Napredak trgovine u XIV vijeku: Trgovački odnosi sa stranim gradovima

Stjepan II, član stare bosanske dinastije Kotromanića, koji dolazi na čelo bosanske države poslije poraza birbirskih knezova, našao je načina da reguliše odnose s feudalcima, te da time učini mnogo na sređivanju unutrašnjih prilika.
To mu je omogućilo da povoljnu spoljnopolitičku situaciju iskoristi za teritorijalno proširenje svoje zemlje. Zauzimanje novih krajeva imalo je veliki značaj za dalji razvoj bosanske privrede, i to naročito njeno širenje prema jugozapadu i izbijanje na more.

Jer, kako se i ranije pokazalo, bosanska spoljna trgovina bila je usmjerena isključivo na trgovačke gradove duž Jadrana. Vrlo vjerovatno da je upravo ovaj momenat dao podsticaja ekspanziji bosanske države u tom pravcu.

U privremenoj slabosti centralne vlasti i metežu koji je nastao u Srbiji poslije smrti kralja Milutina, Stjepan II s uspjehom prodire na jug, zauzima Hum, koji se od 1325. godine spominje u njegovoj tituli. Osvajanje Huma bilo je događaj od prvorazrednog značaja za dalji privredni razvoj Bosne: ona dolazi u neposredan doticaj s primorskim trgovačkim gradovima.

Odmah na početku vlade Stjepana II, Dubrovčani nastoje da omoguće svojim trgovcima nesmetan odlazak u Bosnu i boravak u njoj. U tom cilju 28. maja 1323. godine oni šalju banu svog poslanika. Nešto prije ovoga, ban je bio oduzeo svu robu jednom dubrovačkom trgovcu. Zbog toga je Malo vijeće 23. novembra 1322. godine donijelo jednoglasan zaključak da će svaki Dubrovčanin biti kažnjen s 500 perpera globe ako bude trgovao u banovoj zemlji prije nego što dođe do sporazuma.

Međutim, s novim banom Dubrovčani neće moći lako da se nagode, a u Bosni su ih čekala nepredviđena iznenađenja.

Tako je ban bio donio odluku da prekine raniju praksu, po kojoj su Dubrovčani bili oslobođeni od plaćanja carine.

U februaru 1326. godine, on obaviještava Dubrovčane da će, protivno starim običajima, uzimati od njihovih trgovaca, kao i od ostalih, deseti dio od sve robe koju u njegovu zemlju budu nosili.

Ozbiljno zabrinuta, dubrovačka vlada ne prilazi otklanjanju novonastalih komplikacija putem dopisivanja, već šalje bosanskom banu posebne poslanike. Pored toga, reaguje na način koji je već postao uobičajen u ovakvim slučajevima: zabranjuje svojim podanicima da uz prijetnju kaznom od 300 perpera šalju ili odnose robu u zemlju bana Stjepana.

I pored svih poduzetih mjera, dubrovačka nastojanja su ostala bez uspjeha. Ima izvjesnih indicija na osnovu kojih se može indirektno zaključiti da se u doba Stjepana II plaća carina na robu kojom se trguje, te tako postepeno ustaljuje carinski sistem.

Poslije svih nesuglasica zaključen je najzad 1332. godine ugovor između Stjepana II i Dubrovnika, kojim se prvenstveno utanačuje postupak u raznim sporovima između Dubrovčana i Bosanaca, te se time dalje razrađuje spomenuta odredba iz Dubrovačkog statuta od 1282. god. Tako, na primjer, u slučaju ubistva ban sebi pridržava pravo suđenja. Pored toga, propisuje se kazna od 6 volova za onog ko prisvoji dubrovački imetak; daje se Dubrovčanima ako dođe do rata rok od 6 mjeseci za povlačenje iz Bosne.

Iako se sadržaj ove povelje ne odnosi direktno na trgovačke povlastice, ona, u stvari, predstavlja, sa svim odredbama koje donosi, važan korak dalje u produbljivanju uzajamnih trgovinskih odnosa. Inicijativa za njeno sastavljanje došla je od dubrovačke vlade, što se može ustanoviti na osnovi odluke Velikog vijeća od 14. juna 1332.
Tako je najzad prekinuta pauza koja je u izdavanju bosanskih povelja trajala skoro sto godina.

U praksi je, kako prije tako i poslije postignutog zvaničnog sporazuma, dolazilo ponekad do ometanja dubrovačke trgovine. To se najbolje može pratiti po odlukama dubrovačke vlade, kojima se uz prijetnju kaznom donose zabrane o odlasku trgovaca u Bosnu ili o ponovnoj dozvoli pošto je zategnutost popustila.

U pozadini ovih sporova najčešće je pljačka dubrovačke imovine koju su izvršili Bosanci i banova nespremnost da nadoknati počinjenu štetu. Ipak, svi ovi sukobi bili su privremenog karaktera i nisu imali trajnijih posljedica za odvijanje dubrovačke trgovine u cjelini.

Jer, treba takođe imati u vidu da je Stjepan II znao biti veoma blagonaklon prema Dubrovčanima. Tako on pred kraj svoje vlade pokazuje posebno nastojanje da izađe u susret dubrovačkim interesima. Jednim pismom poziva dubrovačke trgovce da dođu u njegovu zemlju. Oni mogu, po svojoj volji, da trguju isto kao u Dubrovniku, bez ikakvog straha. Pismo je prevedeno na latinski i 22. novembra 1351. pročitano u Velikom vijeću tako da se ova primamljiva banova ponuda stavi svima do znanja.

Izbijanje Bosne na more i zauzimanje krajeva duž obale od Dubrovnika pa sve do Cetine išlo je u prilog, kao što je već rečeno, njenom još intenzivnijem povezivanju s dalmatinskim gradovima.

Tako, na primjer, trgovačke veze s Trogirom, koje se razvijaju od druge polovine XIII vijeka, sada bosanski ban i zvanično garantuje, poveljom od 7. oktobra 1339. godine. Trgovci grada Šibenika takođe odlaze u Bosnu; oni tamo kupuju ‘bestialia et mercantiones’ . Mletaćka vlada im daje dozvolu da ovu robu po povratku iz Bosne mogu nositi kuda hoće po svojoj volji.

Trgovačke veze sa Splitom, uspostavljene još znatno ranije dolaskom Huma pod bosansku vlast, uveliko jačaju. Trgovački poslovi između Splićana i Bosanaca sve su se više razgranjavali. Pri tome je dolazilo do sukoba i svađa, naročito kada su Splićani davali Bosancima pozajmice ili robu na dug.
Zbog toga 3. jula 1351. god. Veliko vijeće grada Splita donosi odluku da nijedan Splićanin, a ni stranac koji živi u Splitu, ne smije da pozajmi novaca ili dade robu na dug Hrvatima ili Bosancima.
Oni koji bi ovo naređenje prekršili nisu mogli u slučaju da dođe do nesporazuma između njih i njihovih dužnika tražiti da im sud pomogne.

Izvor: Desanka Kovačević – Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni

(MiruhBosne)