Iako je igrao za beogradski Partizan i reprezentaciju SFRJ, Idriz Hošić završio u logoru početkom agresije

Protekle sedmice u mnogim gradovima obilježen je Dan bijelih traka, u znak sjećanja na 31. maj 1992. godine, kada su vlasti bosanskih Srba u Prijedoru izdale naredbu putem lokalnog radija kojom se naređuje nesprskom stanovništvu da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima i da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko rukava. Ovo je bio početak fašističke kampanje istrebljenja u kojoj su provođene masovne egzekucije, silovanja, otvarani koncentracioni logori i činjeni drugi zločini nad Bošnjacima i drugim nesrbima.

Među onima koji su prošli kroz koncentracione logore u Prijedoru bio je i Idriz Hošić, bivši fudbaler beogradskog Partizana, Kajzerslauterna i Duisburga. Za Partizan je Hošić odigrao 73 utakmice i postigao 36 golova. Nosio je „desetku“ na leđima. Hošić je odigrao i dvije utakmice za bivšu Jugoslaviju, jedna od tih utakmica je i finale Evropskog prvenstva protiv Italije 1968. godine.

Ni činjenica da je bio poznati fudbaaler Partizana nije ga spasila logora. Hošić danas sa suprugom Enisom živi u Kajerslauternu. Prodali su sve što su imali u Prijedoru.
Idrizov sina Adnan poginuo je u odbrani Sarajeva. Otac Idriz i majka Enisa nikad nisu preboljeli sinovljevu smrt.

Logorskih dana provedenih sa Hošićem sjeća se Anto Tomić, prijeratni stanovnik Ljubije kod Prijedora, koji je preživio pakao prijedorskih logora.

– Kole Hošić (Kole je nadimak Idriza Hošića) je bio moj sapatnik u Omarskoj, a nakon toga i na Manjači. Preživio je i živi u Kaiserslauternu, gdje je nekad igrao fudbal. Lošeg je zdravstvenog stanja, nikad se nije oporavio od pogibije sina, koji je život dao u odbrani Sarajeva, kaže Anto Tomić, koji već godinama živi u Njemačkoj, gdje se bavi građevinskom djelatnošću i izvršni je direktor NVO “Građanski monitoring” za jugoistočnu Evropu.
I on nam potvrđuje da Hošiću nita nije pomoglo to što je igrao za Partizan i za reprezentaciju bivše Jugoslavije.

– Nikakav poseban tretman, nikakve povlastice nije imao. Bio je jedan od par hiljada. Ništa im nije značio ni grb na dresu koji je Kole nekad nosio. U logoru je bio samo još jedan „Balija“. Jedina „privilegija“ je da je preživio, kaže Anto Tomić.

Prisjetio se Anto Tomić i jedne situacije iz logora.

– Omarska, „žica“, avgust ‘92. U redu za „ručak“ stojim iza Kole (Idriz Hošić). Tri mjeseca logora su ostavila traga i na njemu. Od onih 130 prijeratnih kila, ostalo je još 80.

– Je*ote, Kole, eto te k’o maneken, zadirkujem ga.

– J…o ti maneken mater! – gladno mi odgovori.

A meni po prvi put u životu ta psovka bi draga – ima još života i duha u mom prijatelju Idrizu, sjetio se i ove tragikomične situacije Anto Tomić.

(sportske.ba/MiruhBosne)