Ima li Izetbegović strateškog partnera?

Dragan Čović je tri puta bio na audijenciji kod pape Franje, a Milorad Dodik se četiri puta sastajao s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.

Piše: Benjamin Butković

Lider Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine Dragan Čović bio je u Vatikanu s Papom, lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata Milorad Dodik sastao se u Sankt Peterburgu s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, a gdje je bio i s kim se susreo lider Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović?

Podršku za rješavanje nagomilanih problema u Bosni i Hercegovini lider SDA uglavnom traži kod turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana. Nije mu važno da li s njim razgovara kao član državnog Predsjedništva, lidera najjače bošnjačke stranke ili lični prijatelj. O ozbiljnih političkim temama, bar prema njegovom ličnom priznanju, razgovarali su i tokom privatnih susreta na vjenčanju Erdoganove kćeri, kao i na svečanom otvaranju visećeg mosta Sultan Selim Yavuz na Bosforu.

Od 2012. godine Izetbegović i Erdogan su se četiri puta sastali službeno. Ti sastanci, ako je suditi prema službenim saopćenjima, traju uglavnom po sat, sat i po. Ako Izetbegović Tursku vidi u kontekstu matice Bošnjaka, kao što Hrvati i Srbi iz Bosne i Hercegovine vide Hrvatsku i Srbiju, taj kontekst je potpuno pogrešan i Bošnjacima može nanijeti više štete nego koristi.

Erdogan ima i svojih problema

Može li Erdoganov utjecaj u međunarodnim okvirima parirati papi i Putinu? Pokušavajući dati odgovor na ovo pitanje, treba imati na umu da je Erdogan zaoštrio odnose sa SAD-om nakon neuspjelog vojnog puča polovinom jula 2016. godine, za šta je optužio Fethullaha Gulena, koji godinama živi i radi u Americi. Erdoganov ugled kod velikih članica Evropske unije nikada nije bio hvale vrijedan, posebno nakon najave da će u Tursku vratiti smrtnu kaznu, a ni s Rusijom nije do kraja riješio spor nakon obaranja ruskog vojnog aviona krajem novembra 2015. godine.

Turska jeste velika zemlja i dobro je imati je za prijatelja, izjavio je nedavno Izetbegović. I u toj izjavi nema ništa sporno, ali Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, s krizom u kakvoj je zemlja trenutno, treba jak partner, s nespornim kredibilitetom u međunarodnoj javnosti. Erdogan je pritisnut i okupiran sirijskom krizom i situacijom na Bliskom istoku, što ga, također, udaljava od problema Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Na kraju, i statistike o ekonomskoj i drugoj vrsti suradnje Turske više idu u korist Srbije i drugih zemalja regije nego Bosne i Hercegovine.

Izetbegović je, istina, postigao ograničen rezultat u lobiranju među evropskim parlamentarcima o federalizaciji kao modelu ustroja Bosne i Hercegovine, koja je postala sastavnim dijelom Rezolucije Evropskog parlamenta o stanju u Bosne i Hercegovine februara ove godine. Službeno je putovao u Iran, a imao je i susret s odlazećim američkim predsjednikom Barackom Obamom na samom kraju njegovog mandata. Bila su u tom periodu i dva susreta s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, jedan tokom njene kratke posjete Sarajevu, uoči obilježavanja 20. godišnjice genocida počinjenog nad Bošnjacima u “zaštićenoj zoni” Ujedinjenih naroda u Srebrenici, a drugi na marginama samita NATO-a u Varšavi 2016. godine. Sve su to ad hoc diplomatske akcije, kojima nedostaje kontinuitet.

Kratko nije nevažno

Čović je tri puta od početka mandata bio na audijenciji kod pape. Dodik se, istina na marginama nekih sastanaka, od 2012. godine do danas četiri puta sastajao s ruskim predsjednikom. Maliciozni će reći da su to uglavnom usputni sastanci, kratki susreti koji ne traju duže od 10 minuta, negdje na hodnicima ili separeima predsjedničkih dvorana, ali su ipak susreti tokom kojih se razmjenjuju stavovi i informacije i u javnosti ostavljaju vrlo jak utisak.

Čović je nakon prijema kod pape Franje rekao da je tokom razgovora posebno naglasio snažan odlazak mladih ljudi iz Bosne i Hercegovine, što posebno pogađa hrvatski narod. I, ono što je za nas posebno važno, jeste pitanje izbornog zakonodavstva, kao bitan preduvjet za otpočinjanje snažnijeg ustavnog transformiranja Bosne i Hercegovine, kazao je Čović.

Dodik u Sankt Peterburgu nije dobio ono po šta je otišao – finansijsku pomoć, ali jeste razgovarao s Putinom o bilateralnim odnosima, šta god se pod tom diplomatskom sintagmom moglo podrazumijevati. Ne treba zaboraviti da je jedan od sastanaka Dodik – Putin održan tri dana prije neustavnog referenduma o 9. januaru te da je ruskim utjecajem, nakon lobiranja iz Srbije i bh. entiteta Republika Srpska, zaustavljena Rezolucija o Srebrenici koju je u julu 2015. godine sačinila i na dnevni red stavila Velika Britanija u Vijeću sigurnosti Ujedinjeni naroda.

‘Tandem P’ i ‘trio M’

Zgodnu priliku za stvaranje prisnijeg partnerstva Izetbegović je propustio nakon njemačko-britanske inicijative, koju su početkom novembra 2014. godine u Berlinu prezentirali šefovi diplomatija Frank-Walter Steinmeier i Philip Hammond. Inicijativa je podrazumijevala otvaranje EU fondova u zamjenu za posvećenost institucionalnim reformama vlade, odnosno Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, koje je tada, netom nakon održanih izbora, trebalo biti formirano.

Izetbegović je u razgovoru s ambasadorima dviju zemalja u Sarajevu tada pozdravio inicijativu i ocijenio da ona Bosni i Hercegovini pruža priliku za novi početak, koji se ne smije propustiti. Bila je to šansa da se ostvari jača veza s vladama dviju zemalja u procesu približavanja Evropskoj uniji. Posvećenost reformama, iz ugla međunarodnih predstavnika, Izetbegović je kasnije potpuno devalvirao, jer se odlučio baviti unutrašnjopolitičkim sukobima, što ga je dovelo do toga da je od članica Vijeća za provedbu mira početkom ove godine po prvi put označen kao „remetilački faktor“ u Bosni i Hercegovini.

Ako su Čović i Dodik podršku tražili kod “tandema P” (papa i Putin), Izetbegović bi je mogao tražiti kod “trija M” (Angela Merkel, Emmanuel Macron, Theresa May). Mandat mu traje još godinu i po, možda nedovoljno za konkretan rezultat, ali dovoljno da bar pokuša.

Zašto je za Bošnjake u Bosni i Hercegovini važno imati jakog evropskog partnera? Tri koncepta budućnosti Bosne i Hercegovine, čini se, nikad kao danas nisu u otvorenom sukobu. Dezintegracija ne mora biti oličena samo u procesu disolucije, isto tako je opasno konstantno omalovažavanje institucija Bosne i Hercegovine i njihovih odluka.

Vrijeme nije saveznik

Jasno je, također, da se integritet Bosne i Hercegovine svih ovih 25 godina njene nezavisnosti održava uz veliki međunarodni pritisak. Interes velikih sila za zbivanja u Bosni i Hercegovini opada, što je najbolje vidljivo u ponašanju članica Vijeća za provedbu mira. I taj će interes svakim danom slabiti, ako ne bude vidljivog napretka u reformama.

Bez jakog partnera, prije svega unutar evropskog političkog miljea, koncept Bosne i Hercegovine kakav zagovaraju Izetbegović i SDA ima sve manje šanse. Izetbegović mora reagirati brzo, ako je u stanju ostvariti partnerski odnos s Njemačkom, Francuskom, Velikom Britanijom… Ako to nije u stanju, u interesu političkog koncepta za koji je dobio podršku većine bošnjačkog biračkog tijela trebao bi odstupiti. Vrijeme mu nije saveznik u ovoj priči.