Heroji oslobodilačkog rata: Hajrudin Mešić “ZMAJ OD MAJEVICE”

Hajrudi Mešić, u ratnim danima poznat kao kapetan Hajro, rođen je 1. januara 1959. u selu Srednja Trnova u općini Ugljevik, kao drugo dijete oca Mehe i majke Zejfe.

Osmogodišnju školu završio je u Srednjoj i Donjoj Trnavi, nakon čega završava podoficirsku školu JNA u Sarajevu. Tokom službe u JNA vanredno je završio Vojnu akademiju u Beogradu i dobio čin kapetna.

Hajrudin i njegova supruga Radenka dobili su kćerku Lejlu i sina Zlatka.

Zadnje službeno mjestu Hajrudina Mešića u JNA bilo je u Karlovcu. Supruga Rada također je radila u JNA kao građansko lice.

Bio je član Patriotske lige od njenog osnivanja, organizator i vođa oružanog otpora protiv agresije na Bosnu i Hercegovinu na prostorima zvorničke i ugljevičke općine.

U toku rata obavljao je niz visokih komandnih dužnosti: komandir Policijske stanice u Ugljeviku, komandant Teritorijalne odbrane Ugljevik – Teočak i komandant 1. teočanske brigade.

Poginuo je 30. oktobra 1992. godine u selu Nezuk u akciji uspostavljanja koridora prema Srebrenici.

Poslije toga Prva teočanska brigada dobila je naziv “Hajrudin Mešić”. “Zmaj od Majevice”, kako su ga još zvali u narodu, dobitnik je ratnog priznanja Zlatni ljiljan i policijskog odlikovanja Medalja za hrabrost.

Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine na Dan Armije 1994. posthumno ga je odlikovalo Ordenom heroja oslobodilačkog rata, a 1996. godine unaprijeđen je i u čin brigadnog generala.

“Godinu prije moglo se vidjeti da će izbiti rat. Pola ljudi bilo je za Tuđmana, pola za Miloševića. Nas Bosanaca bilo je veoma malo. Rat se mogao naslutiti i po kretanju vojske. Hrvati su zaista bili prisiljeni da se brane… Odlučili smo da napustimo JNA i da se vratimo u Bosnu. Hajro je prihvatio mjesto komandira policije u Ugljeviku dok nije dok nije vidio da su se veće grupe četnika stacionirale u Starom Ugljeviku. Kad je došao do spiska na kojem je naša porodica bila prva na spisku za likvidaciju, sa dijelom policijskog naoružanja, kao legalni komandir policije, prelazi u Teočak.” (Rada Mešić, supruga)

Tada je za kapetana Hajru prvi put čuo njegov budući saborac i njegov naslijednik na mjestu komandanta teočanske brigade Dževad Avdičević Babak.

“Prvi put sam čuo za njega kad je napustio policiju u Ugljeviku uzevši tačno onu količinu oružja i municije koja je procentualno pripadala bošnjačkom narodu i legalno otvorio policijsku stanicu u Teočaku. Tim potezom zbunio je i nas, ali i Srbe…” (Dževad Avdičević Babak)

Najveće uporište Hajrudina Mešiča bilo je u Snježnici, gdje je odmah po dolasku u Teočak održao zbor građana objašnjavajući stanovništvu da se i Bosni sprema ono što je zadesilo Sloveniju i Hrvatsku. Kako bi što efikasnije djelovali protiv neuporedivo bolje naoružanog neprijatelja, donesena je odluka “da se ide u šumu”.

Krenuli su prema Nezuku, Sapni, Kalesiji… Mala grupa boraca okupljenih u Teočaka išla je od mjesta do mjesta pokušavajući osvijestiti narod da se organizira i pruži otpor agresiji.

Supruga i djeca Hajrudina Mešića nalazili su se pvih dana rata u Subotici.

“Čuli su se telefonom i on je rekao da idu za Njemačku. Rada nije htjela ni da čuje za to i poručila mu je da dolazi njemu, da je nije strah ni barikada ni četnika: ‘Ja hoću tebi'”. (Zlatko Mešić, sin)

Supruga Rada sa djecom krenula je prvim autobusom i pridružila se svom suprugu i maloj grupi boraca koji su se pripremali za partizanski način ratovanja.

SA ŽENOM I DJECOM NA PRVIM LINIJAMA ODBRANE

Nakon zločina u Zvorniku nad bošnjačkim stanovništvom, uskoro je pao i Kula-Grad. Naoružani branitelji povlačili su se prema slobodnim teritorijama. Cilj je bio spajanje sa naoružanim grupama branitelja koji su se povukli u šume pokušavajući mobilizirati preostalo seosko stanovništvo, kako bi organizirali otpor na preostalim slobodnim dijelovima zvorničke općine. Među 40-ak boraca koji su se kretali kroz šumu između neprijateljskih položaja bili su komandantova supruga Rada i njihovo dvoje male djece.

“Ako je žrtvovao ženu i djecu koju smo mi na smjene nosili, bilo nam je jasno kolika je njegova odlučnost da se bori. To nam je davalo dozu hrabrosti da eliminišemo stra…” (Dževad Avdičević Babak)

Iako su tzv. snage SAO Semberije i Majevice, JNA, Arkanovi dobrovoljci i druge paravojne formacije već uveliko radile na etničkom čišćenju nesrpskog stanovništva  u ovom dijelu zemlje, nije bilo nimalo jednostavno pokrenuti oružani otpor. U mnogim bošnjačkim selima mala grupa branitelja s Hajrudinom Mešićem dočekivana je s podozrenjem.

“U Klisi su se svi spremili na predaju. Nisu nam dali ni da sjednemo, ni da vodu pijemo. Nazivali su nas odmetnicima, govorili nam da će i Teočak izgorjeti zbog nas, ali već nakon mjesec dana za isti taj narod postali smo heroji.” (Dževad Avdičević Babak)

“Za razlku od nekih sela, u Sapni su nas dobro primili. Tu smo dobili prve uniforme i dočekali prve direktne napade.” (Rada Mešić, supruga)

Na prostoru Teočaka i Sapne uz Hajrudina Mešića djeluju i grupe Mehdina Hodžića (kapetana Senada) i Haseta Tirića.

Teočak i Sapna postaju simboli otpora i snage bosanskih vojnika.

ODBRANA TEOČAKA

“Teočak je dugo vremena bio u okruženju, ali četnici nisu žurili sa napadima računajući da je to svakako već njihova teritorija. Kada je bošnjačkom narodu teočanskog kraja zaprijetilo masovno odvođenje u konc-logore i druga stradanja, Hajro se sa vojskom probija do Teočaka i organizuje odbranu prekinuvši time važnu komunikaciju Bijeljina – Priboj.

Borci Teočaka, svaki od njih posebna legenda, odolijevali su najelitnijim četničkim jedinicima SAO Semberije i Majevice, pomognutim jedinicama iz Srbije i Crne Gore. Uviđajući snagu ustaničko odbrambenog pokreta, koji je izazvao nemir i nesigurnost u srcu četničke teritorije, Hajri se s uvažavanjem počinju obraćati četničke vođe Dubajić, Mauzer i ostali – stalno nudeći pregovore i prmirja. On tu demonstrira vrhunsku vojnu i političku taktiku. Nastavlja s pregovorima, ali istovremeno priprema veliku “Majevičku oluju” – oslobodilački slalom kroz četnička utvrđenja. Uz pomoć i sadejstvo boraca teočanskog kraja Hajrina vojska, iz dana u dan, ruši četnička uporišta: Laze, Čaklovicu, Čaire, Rastošnicu, Vasiljeviće, Zavid, Rožanj, Skakovicu. Time je obezbjeđena komunikacija Teočak – Goduš.

Za oko 15.000 civila u teočanskom kraju to je postao put nade i spasa. Da nije bilo kapetana Hajre i njegovih momaka konc-logori  bi bili dopunjeni sa novih 15.000 ljudi, od kojih mnogi ne bi ostali živi.

Na slobodnoj teočanskoj teritoriji organizuje se uzorna vojna i civilna vlast. Provodi se regrutacija i obuka mladih vojnika, vrše se pripreme za buduće oslobodilačke zahvate, jer čovjek Hajrinog kova nije mogao imati mira dok čitava Bosna ne bude slobodna.” (Mirzet Hamzić Zvornik od izbora do Dejtona, “Glas Drine”, 1998, str. 503-507)

“Dok je Teočak još bio u okruženju, radili smo akciju deblokade. Ujutro smo pomjerili kompletnu liniju. Pomjerili smo neprijateljske snage, ali smo se susreli s civilima. Hajro je obustavio sva djelovanja 24 sata, da bi se civili izvukli… Neprijatelj se sutra do sljedećeg dana ukopao zbog čega smo imali veće gubitke. Uprkos tome Hajro je poštovao Ženevski konvenciju.” (Dževad Avdičević Babak)

“Poručio sam svima da mi ne ubijamo kao što oni ubijaju i tako ćemo se čuvati do kraja. Koji god vojnik postupi suprotno, odstranit ću ga iz jedinice. Takvi nam ne trebaju!” (Hajrudin Mešić, Radio Tuzla, 1992.)

Kapetan Hajrudin Mešić je 1992. godine u jednom intervjuu za Tuzlanski radio izjavio: “Njihovih prijetnji se ne plašim, jer sam svjestan da se borimo za pravdu, u ratu u kojem možemo biti samo pobjednici, a nikako poraženi. Mi vodimo pravedni rat i mislim da je pravda na našoj strani i zbog toga ne možemo izgubiti.”

Prva teočanska brigada prvi put se spominje 4. 7. 1992. godine, a kasnije će promijeniti ime u 255. slavna brigada “Hajrudin Mešić”. Tokom cijelog rata njeni borci učestvovali su u napadnim i odbrambenim djelovanjima i na mnogim ratištima van Teočaka.

SMRT U PLEMENITOJ MISIJI

Hajrudin Mešić poginuo je u plemenitoj misiji, pokušavajući otvoriti koridor prema Srebrenici i pomoći opkoljenom i napaćenom narodu Kamenice koji je mjesecima umirao od gladi i granata i koji je uprkos svojim natčovječanskim naporima očuvao veliku slobodnu teritoriju. Ljudima, koji su mjesecima apelovali, molili, pozivalu upomoć svoje saborce sa drugih slobodnih teritorija Bosne i Hercegovine.

Hajrudin Mešić tražio je od komande Drugog korpusa Armije RBiH da mu da oružje i municiju za otvaranje koridora prema Srebrenici.

“Doslovno je rekao: ‘Ja više ne mogu da čekam. Narod tamo testera noge, ja ne mogu više slušati i čekati. Ja im idem pomoći…'” (Rada Mešić, supruga)

Noć uoči pogibije Hajrudin Mešić pjevao je s goduškim komandirom Jusom Jusićem Bonzom pjesmu o “Zmaju od Bosne”. Kažu i imao je pravo pjevati je, jer se kapetan Hajro, “Zmaj od Majevice”, u ovom ratu ponajviše približio legendi “Zmaja od Gradačca”. (Mirzet Hamzić Zvornik od izbora do Dejtona, “Glas Drine”, 1998, str. 503-507)

Akcija spajanja Kamenice, Srebrenice i Teočaka počela je u jutarnji satima.

“Već na polasku komandant Hajrudin Mešić sreo je vojnika sabira bez pancirke i dao mu svoju.” (… Muzej)

Sve je išlo kako je kapetan Hajro zamislio, a zatim je uslijedio šok. Dok se s nekoliko boraca na položajoma u Nezuku pokušavao skloniti u jednu kuću, geler granate pogodio je kapetana Hajru u leđa.

“Samo je stigao reći: ‘Pogođen sam…'” (Patara, saborac)

Akcija je zaustavljena.

“Poslije pogibije komandanta brigada je nastavila kao da je ostao među njima. Radili smo po njegovim instrukcijama. Ratujući, skoro da sam njega vidio i slijedio njegove naredbe.”  (Dževad Avdičević Babak, komandant 255. slavne brdske brigade “Hajrudin Mešić”)

Hajrudin Mešić je 1992. rekao: “Sutra kad bih izgubio život, ne bi mi bilo žao jer mislim da sam poprilično doprinio da se odupremo tom našem agresoru.”

 Sead Kreševljaković, KORAK br. 29