Dani, Bosanske pite u banatskoj ravnici…

Preko 70. godina od kada se Bosanska krompiruša primila u ravnici Vojvodine… Tradicionalno se jednom u godini probaju specijaliteti zavičaja kojim se obelježava 70. godina od dolaska kolonista iz Bosne u Banatski Despotovac.

Gotovo da sve poprima tradiciju u Banatskom Despotovcu, malom selu kolonista doseljenih iz Bosne i Hercegovine. Datumi se poklapaju sa posljednjim vikendom mjeseca April, koji je posvećen spremanju tradicionalnih jela – “pite”. Ostalo je po onome da se teško zaboravljaju običiji i vještina onoga sto se donijelo u novi zavičaj. Sama poenta spremanja je da se priprema jela od tijesta kao i raznih vrsta “pita” ili bureka i da se rade sa istim žarom kao i u vremenima kada u hrani nije bilo velikog izbora. Pitanje pobjednika najukusnijih specijaliteta „Pite od krompira” proglašena je krompiruša jedne Sose, despotovačke snahe, što govori da se pita održala i pustila korjene u banatskoj ravnici u sred Vojvodine.

Dok još ima živih Despotovčana, onih koji se sjećaju kako su prije sedamdeset godina iz bosanskih vrleti putovalo do Banata. Jedan od živih svjedoka putešvestija iz Bosne prema Banatu je Kosta Lončar koji ima 83 godine. Sjeća se a rado priča Kosta da se krenulo na put „vlakom bez voznog reda” iz sela Brahići. Trebalo je prvo stići do voza u Glamoč. U kompoziciji su bili oni koji su otvodeni ili pokriveni sa vagonima, a u njima je bila i naša stoka koju smo vodili sa sobom.

– Sjećam se jos našeg puta, bilo je to od septembru 1945. godine, od Usekovanja do Male Gospojine. Znam da smo puta presjedali, u Slavonskom Brodu i Novom Sadu. Po rasporedima koje smo dobijali bili su i brojeve napuštenih kuća u selu koje nam je bilo odredište, a u kojima su nekada živjeli Njemci. Sjećanja me vodi da su Muškarci, mahom angažovani u njemačkoj okupatorskoj vojsci koji su napustili selo, a koloniste su dočekale Švabice i zaprežnim kolima nas razvozile do domova u kojima smo započinjali svoje nove živote – priča nam Kosta Lončar.

Pita je,  nama po tradiciji, bila sirotinjska hrana, jednostavna za spremanje, jer je za nju trebalo samo brašno i povrće iz bašte, ili plodovi iz voćnjaka. Bile su to naše “Pite u zvrku, pita džilituša, pitu gužvaru, pita onako, misir pita, pitu zeljanicu, sirnicu, krompiruša, drobuša, jajaru, savijača, zaljevuša, tikvenica, kajmakušu, bazlamaču, ačak pita, đul(ruzina) pita, luft pita i još nekih dugih, popisao je svojevremeno Branko Ćopić u istraživanju jelovnika svojih junaka iz dijela koja su postala klasika bosanske književnosti, poput „Osme ofanzive”.

Posljednje održani dani „Pite” u Banatskom Despotovcu bili su u sklopu obilježavanja sedamdeset godina od doseljenja kolonista. Po tradiciji svoje specijalitete donijelo je blizu 5o žena domaćica, od kojih su neke bile i iz okolnih sela.

– Ovo je samo naše jelo tipično baš za doseljenike iz Bosne više nije glavno i osnovno u svakodnevnoj ishrani. Pite se davno spremaju da bi se sladokusci podsjetili na hranu koju su jeli naši stari – kaže Vesna Barišić iz ovdašnjeg udruženja žena koje želi da se tradicija što duže održi. Po tradiciji,  spremanja “pite” prenosile su majke na ćerke, bake ili nane na unuke, svekrve na snahe. Tako se dogodilo da ove godine pobjedi Ljiljana Milinović, Lalinka iz Srpske Crnje, u stvari snajka koja se udala u Despotovac.

– Ko zna da napravi pitu od suhane jufke je i velika vještina je u razvlačenju tijesta – skromno nam je kazala pobjednica ovogodišnjih dana “pite” u Banatu i u Vojvodini.

(iBalkan.net/mb)