Nema više kikirikija, nema više sjemenki: Rođenje novog Albanca

Srpska paranoja je uvijek bio Albanac, koji bi se jednog dana mogao mjeriti sa Srbinom, takmičiti se direktno sa njim, pokušati da ga pobijedi ili da bude pobijeđen; Albanac koji nije prodavač sjemenki, drvosječa, slastičar, već jednostavno ravnopravan sa ostalima. A ravnopravni Albanac znači i kraj Srpske težnje da manipuliše Albancima u interesu Srbije. Kraj ideje vlasti Beograda nad Kosovom…

„Kikiriki, sjemenke, svježa ljimunada…“

Po meni, ove četiri riječi, napisane na naslovnoj strani „Kurira“ uspjele su reći više od stotina i hiljada novinarskih članaka, emisija, knjiga i konferencija o srpsko-albanskim odnosima u posljednjih 50 godina.

Stavljene u usta Edija Rame, uoči njegove posjete Beogradu, ove riječi izgleda da pokazuju suštinu srpskog kompleksa: Albancu, ti možeš biti i premijer zemlje koja je kandidat za članstvo u Evropskoj Uniji, ali za nas ne možeš biti dostojniji od jednog prodavača sjemenki na ulici, slastičara ili drvosječe!

Gospodar i sluga

Suprotno vjerovanju, barem među Albancima, vjerujem da Srbi, historijski, nikad nisu mrzili Albance više nego Hrvate ili Slovence. Ili su ih mrzili podjednako.

Ali dok su ove narode smatrali kao direktnog konkurenta da budu prvi u regionu, Albance nisu ni izračunali.

U srpskom širem pogledu na svijet (ponekad su i ostali narodi u bivšoj Jugoslaviji dijelili isto mišljenje, ali njihovi odnosi sa Albancima su bili druge prirode nego sa Srbima) Albanac je crna ovca među slavenskim narodima Jugoslavije, sa drugačijim jezikom, sa drugom vjerom, sa manje obrazovanja, i siroče sa državom majkom u bunkeru, zatvorenom u sebe i zaraćenoj sa cijelim svijetom.

I kao takav, iako je preziran, Albanac je međutim bio tolerisan, sve dok je on za Srbe sjekao drva za zimu, dok je obezbjeđivao svjež hljeb u gradskoj peći ili ih je osvježavao limunadom i sladoledom. Znači, dok je funkcionisao odnos gospodar-sluga. Toliko!

S druge strane, košmar i srpska panika, bio je neki drugi model Albanca. Onaj koji bi jednog dana mogao da se mjeri sa Srbinom, da se takmiči direktno sa njim, probati da pobijedi ili da bude pobijeđen.

Jednostavno: ravnopravan Albanac.

Rođenje novog Albanca

“Albanski jezik nije više samo jezik drvosječa, čistača ulica, radnika i poljoprivrednika, već je jezik stotina hiljada učenika osnovnih i srednjih škola, hiljada studenata, desetina fakultetskih profesora, ali i jezik doktora nauka, inženjera, ljekara i drugih akademskih građana…”

Ove riječi Rexhai Surroi-ja (novinar, pisac i ambasador Jugoslavije u Boliviji i Meksiku), tada u svojstvu potpredsjednika Izvršnog vijeća Kosova, u vrijeme kada se osnivao Univerzitet u Prištini – uključuju čudesno upozorenje za srpsku noćnu moru.

Bila je to godina 1969, dok je počinjala era novog Albanca sa Kosova. Obrazovanog Albanca. Albanca koji je kompetentan, konkurentan i iznad svega – ponosan. Albanca koji je svjestan prava koja mu pripadaju i ne oklijeva da radi na njihovom ostvarenju. Ravnopravnog Albanca.

Svaki obrazovani Albanac značio je korak prema kraju srpske vlasti na Kosovu.

Uz pomoć ono malo Albanaca koji su završili studije u Beogradu, Zagrebu i drugdje, tada je već omogućeno stvaranje Univerziteta u Prištini na albanskom jeziku, i od tada ovaj će se broj umnožiti da bi se zauzele vodeće pozicije u raznim institucijama i omogućilo otvaranje novih institucija.

Albanac postaje nezavisan i pomaže napredak Kosova.

Svaki albanski učitelj koji bi se zaposlio značilo je jedan srpski učitelj manje. Svaki albanski ljekar, srpski ljekar manje, svaki albanski novinar, srpski novinar manje, svaki albanski sudija, srpski sudija manje, svaki delegat, ambasador ili albanski ministar, jedan sprski delegat, ambasador i ministar manje.

Iako je zakon bio jedan te isti – jugoslovenski. Ali, taj isti zakon drugačije je tumačio albanski učitelj od onog srpskog. Albanski ljekar i srpski ljekar, novinar, sudija, delegat, ambasador ili ministar… I onda su radili da se i taj zakon promijeni.

Generacija obrazovanih Albanaca na pozicijama u bivšoj Jugoslaviji, uticala je da samopouzdanje među stanovništvom raste i da se traži više – sve do prava da se vlada Kosovom. Da Kosovo postane republika, da bude nezavisno ili da ima pravo da se udruži sa državom majkom.

Albanac sa Kosova više nije sebe smatrao slugom.

Ravnopravan Albanac, znači i Albanac koji će se brinuti sam o sebi i teritoriji za koju vjeruje da mu pripada. To su tokom tih godina veoma jasno shvatili i Srbi, a onda je došao Slobodan Miloševića da to izmijeni u praksi.

Nije slučajno da je Milošević počeo da sprovodi povratak srpske vlasti na Kosovu, pogađajući obrazovanog Albanca, Albanca kojeg je smatrao (gotovo) ravnopravnim.  On je zatvorio vrata Skupštine Kosova, ali su albanski delegati proglasili republiku i Ustavnu deklaraciju. Zatvorio je škole i fakultete. Protjerao sa posla sve direktore, ljekare, sudije, policajce Albance za koje je vjerovao da imaju toliko integriteta i dostojnosti da ne poštuju tuđu vlast.

Milošević nikada nije protjerao sa posla Albance koji su radili tehničke poslove. Zato što su ga oni podsjećali na omiljeni imidž – onaj Albanca sluge – tada kad je već na vodećim pozicijama imenovao Srbe – gospodare!

On je znao da sa Albancima koji prodaju sjemenke po ulicama, sa slastičarima, ili drvosječama srpski plan za Kosovo nikada ne bi bio narušen. Isto tako, kako je znao da bez obrazovanih Albanaca ne bi se proglasili Ustav i republika, niti bi se rodio Demokratski savez Kosova i ostale albanske independentističke stranke, niti bi se održao referendum o nezavisnosti niti bi uskrsnula OVK…

A ostalo pripada historiji…

Uspjeh kao kraj težnje

Danas je Albancima bolje nego ikada prije. Albanija je država članica NATO-a i kandidat EU-a, sa premijerom koji se dočekuje kao balkanski partner u sastancima najjačih zapadnih zemalja.

Kosovo je nezavisna država, priznata od najvećih demokratskih država svijeta i od nekih najvažnijih međunarodnih organizacija, sa realnom ambicijom da uskoro postane i član UN.

I ostalim Albancima u Makedoniji i Crnoj Gori je bolje nego što je bilo.

Dalje, albanski fudbaleri bili su među najistaknutijim na svjetskom šampionatu u Brazilu.

Rita Ora iz Prištine je najpoznatija pjevačica u Velikoj Britaniji, postigla je u svijetu muzike ono što niko od pjevača iz regiona nije mogao. Majlinda Kelmendi iz Peći je dvostruki svjetski šampion u džudou.

Ismail Kadare iz Gjirokastre je pisac iz regiona sa najviše književnih nagrada u svijetu i stalni kandidat za Nobelovu nagradu.

Rene Redžepi iz Makedonije već se nekoliko godina zaredom proglašava za najboljeg kuhara na svijetu. (…)

Albanci više ne prodaju samo sjemenke, nisu samo slastičari i drvosječe, već se osjećaju ravnopravnim, takmiče se u svim oblastima a ponekad i pobjeđuju druge iz regiona.

To je razlog zašto ideja gubljenja jedne fudbalske utakmice u Beogradu od Albanaca predstavlja mnogo šta, a najmanje sport. To je razlog zašto se posjeta Edija Rame Beogradu posmatra drugačije nego posjeta bilo kog svjetskog državnika. To je razlog zašto se posjeta predsjednice Atifete Jahjaga i ministara sa Kosova gleda sasvim drugačije od posjete bilo kojeg drugog državnika zemalja bivše Jugoslavije.

Oni će na kraju potvrditi odnos ravnopravanosti između Albanaca i Srba.

A ravnopravni Albanac znači i kraj srpskih težnji da se Albancima manipuliše za interes Srbije. Kraj ideje o vlasti Beograda nad Kosovom.

A što se prije razumije i prihvati ova realnost, toliko brzo će doći i do pomirenja, normalizacije i napretka u regionu.

Tekst: Adriatik Kelmendi za e-novine, 2014.

(MiruhBosne)