Kako su crtane granice Bosne i Hercegovine

Zatvorena visokim planinama, oivičena prirodnim granicama rijeke Une na zapadu, Save na sjeveru i Drine na istoku, sve do 10. stoljeća Bosna je bila zemlja o kojoj se vrlo malo zna.

Koliko su te granice bile prirodne govori i činjenica da je nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine, granica podjele na Zapadnorimsko i Istočnorimsko Carstvo išla dobrim dijelom istočnom granicom današnje Bosne i Hercegovine, uz rijeku Drinu.

Tokom svog srednjovjekovnog povijesnog razvoja, više i od jedne južnoslavenske zemlje, Bosna je bila između Istoka i Zapada. Uvijek je bila dovoljno blizu i jednima i drugima da je vide u svojoj interesnoj sferi, ali nikad toliko blizu da bi bila duhovno asimilirana.

Cijela srednjovjekovna historija Bosne prožeta je pritiscima okolnih zemalja na njen suverenitet. U tome su prednjačili: Ugarska, Bizant, Mlečani. U takvom okruženju Bosna kao srednjovjekovna država razvila je specifične oblike državne i crkvene vlasti, bogumilstva, vlastitog pisma, bosančice, jedinstvenog oblika umjetničkog zanatstva, stećaka (nadgrobnih spomenika).

Bosna se prvi put spominje u djelu bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta „De administrando imperio“ („O upravljanju carstvom“), u 10. stoljeću. U njemu se spominje „malena zemlja Bosna“ s gradovima Desnik (kod Visokog) i Kater (Kotorac kod Sarajeva).

Opisana je kao zagonetan i nepristupačan prostor. Tu počinje priča, ili dio priče koju danas znamo, o granicama zemlje Bosne. Jednom započeta gradnja Bosne kao samostalne političke jedinice nastavila se i dalje. Iz same srži, središnjeg dijela današnje Bosne i Hercegovine nastavilo se širenje granica srednjovjekovne Bosanske države da bi taj proces dostigao vrhunac u vrijeme vladavine kralja Tvrtka I. Kotromanića krajem 14. stoljeća, što se vidi na karti Bosne i Hercegovine u srednjem vijeku.

Zvanično, Bosna je pala pod osmansku vlast 1463. godine, iako je njeno osvajanje još dugo trajalo. Iz razloga što se našla na putu gdje su se susretali različiti svjetovi i kulture, uz procese i dešavanja unutar same Bosne, formirat će se jedna od nasloženijih država u Evropi. U sklopu Osmanskog Carstva Bosna i Hercegovina bila je stalno na udaru, pogotovo u 18. i 19. stoljeću, kad Osmansko Carstvo vodi odbrambene ratove.

Braneći najzapadnije granice Osmanskog Carstva, zapravo, branili su granice Bosne. U tim ratovima, pomjeranju stanovništva, formirala se i konfesionalna slika u Bosni i Hercegovini s istim etničkim porijeklom i sličnim jezicima. Iz ove konfesionalne slike krajem 19. stoljeća nastala je nacionalna identifikacija Bošnjaka, Srba i Hrvata. Nakon progona Jevreja 1492-96. iz Španije ovim kulturnim tokovima pridružio se i element sefardsko-jevrejske kulture. Time je stvorena osnova na kojoj se bazira današnje bosanskohercegovačko društvo. Od tada u Bosni i Hercegovini ovi narodi su svakodnevno živjeli jedni pored drugih prihvatajući i poštujući međusobne razlike.

U vrijeme najvećeg uspona Osmanskog Carstva i vlasti sultana Sulejmana Zakonodavca (1520-1566.) granice Bosne i Hercegovine su teritorijalno, administrativno i društveno-ekonomski zaokružene unutar granica Carstva. Prvo je osnovan Bosanski sandžak, 1463. godine, zatim je osnovana veća administrativna jedinica Bosanski pašaluk, 1580. godine, sa sjedištima u Banjoj Luci, do 1639. godine, Sarajevu do 1697. godine, Travniku do 1850. godine, a zatim ponovo u Sarajevu.

Teritorija Bosanskog pašaluka bila je veća od današnjih granica Bosne i Hercegovine, ali se poslije, gubljenjem teritorija, nakon Karlovačkog mira krajem 17. stoljeća, granice Bosanskog pašaluka skoro u potpunosti poklapaju s granicama današnje Bosne i Hercegovine (karte Bosanski pašaluk i Bosanski i Hercegovački Pašaluk). Na ovaj način granice Bosne i Hercegovine ostaju nepromijenjene više od 300 godina, sve do danas.

Izvor