im je to bio spas u ratu.

“Družili smo se kroz ples. Sjećam se tog Nininog posljednjeg nastupa. Super je bilo, ali, nažalost, sljedeći dan se desilo šta se desilo.”

Ninina dženaza obavljena je po noći, kako bi u mraku ljudi bili sigurniji od snajpera i grantiranja.

Nakon toga njena majka je pročitala dnevnik u kojem je bilježila svoje dječije dane u ratu, prve simpatije, druženja i strah.

Najviše se iznenadila kada je na posljednjim stranicama pronašla ispisan stih Mevlane Dželaludina Rumija, pjesnika i sufijskog učitelja iz 13. stoljeća, koji se navodi i u knjizi Derviš i smrt Meše Selimovića.

Dječijim nesigurnim rukopisom 12-godišnja djevojčica je zapisala: Na dan moje smrti, kad bude nošen moj tabut, ne misli da ću osjećati bol za ovim svijetom. Ne plači i ne govori: šteta, šteta. Kada se mlijeko pokvari, veća je šteta. Kad vidiš da me polože u grob, ja neću nestati. Zar mjesec i sunce nestanu kad zađu? Tebi se čini smrt, a to je rađanje. Grob ti se čini tamnica, a duša je slobodna postala. Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju? Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo?

Vedrana Maglajlija, Al Jazeera

Previous Sarajevo: Učenik policijske škole Samir Mišić ubijen je u agresiji na Bosnu i Hercegovinu
Next Vojvođani na ulicama dijelili novine o opsadi Sarajeva: "Da znamo, da pamtimo, da se ne ponovi!"

You might also like

AGRESIJA|GENOCID|URBICID

Žrtve i svjedoci genocida: Sramna odluka Suda o puštanju na slobodu osumnjičenih za genocid

 Udruženje žrtava i svjedoka genocida i Pokret “Majke enklave Srebrenica i Žepa” ocijenili su sramnom odluku Suda BiH o puštanju na slobodu šest osumnjičenih za genocid nad Bošnjacima, nakon pada

AGRESIJA|GENOCID|URBICID

Operacije ‘Breza 94’: Sad ih “poreni”, Remzo, Mladić je s njima! (VIDEO)

  Piše: Avdo Huseinović Sredinom 1994. godine rukovodstvo bosanskih Srba odbilo je mirovni plan Kontakt grupe. Radovan Karadžić odlučio je nastaviti s agresijom na Republiku BiH. Na jednom od sastanaka

AGRESIJA|GENOCID|URBICID

Za Prlića i ostale zatražena kazna od 220 godina zatvora (Video)

Haško tužilaštvo zatražilo je da umjesto 111 šestorici najviših vojnih i politički zvaničnika tzv. HR Herceg-Bosne bude presuđena kazna od 220 godina zatvora. Visina kazni koje je prvostepeno vijeće Haškog