Sjećanje na majora Mihajla Petrovića: Legendarni komandant sa Vlašića

Oficir bivše JNA i magistar elektrotehnike Mihajlo Petrović u proljeće 1992. godine, kada je izvršena agresija na Bosnu i Hercegovinu, a njegova jedinica napustila Travnik, povukao je potez zbog kojeg je mogao biti strijeljan. On, major, pa Srbin, i to rođen u Daču kod Beograda, odbio je naređenje da krene sa svojim drugovima i – ostao u Travniku.

Odbio je i poziv porodice da dođe u Beograd, pa i poziv roditelja svoje supruge Ane da se preseli u Zagreb. Ostao je s rajom u Travniku, jer je s njima proveo 17 najljepših godina, pa nije mogao da ih ostavi sada, “kada im je najteže”.

Sa Petrovićem su u Travniku ostali i supruga Ana, sin Aleksandar i kćerka Jelena.

Petrovićev prvi ratni zadatak je bio da okupi i vojnički uveže prognane Bošnjake iz vlašićkog sela Mudrike. Karadžićevi Srbi prognali su Mudričane 9. maja 1992. godine i oni su novo utočište našli u Đačkom domu u Travniku. Mudričani su se bavili sječom šume i uzgojom stoke. Sad im je valjalo ratovati kako bi oslobodili svoje selo. Razočarali su se kad su im predstavili čovjeka koji će ih voditi na Vlašić – Mihajla Petrovića.

“Nismo mu vjerovali”, priča nam Mudričanin Rifet Čogić. “Srbi nas protjerali, a sada treba da nas Srbin vodi.”

Ali, vrlo brzo se uspostavila neraskidiva veza između majora, Srbina iz Beograda i Bošnjaka, gorštaka sa Vlašića. Petrović nije Mudričane odmah poveo u borbu, nego ih je dvadesetak dana u Travniku obučavao. A kako je osjetio da teško stiče povjerenje gorštaka sa Vlašića, zamolio je komšiju i prijatelja Faruka Hadžijunuzovića, predratnog pripadnika “Zelenih beretki”, s kojim je godinama radio u JNA, da pođe s njim na Šešićku planinu.

Bio je 23. juna 1992. kad su krenuli na Vlašić. Usput su sretali prognane Bošnjake iz Bosanske krajine, koji su nosili samo zavešljaje, bili nesretni i isprepadani.

Petrović je išao ispred svojih boraca i neprekidno pozdravljao izbjeglice sa “Selam alejkum, dobri ljudi!”

Saborcima je na Vlašiću objasnio da je nazivao selame prognanicima kako bi im dao do znanja da su stigli na slobodnu teritoriju.

A tri dana kasnije, 26. juna 1992., nakon što je dio njegove jedinice položio zakletvu na Šešićkoj planini, major Petrović je novinarki Nađi Riđić dao potresni intervju, koji je objavila TVBiH i nakon kojeg je major Petrović ušao u ratnu legendu. Dvije rečenice iz tog intervjua obišle su svijet. Nakon što se predstavio kao major i Srbin iz Beograda, Petrović je rekao:

“Nakon razaranja Turbeta i Karaule i susreta kolona prognanih sa područja Bosanske krajine, postao sam veći Musliman od svih bosanskohercegovačkih Muslimana. A na Drini i Savi biću veći Srbin od svih bosanskohercegovačkih Srba.”

Zapovjednici HVO u Travniku nudili su Petroviću velike pare da pređe kod njih. Ali, on je odbio govoreći kako su “Muslimani danas najugroženiji narod na svijetu” i da hoće da ostane sa njima.

Petrović je sa Mudričanima na Šešićkoj planini ratovao četiri mjeseca. Jedan Mladićev oficir je te borbe nazvao “stotinu dana Vijetnama”. Nakon što su iskopali lanac tranšeja, rovova i zemunica, Petrović i njegovi Mudričani su neprekidno napadali neprijatelja. Izvodili su diverzije, a zajedno sa drugim jedinicama, organizovali su nekoliko velikih napada na Gostilj i Smet. Petrović je učestvovao u svim akcijama i previše se izlagao opasnostima. S njim je bio i njegov šesnaestogodišnji sin Aleksandar, koji je bio hrabar borac.

Faruk Hadžijunuzović i Mehmed Mehić kažu da im je Petrović često govorio, kad bi kretali u akciju, da ne dozvole da on “živ padne četnicima u ruke”. “Ako me zarobe, odmah pucajte u mene”, govorio im je.

Petroviću i njegovim ratnicima Travničani su pjevali pjesme. Jedna od njih počinje ovako:

“Po Travniku raja priča:

Eto našeg Petrovića!

Hrabre borce on nam vodi

da živimo u slobodi!”

A Mudričani su pjevali ovakav bećarac:

“Petroviću neka ti je dika.

ti si sabro hiljadu vojnika!”

Nije ih, baš, bilo hiljadu, nego dvije, tri stotine i od njih je formiran Prvi vlašićki odred. A njegov prvi komandant je bio Mihajlo Petrović.

Petrovićevi Mudričani bili su stalno na Vlašiću. Jer, s druge strane Šešićke planine nalazi se njihovo selo. Sa najviše kose – Visa mogli su da gledaju svoje spaljene kuće i imanja koja su drugi radili. Noću bi se, ponekad, i spuštali do svojih kuća, pa i dogonili svoju stoku.

Gledali su i kako gori džamija. Major im je obećao da će poslije rata izgraditi novu džamiju, ali i crkvu.

Petrović je u onom intervjuu od 26. jina 1992. godine svoje Mudričane opisao ovako:

“To su gorštaci iz bosanskih šuma kojima život nikad ništa nije poklanjao, nego samo uzimao. Oni su dobričine koji su svojim komšijama, Srbima, sve opraštali – do onog trenutka kada su im zapalili njihov krvavi znoj u mudričkom džematu. Međutim, ni tada nisu postali ekstremni, nego su spremni oprostiti svima koji nisu okrvavili ruke.”

Major Petrović je smatrao da je Šešićka planina ključ odbrane Travnika i osnova za oslobađanje cijelog Vlašića. Njegov zamjenik Remzija Kobilić se sjeća da je Petrović planirao da na Vlašiću formira brigadu.

Posljednja velika bitka na Vlašiću, dok je Petrović bio živ, vođena je 1. oktobra 1992. godine i on joj se radovao. Nije se srećno završila i on je bio neraspoložen. Čak se u ljutnji nehotice i ranio.

Krajem oktobra 1992. vođene su borbe za Jajce. Kada je grad pao, komanda u Travniku je donijela odluku da povuče borce sa Šešićke planine kako, poslije pada Karaule, ne bi ostali u okruženju. Posljednji sretni dan na planini bio je 24. oktobar 1992. Faruk Hadžijunuzović je prvi put donio fotografski aparat i tako napravio prve i jedine snimke majora Petrovića i njegovih boraca na Vlašiću.

Tragedija se dogodila narednog dana – 25. oktobra. Svjedok je bio Mehmed Mešić, komandir voda. Evo njegove priče o smrtnom ranjavanju majora Petrovića:

“Moj vod je bio na liniji kada je majoru stigla naredba da mora napustiti Šešićku planinu. Major je rekao da to ne dolazi u obzir. Ali, kako je ponovo naređeno, Major je tražio da postavimo mine. Tog dana smo do podne stavljali mine i onda se vratili u komandu na ručak. Vod koji je bio u pripremi tražio je od nas PAM da idu na Vis i gađaju selo. Major im nije dozvolio, jer su i četnici znali da dođu na Vis. Međutim, nišandžija ute PAM i okide. Ali neko je nešto izvadio iz pištolja i PAM se, pucajući, oteo nišandžiji. Srećom, niko nije ranjen. Major se, srećan što nikom ništa nije bilo, smijao tako da je taj njegov smijeh djelovao zloslutno.

Tad je Major donio odluku da ponovo postavljamo mine. Uzeo je pušku, šljem, pancir, torbicu, bombu… Krenuli smo prema Mlakvi, gdje je trebalo da postavljamo mine. Major meni pokaza gdje treba da kopam za minu i pođe naprijed. Ali, ja nisam kopao i gledao sam ga šta radi, računajući da bi mogao promijeniti odluku i postaviti minu na drugo mjesto. Prišao je jednoj staroj mini, od koje će poginuti, gledao je i prekoračio. Ode do brijega i složi nekolike grane. Uze blok i ucrta nešto. Ja ga pratim i ne kopam. On se opet vrati onoj staroj mini, prekorači špagu i čučnu nad minom.

Bog mi je dao da baš gledam u njega. Nisam vidio je li mu puška pala na minu, ili se nešto drugo dogodilo. Prvo sam vidio prašinu, pa čuo detonaciju. Pao je uz obalu. Mi smo dotrčali do njega. Krv, krv… Nije davao glasa. Olovku je i dalje držao u ruci i stalno je pritiskao. Dotrčali su bolničar i Majorov sin, koji je bio na liniji.

Za osamnaest minuta snijeli smo ga u Šešiće. Odmah smo obavijestili komandu u Travniku da je Major ranjen. Kad smo majora Petrovića dovezli u travničku bolnicu, ekipa ljekara je bila spremna. Tu su bili njegovi saborci i supruga Ana. Major je bio u dubokoj komi i odmah je upućen u zeničku bolnicu. Ali, na putu za Zenicu klonula je Majorova ruka…”

“Majora smo sahranili onako kako je želio”, kaže Faruk Hadžijunuzović. “Jer, on nam je više puta govorio da ga, ako pogine, sahranimo u parku pokraj džamije, gdje su ukopani i njegovi saborci. Tako smo i uradili.”

Major Petrović je sahranjen 27. oktobra 1992. godine. Ispratili su ga svi saborci i Travničani. Preko deset hiljada ljudi. U grob su ga spustili njegovi Mudričani.

Grob majora Petrovića lijepo je uređen. Uradili su ga “u znak zahvalnosti SUBNOR 1941.-1945. i građani Travnika. Baš tako piše na njegovom grobu.

Petrovićevi saborci, Mudričani, vratili su se u svoje selo. Obnovili su kuće i ponovo se bave stočarstvom. Iznad sela diže se kota Vis za koju su vodili mnoge bitke. I izgubili nekoliko mještana, hrabrih ratnika: Mustafu Mehića, Halila Spahića, Hasana Hakeljića, Ismeta Maglića, Ahmeta Mehića, Rusmira Mehića i – svog majora Mihajla Petrovića.

ŠEFKO HODŽIĆ, Korak broj 29.