Levyja su u Beogradu skojevci napali zbog Bosne

Piše: Andrej Nikolaidis, AJB

Bernard-Henri Levy napadnut je na tribini filmskog festivala Beldocs u Beogradu. Najprije ga je nestašna djevojka, nerođena sestra Boška Buhe i Sirogojna, gađala tortom. Levy je na tortu u glavu navikao. Ko zna koliko ga je puta tijestom i šlagom pogodio Noel Godin. Taj je od bacanja torti ljudima u lice napravio karijeru. Pogodio je Bill Gatesa, Nicolasa Sarkozya i Jean-Luc Godarda. Ovo posljednje je neoprostivo i zahtijeva najtežu kaznu, ako ne i odmazdu države.

Levy je, dakle, tortu u lice manje-više iskulirao. Nastavio je da govori. A onda se na binu iza njegovih leđa popeo mladić. Nosio je transparent kojim nas je obavijestio da je pripadnik SKOJ-a i da protestvuje zato što drži kako Levy podržava imperijalistička ubistva.

Za to vrijeme, pred binom, nerođeni brat Miloša Obilića pokušavao je da se fizički obračuna sa starim “neprijateljem srpstva” ili “imperijalističkim slugom” – jer, ko će znati je li taj vitez bio desničar ili skojevac. Iz publike su Levyju vikali da je ubica i mršikali ga iz Beograda. “Glas naroda” istakao je kako je Levy “gad”, koji se “zalagao za bombardovanje Jugoslavije osam godina prije NATO-a”.

Srčano i neefiksno

Levy je, dakle, napadnut zbog Bosne. Kada danas pomenete “zapadni intelektualci” i “Bosna” u istoj rečenici, velika je vjerovatnoća da govorite o Susan Sontag i Levyju. Njegova odbrana Bosne bila je srčana i ne posve neefikasna. Pokušao je Francoisa Mitteranda ubijediti da Francuska treba pozvati na intervenciju protiv vojske Radovana Karadžića i Slobodana Miloševića u Bosni. Kada u tome nije uspio, snimio je film Bosna! Dao je, valjda, stotine intervjua u kojima je pozivao moćne da zaustave masakr u Bosni.

Od kada su četnici – Milošević je tada još bio mlad i lep, a Vojislav Šešelj imao 150 kila manje – fotoaparatom u glavu gađali Mirka Kovača, nakupilo se u Beogradu napada na one koji pogrešno misle. Ovoga puta napad, međutim, nisu izveli desničari, nego mlada ljevica. Koja, očito, o raspadu Jugoslavije i ratovima devedesetih misli slično, odveć slično kao desnica.

Evo njihove zajedničke verzije: “Ko nas, bre, zavadi!” Raspad Jugoslavije izazvao je Zapad. Za raspad i krvoproliće kriv je zapadni imperijalizam i multinacionalni kapital. Krivi su, dakle, svi – osim nas. Bilo je srpskog nacionalizma. Bilo je, dakako, i hrvatskog. Ali, te nacionalizme je podstakao imperijalizam, ne bi li razbio našu divnu zemlju. To što ta priča nema veze s mozgom ne sprječava njenu dalju reprodukciju: naprotiv. Alternativne činjenice, šta ćeš…

Godine 2007. bivši predsjednik Makedonije Kiro Gligorovo svjedočio je da je Evropska unija, dakle Imperija i prljavi multinacionalni kapital, pred jugoslovenske lidere iznijela ponudu koja je trebala spriječiti raspad Jugoslavije i ono što će uslijediti. U Beograd su, rekao je Gligorov, došli Jacques Delores, predsjednik Evropske komisije, Hans van den Broek i ministar inostranih poslova Luksemburga Jacques Santer, iz zemlje koja je u tom trenutku predsjedavala. Okupili su članove Predsjedništva i izabrane predsjednike republika i iznijeli im prijedlog koji je bio usaglašen na Ministarskom savjetu EU-a: da Jugoslavija odmah bude primljena u EU i da se Vladi Anta Markovića iz budžeta EU-a da pet i po milijardi dolara.

Po Gligorovu, Alija Izetbegović je molio da se prijedlog usvoji, jer će inače “u Bosni biti krvi do koljena”. Ponudu su odbili Milošević i Franjo Tuđman. Što rekao Boro Dežulović: “…bo sad pet i po milijardi dolara, daj da se mi prvo pokoljemo…”

Reviziju prošlosti provodi i ljevica

Mladić koji je na bini Beldocsa razvio transparent dovoljno je mlad da ne pamti Miloševića i svu destruktivnu silinu srpskog nacionalizma. Pričao sam sa mnogim mladim ljevičarima. Oni vjeruju kako moja malenkost i mnogi novinari i pisci moje generacije preuveličavamo zlo nacionalizma i, zbog svojih salonsko-liberalnih slabosti, savkodnevno pravimo trule kompromise, ako ne otvoreno služimo imperijalizmu i multinacionalnom kapitalizmu.

No, vratimo se na Levyja. Da, on rado podržava takozvana humanitarna bombardovanja. Kada je podržao napad na Irak, očito je bio u krivu. Ali, on u Beogradu nije napadnut ni zbog Iraka, ni zbog Libije. Nego zbog Bosne. A kada je Bosna u pitanju, Levy je bio, očito i potpuno, u pravu. Što nas dovodi do onoga što mislim da je u slučaju beogradskog napada na Levyja doista bitno: do činjenice da reviziju prošlosti danas i ovdje ne sprovodi samo desnica, nego i ljevica.

Revizionizam i poricanje zločina, napokon, nisu strani ljevici. Uzmite za primjer Noama Chomskyja, ne trebate dalje ići. Chomsky je tvrdio kako se u Kambodži ne dešava ono o čemu su izvještavali zapadni mediji. Izbjeglice i svjedoci pokolja su, po njemu, lagali. Crveni Kmeri su, tvrdio je, pobili “najviše nekoliko hiljada ljudi”. Danas se broj žrtava terora Crvenih Kmera procjenjuje na dva miliona. Chomsky je poslije priznao genocid u Kambodži. Što ga nije spriječilo da tvrdi kako genocida u Srebrenici nije bilo.

U revizionizmu je još ekstremniji stari prijatelj i saradnik Chomskyja, doktor Edward Herman. Za čiju je knjigu Politika genocida, u kojoj autor “raskrinkava laži o Srebrenici i Ruandi”, Chomsky napisao predgovor. To je zgrozilo novinara Guardiana Georgea Monbiota, koji je objavio korespondenciju koju je povodom toga vodio s “najvećim lijevim intelektualcem današnjice”. Prepisku Monbiot – Chomsky možete pročitati ovdje: http://www.monbiot.com/2012/05/21/2181/

Simpatije za tiranine i krvnike

Godine 2013. Herman je za Glas Rusije iznio svoju “istinu o Srebrenici”. Po njemu, Srebrenica je “džinovska politička prevara”. Po njemu, u Srebrenici su muslimani ubili 2.383 srpska civila. Nakon toga su, u znak osvete, Srbi ubili između 500 i 1.000 Bošnjaka. Po Hermanu, srpska vojska ne samo da nije ubijala žene i djecu, nego je, 20.000 njih, otpremila u sigurnost.

Uobičajeni odgovor ljevice na intelektualce kakav je Levy, one spremne da podrže vojne intervencije Zapada, ono je što najglasnije i najdugotrajnije artikuliše upravo Chomsky: spremnost da se nađu isprike za lokalne tiranine i krvnike – od Pol Pota, preko Miloševića do Bashara al-Assada – koje ljevica prepoznaje kao “neprijatelje imperijalističke zapadne politike”.

Tako se desi da u Miloševićevoj Jugoslaviji bude prevedeno i objavljeno sve što je Chomsky o zapadnoj imperijalističkoj politici napisao, on postane često citirani autoritet u beogradskim medijima koji servisiraju klanje i negiraju genocid, a sa njegovim se analizama slažu i Šešelj i Karadžić.

Sa takvom ljevicom, kome treba ustaški i četnički revizionizam?