Prijetnja hrvatske predsejdnice je „historijski odjeknula“ jer je neobično podsjećala na Tuđmanov i Bobanov višegodišnji teror nad civilima Bosne i Hercegovine

Piše: Sead Omeragić

Nakon izjave hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović da želi apsolutnu sigurnost svoje granice prema Bosni i Hercegovini zbog navodno hiljada ratnika ISIL-a koji se vraćaju iz Sirije u BiH, te nakon optužbi Bošnjaka za terorizam, bilo je burnih reakcija. Kod mnogih građana u BiH to je odjeknulo tegobno, jer imaju ružna iskustva sa sličnim izjavama o sigurnoj granici Republike Hrvatske i terorizmu.

Zanimljivo je kako je politički uzor Grabar Kitarović, prvi predsjednik, otac njenog HDZ-a i nacije, Franjo Tuđman trgovački tretirao teritoriju i granicu BiH, pa, čak, i vlastite države. U maju 1991. godine Tuđman je sjedio sa četiri gosta u Banskim dvorima.

Kada se povela riječ o BiH odmah je rekao nešto što je šokiralo prisutne: „Državne granice pri koncu dvadesetog stoljeća ne mogu biti obilježene osvajanjem jedne azijske sile“. Tuđman je tada nastavio priču o prednostima granica Banovine iz 1939. godine, što je bio nacistički plan podjele Bosne i Hercegovine između Nedićeve Srbije i Pavelićeve Hrvatske. Profesor Ivo Banac ga je upitao: „A šta o tome misli gospodin Milošević“?

Tuđman je nervozno odgovorio: “Milošević se s tim slaže“. Banac je sa dozom ironije ponovio pitanje o granicama Banovine: „Jeste li sigurni da se on slaže“? Tuđman je decidno odgovorio: „Da, on se slaže“. Turska se i danas kao i tada vrlo ružno tretira u medijima Hrvatske. Pauza dobrog tretmana je potrajala duže nego što se moglo očekivati. Posebna je priča Tuđmanov katastrofalan tretman suvereniteta BiH. On je smatrao da može trgovati teritorijom ove države kao svojom privatnom imovinom. Oven piše o jednom ručku sa Tuđmanom.

I tada je Tuđman razmjenjivao gradove u susjednoj državi. Ovenu je rekao: „Za tri grada u srednjoj Bosni Vitez, Novi Travnik i Busovaču (sa dvije strateške tvornice oružja), moram muslimanima ustupiti Stolac“. Dakle, Bošnjacima muslimanima ustupao je grad u kojem su oni bili apsolutna većina.

Tako je osnivač HDZ-a i Kolindin politički uzor poimao granice BiH i vlasništvo nad bosanskim gradovima. Nažalost, slične smo stvari vidjeli i od sadašnje vlasti u Republici Hrvatskoj. I opet je u pitanju Stolac.

‘Uzor’ nije dijelio i trgovao samo teritorijom Bosne i Hercegovine. Trgovao je i sa teritorijom Konavala, prelijepog i plodnog područja u zaleđu Dubrovnika. Devetog decembra 1993., na sastanku u Lovačkom domu u Dobanovcima u Srbiji, bili su Milošević, Krajišnik i Karadžić, dok su sa hrvatske strane billi prisutni Hrvoje Šarinić i Mile Akmadžić, koji su došli uz prethode dogovore sa Tuđmanom, koji je taj susret preskočio.

Šarinić je ponudio da se preko Konavala Bošnjacima „muslimanima osigura izlaz na more od Molunta do Vitaljine, a bosanskim Srbima od Vitaljine do rta Oštro“. Kad su o tom dogovoru upitali Harisa Silajdžića, on je rekao: „Neum i ništa drugo“, misleći na prirodnu granicu BiH. Tuđman je, naravno, poručio Silajdžiću da to ne dolazi u obzir. Odjel finansija HVO-a u Herceg-Bosni (jer se radilo o Vladi HVO, dakle vojnoj hunti) 29. januara 1992. šalje naređenje da se na ostatak Bosne i Hercegovine uvodi apsolutni embargo.

Neće više moći proći ništa preko granice tzv. Herceg Bosne. Hrana u Bosni će se godinama dijeliti na kašičicu. Dana 14. aprila 1993. promijenjen je „režim kretanja po teritoriji Herceg-Bosne“. Svi putevi i izlazi zatvoreni su prema Hrvatskoj. Zabrane su važile samo za Bošnjake. Pod užasnim okolnostima živjet će se dvije godine u ostatku države sa bošnjačkom većinom. Više od dvjesto hiljada bosanskih Hrvata dijelit će sudbinu opkoljenih gradova Sarajeva, Tuzle, Zenice, Bihaća, Brčkog jer nisu željeli napustiti svoje domove i domovinu. Izgladnjivanje onih koji su ostali u okruženju u BiH bila je ne samo srpska nego i apsolutna strategija Tuđmanovog režima.

Vijesti o užasnoj gladi širile su se preko običnih građana po evropskim metropolama. Već u aprilu 1993. godine Tilman Cilh, predsjednik Društva za ugrožene narode pisao je kardinalu Kuhariću: „Službena Hrvatska već mjesecima povlađuje politici ratnih zločinaca Miloševića i Karadžića, i to na način, da preko svojih vazala, u takozvanoj, protivpravno od Bosne otcijepljenoj Republici Herceg-Bosni, prekida sve egzistencijalne veze prema ostalom svijetu… Dok hiljade Bosanaca umiru od gladi i hladnoće, takozvana Bobanova administracija konfiskuje živežne namirnice, lijekove, medicinske instrumente, odjeću i oružje namijenjeno Bosni“, upozoravao je Tilman Cilh.

Čestiti kardinal Kuharić je odmah progovorio protiv Bobanove politike, a onda ga je Boban brutalno i nečuveno javno napao. Početkom proljeća 1993., dok je trajala stravična ofanziva na Srebrenicu, HVO je držao 25 šlepera oružja i municije u Grudama, koji su išli prema Tuzli. Hrvatska strana je već bila uzela, prema dogovoru, dvije trećine od ukupne pošiljke ovog oružja, ali i dalje nisu dali ovom konvoju da krene na odredište. Ričard Holbruk u svojim memoarima piše da je oružje masovno išlo prema Bosni i Hercegovini i snagama Vlade BiH i da su to SAD prešutno dopustile.

Ali… „Hrvati, koji ne žele dopustiti muslimanima da suviše ojačaju, nisu im dopustili da dobiju teško naoružanje ili artiljeriju. Drugo, svaka pošiljka sa oružjem ima „hrvatsku taksu na oružje“, to jest, ono što Hrvati odvajaju za svoju vojsku i HVO u Bosni i Hercegovini“, objašnjavao je Holbruk. Problem je, objasnio je, porez od pedeset posto koje je od svih pošiljki uzimala Hrvatska, dok je za snage Hrvata u BiH trebalo biti odvojeno 25 posto.

I jedni i drugi su, međutim, uzimali daleko više od dogovorenog, pa su jedinicama bosanske vlade dolazile mrvice od najviše desetak posto, uglavnom najgori dio oružja, napisao je Holbruk. U svojim memoarima Dejvid Oven zapaža: „To što je Hrvatska za Bosnu i Hercegovinu predstavljala put za dopremu oružja, debelo je naplaćivala bosanskoj vladi u novcu ili tražeći za sebe 50 posto pa i više naoružanja, a ponekad i oboje. Odsječene od svijeta, mahom muslimanske, snage bosanske vlade zavisile su od Hrvata“.

Dejvid Oven je uočio da su „bosanski Srbi kupovali hranu i naftu od Hrvata tokom većeg dijela rata u kojem su navodno držali jedni druge za gušu“. O slobodnoj trgovini između Srba i Hrvata usred rata, preko Fikreta Abdića kao posrednika, govorio je u novembru 1993. na HTV-u Ibrahim Đedović. “Nismo imali nikakvih problema sa prolaskom (konvoja namirnica i nafte) kroz Republiku Srpsku Krajinu“. Voditelj ga je ispravio: „Takozvanu RSK“. O tim odličnim vezama svoja saznanja je iznosio i Dejvid Oven: „Početkom 1995. godine do vojske bosanskih Srba stigla je nafta iz Splita i Zadra kroz krajiški koridor, uz saučesništvo Hrvata“… Oven je priznao da je i sam poticao ovakve isporuke goriva: „Nafta je do Srba u Hrvatskoj stizala direktno iz Hrvatske i uz odobrenje hrvatske vlade. Tuđman je znao šta radimo i odobravao je sve naše napore“…

Dakle, što se tiče Tuđmana mogle su i namirnice i benzin za Knin i Banja Luku, ali nikako za Sarajevo niti jedan zalogaj. U vrijeme Tuđmana, Bobana i Prlića na pomen Bosne i Hercegovine hrvatske granice su se totalno i beskrupulozno zatvarale. Iako su podaci obrađeni, do danas se šuti o stravičnom broju umrle djece zbog gladi u porodilištima širom opkoljenog dijela BiH. Jedan visoki slovenački političar obavijestio je Vladu BiH 23. jula 1993. godine da je hrvatski predsjednik Tuđman naredio još jednu veliku isporuku goriva srpskoj vojsci u Bosni.

Magistralni putem Metković- Čapljina gorivo je prebacivano prema Berkovićima, naselju između Stoca i Bileće. Naftu su Hrvati Srbima tada dali gotovo besplatno kako bi preduzeli ofanzivu na Sarajevo i time vezali snage Armije RBiH. Naime, HVO je spremao veliku ofanzivu na srednju Bosnu. Stipe Mesić je na jednoj konferenciji, naveo podatke o toj trgovini naftom: „INA (naftna kompanija Hrvatske) je za vrijeme rata u Bosnu izvezla 2 miliona tona nafte.

Svakodnevno je konvojima iz Hrvatske, u Kladušu dovoženo 400 tona hrane i 112 tona benzina. Nafta se samo formalno prodavala Fikretu Abdiću a on je dalje prosljeđivao u Republiku Srpsku i Srbiju“. Međnarodna zajednica je to sve dobro znala i tolerirala, dodao je Mesić. Koliko su granice Hrvatske bile čvrste kad je u pitanju Sarajevo i teritorij legalne vlasti u BiH, potvrđuje i slučaj dva turska broda. Na jednom brodu je bilo 4500 tona hrane koji je HVO oteo i bukvalno rasprodao, dok je sa drugog manjeg tankera uzeo svu naftu i prodao je, pa niti jedan barel nije stigao do opkoljene teritorije BiH.

Oba broda bila su plaćena dobrovoljnim prilozima turskih građana. Još dva tankera iz islamskih zemalja stigla su u luku Rijeka i tamo im se izgubio svaki trag. U jednoj prepisci između premijera tzv. Herceg-Bosne Prlića i RS Lukića, od 26. februara 1994. godine govori se o polugodišnjoj isporuci od 5,2 miliona litara goriva iz Herceg-Bosne u RS. Za Tribunal u Hagu urađena je svojevremeno analiza zakona koje je donijela paradržava Herceg –Bosna 26. februara 1993. Državna granica HZHB je određena sa tri dekreta. Dekretom o prelasku državne granice, Dekretom o kretanju i boravku stranaca i Dekretom o registraciji stranca. Stranci u Herceg -Bosni bili su građani RBiH.

Prijetnja hrvatske predsejdnice je „historijski odjeknula“ jer je neobično podsjećala na Tuđmanov i Bobanov višegodišnji teror nad civilima Bosne i Hercegovine, koji je dopunjavao najgori teror Miloševića i Karadžića nad Bosnom i Hercegovinom.

Neopisiv je teror koji je devedesetih priređen Sarajevu, Tuzli, Zenici i desetinama opkoljenih gradova od 92. do 95. godine. Na kraju ono najvažnije što se tiče te međudržavne granice: U procesima u Tribunalu u Hagu pokazivane su propusnice stranih islamskih ratnika tzv. mudžahedina na kojima se nalazio potpis Gojka Šuška.

Tek tada je otkrivena tajna kako su ti ljudi ulazili u BiH, čak i u vrijeme sukoba. Gospođa Grabar Kitarović je dječicu u Dubrovniku častila sa stotinjak srpskih čokoladica i izvinila im se.

Nas je častila sa dvije hiljade ratnika ISIL-a, a nije ni pomislila da se izvini.