‘Ad modum bosnensis’ –  bosanski stil (u umjetnosti) srednjovjekovne Bosne

‘Ad modum bosnensis’ – bosanski stil (u umjetnosti) srednjovjekovne Bosne

Bosansko srednjovjekovlje je obilježeno specifičnim kulturno-historijskim tokovima sa trajno prisutnim tradicionalnim elementima protkanim stranim utjecajima.

O specifičnostima u kulturnim tokovima, posebice u umjetnosti, u domenu umjetničke obrade metala kao jednoj od najznačajnijih djelatnosti u umjetnosti srednjovjekovne Bosne, bosanskim majstorima i njihovim djelima, do danas se pisalo usput, u okviru nekih drugih tema. Nikada se o tome nije govorilo u okviru pokušaja definisanja pojma bosanskog stila u umjetnosti srednjovjekovne Bosne.

Istraživanja s uuglavnom bila usmjerena na sagledavanje utjecaja Istoka i Zapada, kao i na prepoznavanju prisustva elemenata tih kultura na tlu Bosne i Hercegovine. (…)

Ekonomski i socijalini milje specifičnog umjetničkog izražavanja

Razvoj umjetničkih zanata u Bosni usko je vezan za razvoj rudarstva i rudarske proizvodnje, a s tim u vezi i razvojem gradova u drugoj polovini XIV i u XV stoljeću.

Bosna u XV stoljeću je svjetski poznat proizvođač i izvoznik srebra. Pored srebra u bosanskim rudnicima se vadilo i zlato, što je osiguravalo osnovu za razvoj ne samo trgovine u gradovina nego i zanatstva, odnosno umjetničke obrade metala, kao i uvoz dragocjenog kamenja.

Pisani podaci koji se odnose na kupovinu dragog kamenja i njegovu veliku potrošnju u Bosni “nesumnjiv je dokaz o visoko razvijenom zlatarstvu u srednjovjekovnoj Bosni”.

Ekonomske promjene nužno su dovele do socijalnih promjena u ukupnom bosanskom društvu. Sa razvojem gradova, zahvaljujući uspješnom bavljenju trgovačkim i kreditnim poslovima, a potom i nekim od gradskih službi, s jedne strane nastaje gradski sloj, dok s druge strane obavljanjem određenih dvorskih službi na dvorovima bosanskih kraljeva i nasljedne vlastele nastaje novo plemstvo, koje ima mogućnosti da udovolji svojim zahtjevima i potrebama za udobnijim i sadržajnijim životom, po ugledu na evropski.

To je bio novi sloj bosanskog društva “zainteresovan za plemićke ideale i oblik življenja”, onaj sloj koji je bosansko tlo vezivao sa ritersko-dvorjanskom kulturom Evrope. “Bosanska feudalna gospoda je imala jasne predstave o tome da i sama pripada krugu evropskog plemstva i da deli njihov ukus.” Stoga su dvorovi vladara i vlastele bili sredina koja je nametala kulturne obrasce.

Ekonomske i socijalne promjene imale su direktnog utjecaja na kulturne tokove u Bosni XIV i XV stoljeća. Poniranjem u kulturno-historijske tokove jedne sredine prodire se u osobenosti mentaliteta te sredine. Stoga ne čudi pokušaj S. Ćirkovića da “uoči ima li među plemstvom Bosne pojava karakterističnih za atmosferu jeseni srednjeg veka u Evropi”.

Ad modum bosnensis

Pored toga što je važno utvrditi u kojoj mjeri i koji utjecaji su imali udjela u kulturnom životu srednjovjekovne Bosne, još značajnije je odgovoriti na pitanja, šta je u svemu tome tradicionalno bosansko, odnosno šta je djelo domaćih majstora, a na osnovu toga prepoznati osnovne karakteristike u razvoju bosanskog stila.

Zajedničke stilske karakteristike vidljive na predmetima rađenim u kamenu, metalu, rukopisima, pa i odjeći, ukazuju na postojanje bosanskog stila kao jedne od specifičnosti srednjovjekovne Bosne.

Još su istraživači poput L. Thalloczya i K. Jirečeka ukazali na postojanje određenih specifičnosti u materijalnoj kulturi srednjovjekovne Bosne.

Znatno kasnije V. Han, a potom i B. Radojković proučavajući primijenjenu umjetnost na tlu Balkana, na osnovu dubrovačke građe, konstatuju da su Dubrovčani uočavali posebne karakteristike izrađevina iz Bosne, pa određujući im porijeklo nazivali ih “bosanskim”, a određujući im stil naglašavali da su izrađeni “na bosanski način” .

Da je u pitanju stil kada je riječ o predmetima izrađenim “ad modum bosninesis” svjedoče o tome brojni primjeri. Ta specifičnost u oblikovanju i ornamentisanju predmeta izrađenih od srebra, zlata i drugih dragocjenosti vidljiva je na posuđu, nakitu, oružju, pa i odjeći. Njihov izgled svjedoči o specifičnom bosanskom stilu nastalom na tlu Bosne u XIV i XV stoljeću, stilu koji se “koristi izvedbenim elementima iz Mađarske, Francuske, Italije, Bizanta i islamske sjeverne Afrike, sjedinjujući ih na sebi svojstven način”.

D. Kovačević-Kojić konstatuje da se predmeti od srebra u dubrovačkoj građi označavaju kao “bosanski” samo ukoliko su izlazili van Bosne, da bi se razlikovali od istih predmeta izrađenih na neki drugi način. Biće da se tom oznakom određivalo porijeklo predmeta, što opet nije isključivalo i pripadnost bosanskom stilu izrade, uz onu koja direktno ukazuje da se radi o predmetu urađenom “na bosanski način”.

Još je zanimljivija konstatacija D. Kovačević-Kojić da to nije uvijek dosljedno provođeno, pa se među predmetima koji nemaju tu odrednicu također mogu potražiti predmeti izrađeni na bosanski način. Može se, dakle, pretpostaviti da se radi o daleko većem broju predmeta bosanske izrade, mada se to u dubrovačkom notarijatu nije posebno naglašavalo.

Međutim, i pored toga kod D. Kovačević – Kojić, koja se upravo bavila gradskom privredom u srednjovjekovnim bosanskim gradovima, nije postojao interes za dalje elaboriranje ove pojave u dokumentima Dubrovačkog arhiva, kao nečeg specifičnog u gradskoj kulturi srednjovjekovne Bosne.

Osvrnula se na ovu vrstu podataka samo utoliko što ih nije mogla zanemariti, u okviru tema kojima se bavila, pa tako konstatuje da “pojasevi izrađeni “na bosanski način” u testamentu Pribisava Vukotića iz 1475. godine, pehari (tacie) ad modum bosnensium u izvoru od 1467. godine, svakako pokazuju na izvjesne specifičnosti koje su vremenom postale svojstvene samo bosanskom zlatarstvu”.

Pavo Živković također konstatuje da su u kulturi Bosne pred kraj srednjeg vijeka prepoznatljivi čitavi slojevi s obilježjima susjednih kultura. Ipak ni on ne može zaobići činjenicu da se u dokumentima susreću pojasevi i prstenovi rađeni na bosanski način, odjeća, pa čak i marame.

Izvori spoznaje o posebnosti bosanskog stila

Narativni izvori su prvorazredni kada je riječ o izvorima vezanim za nastanak i razvoj gradova, gradskoj ali i plemićkoj kulturi u Evropi. Nažalost Bosna takvu vrstu izvora nema. Međutim, pored arheoloških nalaza, podaci koje daju pisani izvori Dubrovačkog, Zadarskog, Venecijanskog i drugih arhiva, govore o ukupnim kulturnim tokovima, a između ostalog nedvojbeno ukazuju i na postojanje predmeta koji su rađeni ” na bosanski način”.

Podatke o postojanju predmeta rađenih na bosanski način nalazimo najčešće u pisanim dokumentima koji se odnose na depozit, zaloge, poklone, testamente i miraz. To su izvori koji nas uvode u svakodnevni život bosanskih vladara i vlastele, ali i mentalitet gradskog sloja bosanskog srednjovjekovnog društva.

Depozit predstavlja zaštitu pokretne imovine, kako bosanskih vladara i vlastele, tako i ljudi koji su bili u njihovoj službi. Radi se, ustvari, o zaštiti dragocjenosti, koje su pohranjivane na sigurno mjesto, van Bosne, uglavnom u Dubrovnik. Razloge za to treba tražiti u nestabilnim političkim prilikama koje su obično pratile smjenu na prijestolju, potom međusobni sukobi bosanske vlastele, a kasnije i nesigurnost koju je sa sobom donosilo sve veće prisustvo Osmanlija.

Iz dokumenata koje je dubrovačka vlada sačinjavala prilikom preuzimanja dragocjenosti, znamo da je u depozit, pored novca, ostavljano srebro pliko (očišćeno srebro nakon talenja, u vidu pogačica), srebreno, zlatno i pozlaćeno posuđe, nakit, dijelovi odjeće i dr. Depozit nije podrazumjevao davanje kamata ulagaču, bez obzira što je dubrovačka vlada mogla privremeno raspolagati sredstvima iz depozita (uglavnom novcem). Ulagač je mogao u svakom momentu raspolagati depozitom, koji je izuziman, na način kako je i pohranjivan, sačinjavanjem odgovarajućeg dokumenta.

Bosanski kralj Tvrtko II Tvrtković, pred kraj svog života, 22. juna 1443. godine je zatražio od Dubrovčana da mu isplate depozit što ga je ranije tamo pohranio.

U oktobru 1463. godine Malo vijeće u Dubrovniku je odlučilo da primi od bosanske kraljice Katarine u depozit jedan mač kralja Stjepana Tomaša, ukrašen srebrom, s tim da se on preda njegovom sinu Žigmundu, “ako se ikad oslobodi iz turskog ropstva, a u slučaju da do toga ne dođe, kraljica će sama odlučiti kome će taj mač pripasti.”

Iz drugog, kasnijeg izvora, saznajemo da je kraljica Katarina tom prilikom deponovala i sve dragocjenosti (skupocjenu odjeću, nakit, posuđe, oružje) koje je na 70 konja iznijela iz Bosne.

Iz dokumenata koji se odnose na deponovanje dragocjenosti koje su učinili članovi porodice Kosača, moguće je najbolje sagledati šta se sve stavljalo u depozit.

Zaloge su stanovnici bosanskih gradova ostavljali kod dubrovačkih trgovaca prilikom podizanja kredita, ali i bosanska vlastela, pa, čak, i pripadnici kraljevske porodice kada bi se našli u izuzetnim okolnostima.

Domaći trgovci iz Bosne svojim kreditorima u Dubrovniku davali su u zalog srebreno i zlatno prstenje, srebrenu dugmad, srebrene pojaseve, te srebreno posuđe. Ti predmeti se u pisanim dokumentima kao zalog spominju često i “njihov broj prilično iznenađuje”.

Zna se da je bosanska kraljica Jelena Gruba založila u Dubrovniku jedan srebreni pojas ukrašen dragim kamenjem i 12 srebrenih zdjela radi dobivanja kredita u novcu. O zalogu se zna iz kraljičinog pisma od 5. marta 1399. godine, kojim moli da joj se vrate založene stvari jer je vratila svoja dugovanja, a šta se u zalogu nalazilo znamo iz priznanice koju je prilikom preuzimanja zaloga potpisao njen poslanik Petrin Jurišić.

“Bosanska kraljica Katarina, majka posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, bježeći iz Bosne, založila je u Splitu pozlaćeni srebreni pehar specijalne izrade”, koji joj je na njen zahtev dostavljen u Rim 1469. godine.

U zalog se stavlja i ” unam vienaz bosninesem cum folio argenti”, te ” unam centuram bosninesem munitam argento magnam”.

Predmeta izrađenih na bosanski način bilo je i među poklonima koje su bosanski poslanici darivali, odlazeći u razne diplomatske misije, u ime bosanskog kralja ili bosanskih velikaša.

Jedna velika srebrena tacna koju je kralj Tvrtko poklonio Mihi Madiju iz Splita spominje se 1429. godine kao založena u Splitu, a u kraljevo ime 1451. godine bosansko poslanstvo predaje na poklon mletačkom duždu četiri srebrene kupe.

Radosav Pavlović uručuje na poklon Dubrovčanima ” taze d” argento”. “Svi ovi komadi nisu morali biti strani import.”

Predmete bosanske izrade nalazimo i među predmetima koje su bosanske žene nosile u miraz udajom van Bosne. Kada je riječ o mirazu Bosanki, za nas je posebno zanimljiv testament koji je u Padovi 1475. godine sastavio Pribislav Vukotić, komornik hercega Stjepana. Naime u ovom testamentu se “nalazi čuvena izjava da u Bosni nije običaj da se žene uzimaju uz miraz, već da se “uzimaju zbog ljubavi, dobrote i zbog časti i ugleda njihovog roda”.

Međutim udaja Bosanki van Bosne podrazumijevala je odgovarajući miraz, koji je ovisio o statusu porodice iz koje se djevojka udaje, kao i za koga se udaje.

Kćerka Stjepana II Kotromanića Elizabeta, udajom za ugarskog kralja Ludovika I 1353. godine, donijela mu je u miraz dio Huma od Cetine do Neretve.

U mirazu Marija Kotromanić, koja se u isto vrijeme udala za njemačkog grofa Ulriha X Helfensteina, nalazilo se, pored ostalog, 38 komada posteljine (uglavnom od svile sa 1 pokrivačem za krevete od hermelina), zatim 49 komada odjevnih predmeta od kojih i šest ogrtača od hermelina, četiri ogrtača od sandala, tri ćurka, 11 suknji, dva župana, pet košulja, četiri marame za glavu, šest berlinskih kapa, dva svilena gajtana za kosu, te 20 komada ukrasa za glavu, među kojima se nalazila i jedna vojvodska zlatna kruna i 11 zlatnih kruna kao nakit.
Uz to u mirazu su se nalazila i 72 komada stolnog srebrenog i zlatnog posuđa, među kojima su bili: 11 srebrenih zdjela, dvije srebrene tacne, četiri bokala, 16 sudova za piće, tri srebrena tanjura, te četiri noža i četiri kašike.

Posebno su zanimljivi testamenti kao dokumenti koji sadrže podatke o predmetima u posjedu, kako bosanskih vladara i vlastele tako i Dubrovčana koji u svojim zaostavštinama posjeduju brojne predmete iz Bosne rađene bosanskim stilom.

Tako na osnovu već spomenutog testamenta Pribislava Vukotića, kojeg je ovaj sačinio u Padovi 1475. godine, gdje se našao nakon pada Bosne pod osmansku vlast, S. Ćirković veli da je on tamo dosta lagodno živio jer je “raspolagao imanjem i posjedovao dosta vrijednog nakita i gotovog novca”.

Pribislav Vukotić unosi u svoj testament neuobičajeno veliki dio dragocjenosti koje ostavlja svojoj ženi Doroteji. Ostavio joj je haljine, pojaseve i najljepše dijelove nakita, kao i oznake viteških redova kojima je pripadao, te jedan maslinjak vrijedan 1000 dukata.

Ženama se testamentom obično ostavljao namještaj, odjeća i kućni pribor (posteljina, posuđe), naravno i ono što su eventualno donosile u miraz, što je u testamentu muža obično i spomenuto. Istim testamentom Pribislav Vukotić je djeci ostavio svakom po određenu sumu novca (imao je dva sina i tri kćeri), a svoj mač, pojas i mamuze onom sinu koji stekne naslov viteza.

Kroz nekoliko serija Dubrovačkog arhiva moguće je pratiti sudbinu predmeta koji su ostavljeni testamentom. Naime, nakon zapisane volje ostavioca, testament je registrovan u Dubrovniku u seriji Testamenta Notariae, nakon toga bi bila izvršena “distributio testamenti”, što je opet registrovano u seriji Distributiones Testamentorum.

Registrovanjem pojedinačnih odluka vezano za ostavine, u Notarijatu, znamo za sudbinu pojedinih predmeta iz ostavine. U isto vrijeme kada je testament donesen na registrovanje, donošeni su i predmeti iz ostavine i pohranjivani u Dubrovniku. Testament je otvaran u prisustvu izvršioca testamenta, te pred nasljednicima i njihovim zastupnicima, nakon čega se vršila podjela imovine. Sve to je praćeno odgovarajućim pisanim ispravama.

Prepoznatljivost bosanskog stila

Predmeti koji se u pisanim dokumentima spominju kao predmeti rađeni na bosanski način, u nekim slučajevima su samo pobrojani, ali ima i onih koji su opisani detaljno, što omogućuje sagledavanje njihovih stilskih karakteristika.

“Jedna srebrena posuda bosanske izrade detaljnije je opisana 23. januara 1494. godine: Unam taciam magnam argenti unicuarum quindecem vel circa, cum uno flore in medio cum literis circa dicentibus Gaspar… laboratum opere bosine”.

Njihovo porjeklo, pa i stilska pripadnost mogu se odrediti i na osnovu žiga vlasnika koji se obično stavljao na nakit i srebreno posuđe. Tako se jedna srebrena tacna ( plitica) sa žigom kralja Tvrtka spominje kao zalog u Splitu 1429.godine, a dvije srebrene tacne, od kojih jedna također sa kraljevskim žigom, u ostavini Dujma, sina protomajstora Ivana, klesara iz Splita.

Prilikom zatvaranja depozita i raspodjele predmeta iz zajedničkog depozita koji su imali u Dubrovniku Sandalj Hranić i njegova prva žena Katarina, te njegova punica banica Anka, majci i kćerki su pripali velika čaša i bokal sa vojvodinim ” zlamenjem”.

U dokumentu koji govori o srebrenini koju je deponovao vojvoda Vladislav Kosača u Zadru 1474. godine, među pladnjevima je i jedan veliki na kojem je utisnut vojvodin žig, ali i jedan na kojem je ispisana neka legenda “bosanskim pismom”, što je opet znak njegovog bosanskog porijekla.

Poznata su imena brojnih dubrovačkih majstora koji dolaze u gradska naselja ili na dvorove bosanske vlastele.

Zna se da je, između ostalih, na dvoru Kosača sredinom XV stoljeća boravio poznati flandrijski zlatar Vacher Rambot iz Bruggesa sa svojim sinom Rajmondom, za kojeg se pretpostavlja da je iskovao jedan zlatni pojas, i još neke dragocjenosti koje su se našle u njihovom depozitu. Pored stranaca, tu rade i domaći majstori, koje, pored već poznatih imena, treba potražiti i među imenima onih koje C. Fisković, M. Šunjić, D. Kovačević, P. Anđelić i drugi navode kao Bosansce koji su učili zanat u Dubrovniku i drugim primorskim gradovima.

Ponekog bosanskog majstora nalazimo i u dalmatinskim gradovima (Splitu, Zadru, Šibeniku, Dubrovniku), ali i u Veneciji i drugim italijanskim gradovima, gdje stalno žive i rade.

Naravno najbolji metod u definisanju bosanskog stila na predmetima primijenjene umjetnosti moguće je postići analizom predmeta, te uporednom metodom stilskih karakteristika sa predmetima za koje sa sigurnošću znamo da su svojstveni Bosni.

Izvor: Mušeta-Ašćerić Vesna ‘Bosanski stil – jedna od osobenosti bosanskog srednjovjekovlja‘, Znakovi vremena, Broj 17.

Naslovnica – srebrena posuda bosanske izrade, prva polovina 15. vijeka, domaći bosanski majstor (privatno vlasništvo, Zagreb) – foto: S. Budek.

(MiruhBosne)

Previous U najčuvenijem istanbulskom muzeju retrospektivna izložba Mersada Berbera - "Alegorija Bosne"
Next Bosanski parlamentarci uzvraćaju udarac: 'Prijedlog rezolucije o želji za napredak Republike Hrvatske'

You might also like

NASLIJEĐE

Tanović: Islamska umjetnost u Evropi prisutna je i prepoznatljiva

Pisati knjigu o islamskom graditeljskom naslijeđu u Evropi izuzetno je zahtjevno i izazovno, kaže autor knjige Islamsko kulturno naslijeđe u Evropi Adis Tanović, priznajući kako je za potrebe knjige obišao

KNJIŽEVNOST

Evlija o bošnjačkom narodu i bosanskom jeziku

Svjedočenja o obitovanju Bošnjaka i prisustvu bosanskog jezika u Bosni, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori… Zasigurno jedna od ličnosti koja je obilježila osmansku historiju XVII stoljeća, a time i bosansku

KULTURA I UMJETNOST

Promocija knjige “Pišem ti bosančicom”

Promocija knjige “Pišem ti bosančicom” bit će održana u utorak, 15. novembra, u sarajevskoj galeriji Collegium Artisticum. Knjiga „Pišem ti bosančicom“ nastala je kao finalni proizvod projekta Pišem ti bosančicom