Kozija ćuprija – Sarajevo

Spada među desetak najinteresantnijih gradnji ove vrste u BiH.
Put, koji je vodio preko ovoga mosta počinjao je na lijevoj obali rijeke, išao preko Alifakovca te preko Kozije ćuprije prelazio na desnu obalu. Ovo je, ustvari, bio jedan krak čuvenog Carigradskog druma (Stambolska džada), koji je za vrijeme turskog vakta bio osnovna saobraćajnica Carevine.

S obzirom da je ova ćuprija bila udaljena tri kilometra od Sarajeva, to je njen lokalni značaj bio drugorazredan. O intenzitetu prometa, koji se odvijao preko ćuprije, govori i činjenica da je bila za čitav aršin šira od čuvenog Starog mosta, u Mostaru.

Most je gradila država kao važan strateško-ekonomski objekat. Nije isključeno da ga je gradio i sam veliki vezir Mehmed-paša Sokolović. Ima dosta indicija u prilog ove vjerovatnoće.

Nekada se uz ćupriju nalazio kiosk čiji tarih datira iz 1577. godine, one iste godine kad je završen i višegradski most na Drini.
Kiosk je, po svemu sudeći, sagrađen u vrijeme dovršavanja izgradnje Kozije ćuprije i to kao nadomjestak sofi, koja se inače pojavljuje na višelučnim mostovima.

Služio je izletnicima i imao neobično ime Abu-hajat (Vrelo života).

Po rahm. Hamdiji Kreševljakoviću gore spomenuti tarih sročio je Selam-zade Saraji, a glasi: Ko ga vidi misli da je časni raj. Jedan derviš mu izreče hronostih: Sastajalište zaljubljenih, krasno mjessto. God.985 (1577/78.)

U blizini mosta nalazio se sajmeni trg. Kozari iz Jarčedola, obližnjeg naselja, vodili su preko njega svoje koze na prodaju, te ona dobi ime po toj domaćoj životinji – Keci kupru.

Narod voli legende te ih stvori i u vezi s ovom prekrasnom ćuprijom. Jedna od njih kazuje da je neki siromašni čoban Meho, kome su otac i mati umrli od kuge, a komšije ga uzele pod svoje, slušao u mektebu o bijelom svijetu i Stambolu. Kasnije, čuvajući koze, čitao je knjige i maštao o gradu na Zlatnom rogu, o kome mu je njegov bivši muallim toliko napričao. Jednoga dana opazi kako jedna koza uporno nešto kopka. Priđe, kad tamo nekoliko ćupova blaga. San se počeo ostvarivati. Pođe tamo u Stambol, tamo završi nauke, stupi u carsku službu i posta paša.
U sjećanje na koze i nađeno blago, podiže na Miljacki ćupriju, koja uskoro dobi i svoje ime-Kozija ćuprija.

Druga legenda govori o dva brata, Sinanu i Mehmedu, koji su čuvali koze u Jarčedolu. Jednoga dana,tražeći zalutalu kozu, naiđoše na skriveno blago u jednoj pećini. Podijeliše ga. Sinan, od svoga dijela, podiže džamiju a brat mu Mehmed podiže ćupriju.

Na desnoj obali Miljacke, više današnjeg druma od mosta, nekada se nalazio lokalitet tzv.Hadžijska ravan. To je bilo uobičajeno mjesto do koga je narod ispraćao hadžije i na kome ih je, opet, dočekivao pri povratku sa hadžiluka. Ovaj se običaj održao sve do 1295 (1878).

U ispraćaju hadžija i bosanskih namjesnika, kao i pri njihovu dočeku, učestvovali su sarajevski esnafi i ostalo građanstvo svečano obučeno. Posljednji carski vezir, koji je ovdje dočekan, bio je Hafiz-paša. Bilo je to pred sam kraj turske vladavine.

Na kraju svakako je zanimljivo spomenuti muzdedžije – osobe koje su pratile hadžije nekoliko konaka pri odlasku u Mekku i vraćale se sa veselim glasovima da su putnici zdravo i veselo otišli. Isto su ih tako pri povratku dočekivali i ispred njih donosili njihovim ukućanima muštuluk. Pre koju kuću nije muzdedžija s konjem stao značilo je da hadžije iz te kuće nema više među živima.

Izvor: Nela Beran – ‘Sarajevu’