Kako se krojila jezička sudbina Bošnjaka: Srpsko-hrvatski lingvocid u bečkim rukavicama

Uprkos svemu bošnjački strateški odgovor na bečki i novosadski dogovor mora biti bosanski dogovor, bez obzira je li on (trenutno) moguć.

Piše: Safet Kadić

(safetkadic@hotmail.com)

Srpsko-hrvatski lingvocid predhodio je srpskom genocidu nad Bošnjacima. “Nema nikakve sumnje da je bosanski jezik, zajedno sa Vukovim hercegovačkim i Daničićevim vojvođanskim, narodna osnovica našeg književnog jezika” -napisao je najautoritativniji srpski jezikoslovac Aleksandar Belić još prije gotovo stotinu godina. Belić je, dakako, pod “našim književnim jezikom” podrazumivao zajednički književni jezik Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba na rečenim osnovama pod ekskluzivnim nacionalnim nazivom srpski ili hrvatski, odnosno srpskohrvatski/hrvatskosrpski. Sedamdesetak godina kasnije jedan od najvećih hrvatskih jezikoslovaca Dalibor Brozović priznaje: “Nazivi tipa srpskohrvatski, koji su se u raznim dvočlanim varijacijama upotrebljavali u značenju “srednjojužnoslavenski” ne zadovoljava zbog, najmanje, tri razloga: sadrži imena samo dva od četiriju naroda, višestruko su mnogoznačna, te beznadno i nepopravljivo su kompromitirana u obama nekadašnjim jugoslavenskim razdobljima”.

Bečki književni dogovor

Jezička sudbina Bošnjaka skrojena je u Beču je 1850. godine dogovorom o jezičkom jedinstvu Hrvata i Srba, a stotinu godina kasnije u Novom Sadu zapečaćena tzv. novosadskim dogovorom istih reprezentanata. Široj javnosti manje je poznato šta je to “bečki književni dogovor“. To je, zapravo, dogovor o jezičkom jedinstvu i zajedničkom unificiranom književnom jeziku Hrvata i Srba, uspostavljenom na substratu bosanskog jezika, odnosno srednjojužnoslavenskom dijasistemu, uz potpuno ignorisanje Bošnjaka, a potpisali su ga 28. ožujka 1850. književnici Ivan Mažuranić, Dimitrija Demeter i Ivan Kukuljević, gramatičari Vuk St. Karadžić, Đuro Daničić, Franjo Miklošić, te Vinko Pacel i Stjepan Pejaković, koji kazaše da “jedan narod treba jednu književnost da ima” pa je dogovoreno da bi to trebalo da bude ijekavština. To je značilo potpunoprihvatanje Karadžićevih ideja iz njegovog “Kovčežića”, objavljenog u Beču godinu dana ranije, u kojem se nalazi Karadžićev članak “Srbi svi i svuda” i koji je izazvao veliku buru zbog svoje teze da su svi Slaveni na jugu zapravo Srbi, sa dva imena i različitih vjera: grkopravoslavnog, rimokatoličkog, muhamedanskog vjerozakona, odnosno da su svi štokavci Srbi, kajkavci da su Slovenci, a samo čakavci da su Hrvati. Tako su Hrvati dobrovoljno postali ijekavski konvertiti: Zagorci kao kajkavski ekavci, Slavonci kao štokavski ikavci i Dalmatinci kao čakavski ikavci. Kao što je poznato, taj jezik je normom potpuno nametnut ikavsko-šćakavskim Bošnjacima bez njihove volje i saglasnosti i kao takav predstavlja paradigmu lingvocida.

Bečki književni dogovor sadrži pet tačaka: u prvoj tački priznaje se da ne valja miješajući narječja graditi novo kojega u narodu nema; u drugoj se priznaje da je za jezik Hrvata i Srba najpravije i najbolje primiti ijekavski govor, i to tako da se u dugim slogovima piše ije, a u kratkim je (dijete, dječji); u trećoj tački se preporučuje da se glas h piše svagdje gdje mu je po etimologiji mjesto (uho, muha); u četvrtoj se priznaje da u genitivu množine imenica nije potrebno pisati glas h (ženah) i u petoj tački svi pristaju da se vokalno r piše bez popratnih vokala, dakle prst, a ne perst ili parst.

”Ilirci” i ”vukovci”

U bečki književni dogovor unesene su osnovne Karadžićeve jezičke i pravopisne koncepcije, pa on zapravo znači napušćanje ilirskih jezičkih i pravopisnih shvaćanja i prakse, prisutnih od 1836. godine. Poznato je, naime, da su ilirci od 1836. dalje, pod vodstvom Ljudevita Gaja, Vjekoslava Babukića i Bogoslava Šuleka na tradiciji bosanskog jezika kodificirali poseban štokavski ijekavski književni jezik sa starijim oblicima i s etimološkim pravopisom, namijenjen, kako su oni smatrali, “svim Ilirima, tj. Hrvatima, Srbima, Slovencima i Bugarima”, koji se i po leksičkom fondu i po pravopisu i grafiji znatno razlikovao od Karadžićeva narodnog jezika i fonetskog pravopisa. Bio je to ijekavizovan stariji tip bosanskog jezika kakav susrećemo u “Hasanaginici”. Znakovito je što se među potpisnicima “bečkog književnog dogovora” nalaze “zakleti” ilirci Mažuranić, Demeter i Kukuljević. Nadobudni Daničić nije se libio da uztvrdi da je Šulekov leksikografski rad nanio mnogo štete književnom jeziku u Hrvata. A Šulek je bio glavni “ilirski” leksikograf, o kome su Vatroslav Jagić (1910), Aleksandar Belić (1929) i Petar Skok (1954) izrekli vrlo povoljno mišljenje. Najistaknutiji “ilirac”, a potom “vukovac” u Bosni bio je franjevac Ivan Franjo Jukić sa svojim časopisom “Bosanski prijatelj”, dok su Bošnjaci ksenofobično nojevski ignorisali te procese i, kao da se to njih apsolutno ništa ne tiče, vodili jalove rasprave po carigradskim književnim društvima i okupljališćima. (Tako neodgovoran odnos bošnjačkih književnika i intelektualaca prema svome maternjem jeziku u sudbonosnim vremenima nije zabilježen u povijesti, ali o tome drugi put.)

Rečeno Karadžićevo shvaćanje i principe iz bečkog dogovora bezpogovorno i dosljedno je proveo njegov epigon i oduševljeni pristalica Novosađanin Đorđe Popović, alias Đuro Daničić, u projektu Rječnika srpskog ili hrvatskog jezika, uspostavljenom u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti (JAZU), sa sjedišćem u Zagrebu. Daničić je postao prvi sekretar Akademije i prvi (dugogodišnji) urednik Rječnika. Iako nije obuhvaćen “bečkim književnim dogovorom” Daničić je dosljedno uveo u normu štakavizam kao odliku srbske ćirilometodske književne tradicije koja je postala i svojina srbskog narodnog izraza, nasuprot općeslavenskom i bošnjačkom /šć/ u organskom idiomu. Sliveni glas /šč/šć/ je glasovni refleks praslavenskog jotovanja suglasničkih grupa /sk/, /st/. Jedino su solunski Slaveni (jamačno pod uticajem grčkog) razvili glas i fonemu /št/ kao pandan i fonološku alternantu općeslavenskom /šć/. Budući da je prirodni jezik solunskih Slavena uzet kao podloga za prvi književni jezik svih Slavena, poznat pod nazivom staroslavenski ili starocrkvenoslavenski, glas i fonema /št/ ušli su i u taj književni jezik, a kao što ćemo viditi, i u neke organske idiome, npr. srbski, a normom uspostavljenom bečkim književnim dogovorom nametnut je i Bošnjacima. Ovdi treba podsjetiti na općepoznati stav u slavistici da palatalizacija velara i, poslije, dentala, uz promjene do kojih je dolazilo u vezi s glasom /ê/ (jat) sa svojim refleksima, u vezi s poluglasima, s vokalnim /r/ i vokalnim /l/, i s metatezom likvida, predstavlja jednu od najglavnijih diskriminanata po kojima se južnoslavenski jezici i danas među sobom razlikuju.

Ekavska konverzija

Za razliku od štakavizma koji je unesen u književnu normu mimo bečkog književnog dogovora, dogovoreni ijekavizam Srbi nikada nisu proveli u normi nego su zadržali svoj ekavizam. Velikosrbska asimilatorska ideja nije se zadovoljila ijekavizacijom i štakavizacijom Bošnjaka i Hrvata, nego je na mala vrata pokušala unijeti još jednu asimilatorsku podvalu. Istaknuti srpski književni historičar i javni radnik svoga vremena Jovan Skerlić podnio je prije Prvog svjetskog rata prijedlog da Srbi i Hrvati uzmu ekavsko narječje  kao zajednički književni jezik i latinicu kao zajedničko pismo, iako se u Bosni i Hrvatskoj kao književni jezik tada već posve bilo utvrdilo Karadžićevo ijekavsko narječje. Premda su se za taj pokušaj založili i najnapredniji pisci, kao što su Miroslav Krleža i August Cesarec, taj iluzionistički i jalov pokušaj ekavske konverzije je propao. Osim toga Kraljevina Jugoslavija se iz iluzije zajedničke države bratskih naroda sa “slavenskog juga” brzo pretvorila u tamnicu neravnopravnih naroda, u kojoj je vladajuća srpska buržoazija nastojala, kao i sve druge buržoazije svijeta, u svojoj državi eliminisati ili apsorbovati sve ostale nacije i njihove buržoazije i tako stvoriti prostor za svoj razmah i razvitak. U tome joj je kao jedno od sredstava dobro došla i mogućnost da izbriše jezičke razlike i svoj književni izraz nametne kao jedini. Najistaknutiji pristalica te ideje u Bosni bio je velikosrpski diplomata i književnik, rođeni Trebinjac Jovan Dučić, dok je drugi  velikosrpski diplomata i književnik, rođeni Travničanin Ivo Andrić, toj ideji najjače puhao u jedra. Bošnjake opet niko ništa nije pitao, ali ovu Skerlićevu ideju, čak i poslije Drugog svjetskog rata, dodvornički su u djelo pretvarali neki bosanski književnici poput Izeta Sarajlića, Huseina Tahmiščića, Mubere Pašić i nekoliko njihovih, još živih, mlađih kolega.

Bosanski dogovor

U skladu sa onovremenim evropskim antiturskim, pa onda i antibošnjačkim trendovima, Srbi i Hrvati su ne samo prisvojili bosanski jezik nego ga imenovali i svojim imenom, a potpuno ignorisali postojanje Bošnjaka i njihovog jezika. Iz današnje perspektive postavlja se pitanje zašto Bošnjaci nisu učestvovali u “bečkom književnom dogovoru” i zaštitili svoj jezik. Gdje su bili bošnjački intelektualci, književnici i naučnici toga vremena? Ali Bošnjaci su se već bili sami o sebi zabavili, jer bečki književni dogovor se događa u razdoblju najveće bošnjačke narodne tragedije u svekolikoj povijesti. Stotinu godina nakon bečkog književnog dogovora, preciznije 1954. godine, Srbi, Hrvati i Crnogorci postigli su književni dogovor u Novom Sadu,  potvrdivši sva načela dogovora iz Beča, s tim da je uz ijekavski legalizovan i ekavski kao zvaničan izraz zajedničkog jezika, nazvanog srpskohrvatski/hrvatskosrpski. Taj dogovor je rezultirao novim pravopisom koji je uveo mnoge nedosljednosti i bio još restriktivniji prema nekim elementima bosanskog izraza. Narušen je princip da se “glas h piše svagdje gdje mu je po etimologiji mjesto”, otvoren je normativni prostor za naknadnu štakavizaciju, narušeno je načelo ijekavizma “da se u dugim slogovima piše ije, a u kratkim je” itd. Novosadski dogovor slijedio je, zapravo, političku matricu sporazuma Cvetković-Maček iz 1939. godine o dvopolnoj podjeli BiH tako da su Bošnjaci kao narod ponovo negirani u novosadskom dogovoru uzprkos značajnom doprinosu Bošnjaka u pobjedi antifašističke koalicije i odlukama AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a.

Danas je fundamentalno političko i sociolingvističko pitanje može li se od bečkog, priko novosadskog, doći do bosanskog dogovora? Uzprkos svemu, bošnjački strateški odgovor na bečki i novosadski dogovor mora biti bosanski dogovor, bez obzira je li on (trenutno) moguć. No, predhodno treba postići bošnjački dogovor. Najmanje što Bošnjaci mogu učiniti na saniranju posljedica lingvocida i obnovu svoga identiteta jeste reforma standardnojezičke norme, pisma i pravopisa bosanskog jezika. O tome se, kao jednom od sudbonosnih pitanja, mora postići bošnjački konsenzus na svenarodnom bošnjačkom saboru.

– See more at: http://akos.ba/kultura-tradicija/knjizevni-kutak/kako-se-krojila-jezicka-sudbina-bosnjaka-srpsko-hrvatski-lingvocid-u-beckim-rukavicama#sthash.kwmIj3eS.dpuf