ČELIĆ – Bedem Bosne na kojem je u jesen ’92. zaustavljen srbijanski agresor predvođen Arkanom

‘Arkan je krenuo kroz Bijeljinu, Zvornik i Brčko ubijajući civile, ali ovdje smo mu pokazali snagu odbrane bosanske. Pokazali smo mu kako je kad udari vojnik na vojnika.’

Iz teksta Avde Huseinovića…

“Vladimire, ti si mi bio najbolji vojnik, ti si mi bio desna ruka. Ti si mi čuvao ženu, djecu i kuću. Meni je danas najteže. Izgubio sam toliko vojnika, ali ti si mi ožiljak na srcu. Mili moj Ruse, tebe sam najviše volio, ti si mi bio sjenka. Ali metak ne bira.” Ovo su riječi koje je, glasno plačući, zločinac Željko Ražnatović Arkan izgovorio u oproštajnom govoru na sahrani Vladimira Home Rusa, majora Srpske dobrovoljačke garde (SDG), koji je poginuo 28. septembra 1992. u napadu na Čelić.

Arkan je, mjesec prije nego što će organizirati ubistvo Riste Đoge u Zvorniku u avgustu 1994., gostovao u Đoginoj TV emisiji “Moj gost, njegova istina” na paljanskom “Kanalu S” i priznao: “Imali smo dosta teških bitaka, ali najteže nam je bilo na Čeliću, tamo smo imali velike gubitke”.

Bio sam u Čeliću. Iako male čaršije nemaju velikih tajni, preživjeli učesnici odbrane Čelića, mali obični ljudi, nekako stidljivo pričaju o svom ratnom herojstvu. Ipak, fotografije iz tih preteških dana nose duboko zaključane u albumima srca. Sačuvati ovo malo podmajevičko mjesto, koje se našlo kao prepreka srpskom koridoru Lopare – Brčko, nije bilo nimalo lako.

“Vojska RS” držala je Čelić tokom cijelog perioda agresije u potkovici s tri strane, i to iz pravca Lopara, Mirosavaca i Brčkog. Postojao je samo jedan izlaz, preko Vražića i Brnjika prema slobodnom brčanskom teritoriju.

Ovdje nije bilo ograničeno sposobnih. U odbrani je bilo 50 djevojaka, toliko i maloljetnika. Četvorica, petorica, šestorica braće pod oružjem u Čeliću je bila normalna stvar. Veliko herojstvo u odbrani ovoga grada iskazali su i izbjegli Bošnjaci iz Koraja. U Čeliću je veoma malo ljudi otišlo s kućnog praga, civili su živjeli na prvoj liniji, udaljeni svega nekoliko stotina metara od srpskih položaja. Agresor je poduzimao više bezuspješnih ofanziva praćenih hiljadama granata, ali jedna će i herojima Čelića i agresoru ostati u neizbrisivom pamćenju.

S obilježavanja 23. godišnjice bitke za Čelić…

Slušam vjerodostojna svjedočenja ovdašnjih ratnika i polako rekonstruiram najveći ratni poraz zločinca Željka Ražnatovića Arkana, koji se desio 28. septembra 1992.

Salih Karamović Karam sjeća se da su noć prije sa srpskih položaja najavljivali napad tako što su srpski vojnici gromoglasno bodrili jedni druge riječima: “Ajmo, ura za Novosadski korpus, ura za Valjevski, pa ura za Arkanove ‘Tigrove’…”

– Na nas je tada napala Srbija, nisu ovi lokalni četnici majevički i semberski. Kasnije smo iz srpskih izvora saznali da je pravoslavni pop, dva dana prije njihove akcije, došao na kotu 370 i krstio učesnike osvajanja Čelića, kao na onom snimku kad krsti “Škorpione” u Šidu – priča Karam.

Komandanta 208. brigade Armije RBiH Jasmina Meškovića sistemom veze lično je pozvao Arkan i dao mu ultimatum od 15 minuta da se svi branioci Čelića predaju. Onda je počelo odbrojavanje. Kad je isteklo vrijeme, a blef mu nije uspio, Arkan je samo rekao: “Vi ste ludi, niste svjesni šta vas čeka”.

Vedad Begić imao je 18 godina. Nalazio se na liniji odbrane iznad fabrike za preradu voća i povrća “Frigos”. Vidio je dvogledom kad je na srpske položaje u Mirosavcima došao džip i stao pored prage, koja je neprestano djelovala po Čeliću. Arkan je izašao iz džipa, grupi oficira izdao kratke upute i otišao.

– Noć prije su kroz kanalizaciju ušli u fabriku “Frigos”. Borba je počela oko 11 sati danju. Prvi napadaju vojnici u crnim beretkama, za njima idu vojnici s potkapama, a iza njih ovi linijaši. Bio sam mlad i uplašio se, jer se dešavalo da pucam u napadača, a ne mogu mu ništa. Ni danas mi nije jasno kakve su to štitove na sebi imali. Ne može mu bomba ništa, onda sam ih gađao RPG-om i to je bilo efektno. Zauvijek ću pamtiti Mešu Šadića, starijeg čovjeka, koji je došao da brani grad lovačkom puškom sa sedam metaka – svjedoči Vedad.

U munjevitom napadu arkanovci su uspjeli doći do srednje škole u centru Čelića. Zauzeli su prve kuće iznad “Frigosa” i počeli s pljačkom. Artiljerci 208. brigade briljantno su zaustavili vojnike koji su im dolazili u ispomoć iz pravca Koraja. Arkanove udarne grupe su tako ostale odsječene.

Ostalo je upamćeno da je i tadašnji načelnik općine Muhamed Šadić u akciju čišćenja krenuo samo s pištoljem u ruci. Veliku pomoć čelićkim ratnicima pružio je i jedan interventni vod iz Tuzle. U ušima Saliha Karama i danas odjekuju riječi rahmetli kapetana Ekrema Agića, koji je kazao: “Ako četnici prenoće u “Frigosu” i zapale samo jednu kuću, nastat će neviđena panika, doći će do bježanja naroda, što znači da ćemo izgubiti Čelić. Zato ih moramo još večeras istjerati”.

Karam nije znao da su arkanovci već ušli među kuće, mislio je da su u krugu obližnjeg “Frigosa”. Shvatit će to kad čuje njihova dozivanja na ekavici. Sa saborcima je dobio ogromnu snagu kad je čuo pjesmu Brčaka iz 108. brigade Armije RBiH, koji su im došli u ispomoć.

– Kad smo čuli iz kuće Mehidina Suljevića kako pjevaju “srušićemo Karadžića i Mladića”, krenuli smo odlučno u čišćenje zauzetih kuća i uspjeli ih istjerati. Komandir čete Ekrem Agić, koji je bio najprisebniji među nama, dozivao je naše ljude, misleći da su naši ušli u upravnu zgradu “Frigosa”. Iz upravne zgrade zaostali arkanovac pogodio je našeg heroja Ekrema Agića. I sad bih zaplakao kad se toga sjetim – priča Karam.

Semberski Srbi su nakon agresije svjedočili da je Arkanu u Bijeljini rečeno: “Čelić je bogato muslimansko mjesto. Uzmite ga, sav plijen je vaš”. Arkan je iz svoje baze u Erdutu krenuo praznim šleperima. Nakon teškog poraza i velikih gubitaka u ljudstvu, lokalni bogatiji Srbi su mu morali nadoknaditi dio neostvarenog čelićkog plijena.

U odbrani Čelića u borbi s arkanovcima u “Frigosu” poginulo je devet boraca. Poginuli su otac i sin Mustafa i Mehmed Ljaljić, koji su sutradan zajedno ukopani u selu Ratkovići. Rahmetli Mustafa Ljaljić je zbog starosti bio dobrovoljac. Poginuli su još i Ilija Filipović iz Rijeke, Senad Latifović, Mehmedalija Ibrišimović, Hamdija Čavalić, Alija Redžić…

Kao što sva zla prođu, tako je prošlo i zlo agresije, a 208. čelićka brigada preimenovana je u 254. slavnu brigadu Armije RBiH. Čelić je Arkanovim, majevičkim i semberskim zločincima ostao historijska nesanica, a za vlasti u Federaciji BiH zaboravljeni grad.

Ekrem Ferizović Pile: Nije pogođen

U jeku najžešće borbe čelićki heroj Ekrem Ferizović Pile zapetljao se na ogradi od pletene žice. Pucali su na njega, ali nije pogođen.

– Arkan je krenuo kroz Bijeljinu, Zvornik i Brčko ubijajući civile, ali ovdje smo mu pokazali snagu odbrane bosanske. Pokazali smo mu kako je kad udari vojnik na vojnika. Ne smije se zaboraviti da su u ovoj bici uzeli učešće i civili s lovačkim puškama, došao je u borbu lokalni hodža bez puške pa, recimo, žena Ajka Hibić s papovkom – kaže Pile.

https://youtu.be/gNjuon7c-v4

(MiruhBosne)