„Vreo je dan. Vraćamo se s pecanja. Miris Drine golica mi nozdrve dok se vozimo kući. Mati je napravila pitu. Jest ćemo u avliji. Pred očima mi prizor kako postavlja sofru u hladovini i usne mi se razvlače u osmijeh. Toplina mi se razlila po grudima. Neka me neopisiva sreća obuzima. A onda, odjednom, kao mačem presječeno, sve to nestaje. U trenu postajem svjestan da te kuće više nema, da je avlija zarasla i da se vraćamo s jezera Perućac, s ekshumacija. Višegrada, kakav mi se tog dana vratio u sjećanje, više nema. Drina je krvava. Iz nje više ne jedem ribu – pomislim. Ne govorim nikome ništa dok putujemo. Duboko udahnem, obrišem znoj sa čela i prisiljavam se da mislim na sutrašnji dan. Još nas puno posla čeka na Perućcu. Eto, tako mi se jednog dana kad su bile ekshumacije sve pomiješalo. Tako se nekada sjećanja vrate, a onda ih ona bolna iz devedesetih razbiju kao staklo u hiljade komada.“
Priča je ovo jednog, ali su slične i one drugih Višegrađana, Bošnjaka, što su se vratili na svoja ognjišta ili žive daleko od Drine. Prvih je mnogo manje.
Ovih dana, kada se obilježava godišnjica stradanja višegradskih Bošnjaka, sjećanja su živa. Osjećanja su pomiješana i neprestano im se u mislima smjenjuju sretni i najstrašniji dani njihovih života.
Šta turisti znaju o zločinu
Višegrad je dvadeset i tri godine nakon stravičnih zločina, za one koji ga se sjećaju iz perioda prije rata, tužan grad u kojem nema gotovo ničega što podsjeća na onaj prijeratni. Na ulicama se ovih dana čuje žamor turista koji dolaze vidjeti Andrićgrad, sagrađen na nekadašnjem sportskom centru gdje se omladina, a i oni stariji, često okupljala kako bi igrali basket. Njima, turistima, niko neće reći niti to po bilo čemu u gradu mogu primijetiti da su se tu dogodili najstrašniji zločini. Osim ako u Višegrad ne dolazite sa spoznajom o krvavim devedesetima, nećete o tome ništa čuti ni u njemu, nećete znati da je možda istim onim vrtoglavim putem i kroz bezbroj tunela kuda ste i vi došli kroz kanjon Drine, godinama dolazio i odlazio neko ko je ubijen na istom onom Mostu Mehmed-paše Sokolovića kojem se divite.
Na svakom prometnijem mjestu u gradu neko prodaje suvenire, uglavnom ikone, slike i magnetiće za frižidere s likom Ive Andrića, minijature grada u gradu “neimara” Emira Kusturice. Ne treba biti ni toliko pažljiv posmatrač da bi vam odmah zapalo za oko da je u gradu svaki natpis ispisan ćiriličnim pismom, što turistima sigurno nije od koristi, ali jasno pokazuje dominaciju srpskog nad nesrpskim stanovništvom. Za to ovdje niko ne mari. Društveni se život odvija u režiserovoj građevini, u stvarnosti manjoj nego što vam se može učiniti kada je gledate na fotografijama ili televizijskim snimcima. Sjećanja su na taj dio grada Višegrađanima drugačija; vraćaju ih lokalnim košarkaškim zvijezdama i u dane provedene ispod obruča koša.
Ovog 30. maja s Mosta Mehmed-paše Sokolovića spušteno je ponovo u Drinu 3.000 ruža za 3.000 ubijenih Bošnjaka. Najljepša i najkrvavija ćuprija na Drini bila je mjesto sjećanja i okupljanja, gdje se jednom godišnje vide oni koji su rasuti po svijetu. Isti je dan na mezarju Stražište klanjana dženaza Đulsi Fehrić, najstarijoj višegradskoj žrtvi, ubijenoj s nepunih 90 godina. Istog su dana ukopani Hasib Tabaković i Naza Ćoso. Čekajući dženazu pored mezarja razgovaramo s porodicama i komšijama ubijenih. U sjećanju Zlatije Cocalić, majke Nedžada i Nihada s kojima sada živi u Sarajevu, prodični je stan i balkon s pogledom na fabriku čelične užadi Unis. Muhamed, njen suprug kojem se od 1992. godine gubi svaki trag, tu je radio prije rata. Često ga je pogledom ispraćala dok odlazi na posao i dočekivala kad se vraćao. To su njena najljepšta sjećanja. Imovinu je prodala. Više se neće vratiti.
„Donedavno je svaki dolazak ovdje bio mučan. Sjećam se dana kada sam s mlađim sinom u junu 1992. išla do Crvenog križa da nas stave na spisak kako bismo konvojem napustili grad i otišli u Kladanj. Tada su ispred nas odveli na Most Mehmed-paše Sokolovića nekoliko muškaraca. Ubili ih i bacili u Drinu. Vidjeli smo to. Sjećam se i prelazaka preko mosta, kada smo nailazili na obuću i kutije cigareta koje su ubijenima ispadale kada su ih bacali. Bilo je i krvi… To su neizbrisive traume“, priča Cocalić svoja sjećanja na krvavi Višegrad.
Vratio se samo ko je morao
U ovaj se grad od prijeratnih bošnjačkih porodica vratio samo onaj ko je morao i teško da će se to u skorije vrijeme promijeniti. Predsjednik Skupštine Općine Višegrad Suljo Fejzić raspolaže podatkom da se u grad i okolna naselja vratilo 500 do 700 Bošnjaka koji tu imaju prijavljeno boravište. Ljeti ih dođe i do 2.000, ali zbog uvjeta života i nemogućnosti pronalaska posla, za njih je potpuni povratak nemoguć. Osim toga, povratnici žive u strahu, naročito nakon prošlomjesečnih hapšenja u tom entitetu u okviru akcije Ruben.
Policija je dolazila i pred džamju za vrijeme namaza da pita vjernike šta oni rade tu, posvjedočio je goraždanski muftija Remzija ef. Pitić govoreći o jednom drugom povratničkom mjestu, ali smo se vrlo brzo uvjerili da ni ovima u Višegradu ne bi teško palo da “upadaju” u džamije, povratničke kuće i imanja.
„Molim vas kao čestite ljude da ne nasjedate na provokacije i poručujem vam: ne bojte se! Mi se bojimo samo Boga i nikakvi pendreci ovdje neće uliti strah u nas, neka to znaju. Policija, koja upada u moje džamije, nije moja policija, već su oni teroristička organizacija, a vas molim da na svom ostanete dostojanstveni“, poručuje muftija Višegrađanima na mostu.
I dok su se govornici na ćupriji smjenjivali a okupljeni slušali, mlađi muškarac prilazio je ljudima, što turistima, što porodicama ubijenih, i nudio vožnju čamcem za 2,5 eura.
“Može odmah, a može i kad se ovi raziđu”, ubjeđuje potencijalne mušterije. On želi zaraditi. Ne zanima ga ni godišnjica smrti, ni muftijin vaz, ni šta misle okupljeni na obali koji posmatraju porodice ubijenih Bošnjaka… Sad mu je prilika da se uzme koja marka, jer se u ovom gradu do novca teško dolazi. Na terasi obližnjeg ugostiteljskog objekta što se nadvija nad Drinom grupa policajaca, očito zadužena za osiguranje skupa, poluglasno i s podsmijehom komentira muftijin govor. “Ovi su se baš opustili”, kaže jedan od njih. U isto vrijeme u tom istom restoranu puštaju glasnu muziku dok 50-ak metara dalje porodice još jednom u Drinu bacaju bijele ruže za nevino stradale.
Daj Bože da nam se ne ponovi
Svaka višegradska ulica mjesto je zločina. U jednoj od njih ubijena je i najstarija žrtva, devedesetogodišnja Đulsa na čijoj smo dženazi bili.
„Šta im je ona napravila? Ubijena je zajedno s mojom sestrom Tidžom u Ulici 22. decembra, sada Vidovdanskoj. Uvečer su se muškarci izvukli i otišli preko Drine. To je mogao biti kraj maja 1992. godine. Mislili su da zločinci ženama neće ništa uraditi pa bi njih izvukli ujutro. Međutim, oni su došli prije zore. Pokupili sve žene iz kuća i poubijali. Đulsu su bacili u kontejner za smeće blizu džamije. Saznalo se poslije. Jesenas je nađena u srebreničkoj općini, negdje u potoku“, priča nam Jusuf Ćormehić.
Đulsinog sina Kasima Fehrića, dodaje, živog su zakovali za daske i bacili u Drinu. Jusuf Ćormehić, stariji čovjek, nakon što nam je posvjedočio o ovim stravičnim prizorima, zabrinuto maše glavom i kaže: “Kako smo se udaljili od vjere, od porodica, daj Bože da nam se ne ponovi opet.” On u Višegradu više nema nikoga od bližnje rodbine za koju tvrdi da se možda i iz straha ne smije vratiti. Nekoliko njegovih daljnjih rođaka živi u okolnim mjestima.
Hariz Fehrić, Đulsin unuk, ovih će dana obići mjesto gdje su nanine kosti pronađene. “Ne znam ni gdje je to, negdje kod Srebrenice, neki potok. Vidjet ću na onom Google Earthu”, kaže.
Izvor: STAV/Faktor.ba
