Bogato historijsko i prirodno područje u selu Gorani kod Konjica

U podnožju brda Hum i Ilina (nadmorska visina 667,50 m, na putu prema obroncima Čelinske planine) smješteno je naselje Gorani, koje je od Konjica udaljeno oko 28 km u pravcu sjverozapada.

Područje karakteriše kombinacija prirodnih i kulturnih vrijednosti – četiri nekropole sa stećcima na lokalitetima Velije /Glavičina/, Zaselje, Trnovnik i Klokotje /Roganj-brdo/, muslimansko groblje i lokalitet džamije iz 16. vijeka (Hadži-Šahmanova džamija) za koju se smatralo da je bila jedna od najljepših i najstarijih džamija u konjičkom kraju.

Nekoliko obilježja ovog područja – naročito pećina, u narodu poznata kao Hladna pećina, ostaci rimskog naselja površine od jednog hektara i srednjovjekovni objekti na lokalitetu Pavlovina – još uvijek nisu dovoljno istraženi i dokumentirani kako bi se sa sigurnošću mogle utvrditi njihove vrijednosti i značaj.

U Hladnoj pećini se ne nalaze nikakvi tragovi kultura čovjeka i sačinjava dio ambijetalne cjeline sa nekropolama sa stećcima, te brdima Ilina i Hum i selom Gorani.

U pogledu prirodnog okruženja: područje je stanište više endemskih vrsta i smatra se značajnim, ali njegova naučna vrijednost još nije potvrđena.

Sa sigurnošću se može tvrditi da je naselje Gorani sa okolnim brdima Ilina i Hum ambijentalna cjelina od izuzetne prirodne vrijednosti i da kao takvo zahtjeva opsežan plan konzervacije koji će se proširiti izvan zaštičenog spomenika i zona zaštite.

U široj okolini Konjica, u ranije doba srednjeg vijeka, postojali su župa Neretva, dio župe Zagorja (kraj oko Bjelimića) i dio Komske župe (kraj oko Glavatičeva). Najstariji spomen župe Neretva zabilježen je u Ljetopisu popa Dukljanina, pisanom polovinom XII vijeka. Ona se prostirala između župa Rame i Koma.
Prema Ljetopisu, osim ostalih župa, pripadala je oblasti Podgorja. Pretpostavlja se da je već polovinom XI vijeka ova župa bila prključena bosanskoj državi. Od tada do dolaska bana Tvrtka na vlast 1353. godine imala je poseban status u bosanskoj državi.

Početkom XV vijeka došlo je do razgraničenja kasnije «Kraljeve zemlje» i feudalne oblasti Kosača. Od 1404. do 1463.godine bosanski dio župe Neretva pripada «Kraljevoj zemlji», a humska Neretva i Kom pripadaju feudalnoj oblasti Kosača-kasnijoj Hercegovini. Granica ovih dviju oblasi je bila rijeka Neretva, od granica župe Kom do granica župe Rame. Područje koje se nalazilo na lijevoj obali Neretve pripadalo je Kosačama, a ono na desnoj obali rijeke «Kraljevoj zemlji».

Pomoćna osmanska vojska pod vođstvom Mahmut-paše Anđelovića u ljeto 1463.godine osvojila je obje Neretve i Kom. U protivakciji hercega Stjepana, od jula do septembra iste godine, oslobođena je tzv. humska Neretva, osim grada Borovca i zapadni dio bosanske Neretve. Ovi krajevi su definitivno osvojeni sredinom 1465.godine prodorom bosanskog sandžak-bega Isa-bega Ishakovića u hercegovu zemlju.
Tako su Gorani u srednjem vijeku bili sastavni dio župe Neretva, koji je od 1404.godine pripadao «Kraljevoj zemlji» i imali status seoske općine.

U ekonomske funkcije općine spadala je briga oko zajedničkih zemalja: općina, gajeva, ispaša, planina i dr. Ta briga dolazi do izražaja kada se zbog povećanja stanovništva ili drugih razloga mora dijeliti zajedničko zemljište. Tako je svaka općina imala svoju planinu za kosidbu, drvarenje i ispašu. Za te svrhe Gorani su imali Čelinsku planinu.

Na osnovu očuvane toponomastike u naselju su konstatirani tragovi srednjovjekovnog vlastelinstva.

Na kraljevskoj sudačkoj stolici iz sela Bukovice nalazi se grb koji je prpadao uglednoj vlastelinskoj porodici, kao i natpis, koji direktno spominje stanovitog Ivana Pavlovića. Tradicija i toponomastika i danas čuvaju uspomenu na vlastelinski rod istog imena, koji je imao svoje sjedište u Goranima.

U blizini džamije danas se nalazi srednjovjekovna nekropola sa stećcima, koju karakteriziraju dva stećka sa uklesanim «djedovskim štapovima».

U Goranima na pravilno klesanom stećku nalazi se motiv štapa, na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da je pod tim stećkom ukopana osoba koja je obavljala visoku svešteničku dužnost, a u narodu se za taj steća koristi naziv «Didov stećak».

Sa dolaskom Osmanlija na današnjem prostoru Konjica obrazovan je kadiluk Neretva unutar kojeg je bilo i naselje Gorani.
Godine 1469. kadiluku Neretva su pripadale obje nahije Neretve, bosanska i hercegovačka, nahija Gradačac, nahija Rama, osmanski dio nahije Skoplja sa tvrđavom Susidom i trgom Gračanicom, te dio župe Hlivno sa gradom Humom.

Na teritoriji nahije Neretva nalazi se i grad Bokševac, koji je prije dolaska Osmanlija predstavljao glavnu tvrđavu Kraljeve Neretve, ali je u borbama bio porušen i potpuno napušten.
U drgoj polovini XVI vijeka za Gorane je značajan podatak izgradnje džamije. Džamiju je podigao izvjesni hadži Šahman 1565.godine (973.god.po Hidžri) i smatra se najstarijom džamijom u konjičkoj općini (hadži Šahman je za njeno izdržavanje uvakufio sva svoja imanja u Goranima i Dubokom, odakle je bio rodom). Džamija ima status nacionalnog spomenika i obrađena je kao takva posebno.

Za vrijeme austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini (1878-1918) i između dva svjetska rata (1918-1939), naselju Gorani se nije poklanjala veća pažnja s obzirom na veliku udaljenost od glavne saobraćajnice dolinom rijeke Neretve, Mostar-Sarajevo.

U Goranima postoji neistražena pećina, u narodu zvana Hladna pećina (vodi se pod katastarskim brojem 4056 u Katastru speleoloških objekata Bosne i Hercegovine i duga je 50 m sa najvećom širinom do 70 cm, a visina varira od 17 m na ulazu do 2 m na kraju i stanište je jedne vrste pećinskog pauka, nekoliko primjeraka leptira, jedne vrste šišmiša iz porodice potkovnjaka, ostaci rimskog naselja površine cca 1 hektar, srednjovjekovnog vlastelinstva na lokalitetu Pavlovina, kao i nekropole sa stećcima na lokalitetima: Velije /Glavičine/ Zaselje (15 stećaka), Šarčevina (158 stećaka), Trnovnik (14 stećaka), Klokotje (13 stećaka).
Pored navedenih lokaliteta evidentirana je prahistorijska gradina i tumulus na brdu Hum (Prizid), zatim na brdu Ilina, lokalitet Crkvina i dva stećka u formi sanduka na lokalitetu Barevišće.

Istraživačke radove u smislu evidentiranja i prikupljanja podataka o stećcima vršili su Pavao Anđelić i Šefik Bešlagić, te publicirali 1975. i 1971.godine.

Ovo područje na planinskom terenu sa prosječnom nadmorskom visinom preko 700 m ima značajne vrste flore, te drveće: bukva, hrast, javor gluhač, grab, kao i mnogobrojne endemične vrste flore.

U slivu Neretve su prisutne dvije endemične vrste ribe: Neretvanska Mekousna pastrmka i Glavatica.

(konjic.ba/MiruhBosne)