Srđan Šušnica, kulturolog: IZ BANJALUKE JE PROTJERANO 75.000 LJUDI

Srđan Šušnica, kulturolog, rođen je u Banjaluci 1976. Završio je banjalučku gimnaziju a potom diplomirao na Policijskoj akademiji u Beogradu, a nakon toga i na Pravnom fakultetu u Banjaluci. Magistrirao je na Fakultetu za društvene nauke Univerziteta u Ljubljani na programu Kulturolgije.

Bavi se kulturološkim istraživanjima bosanskih i balkanskih tema, pisanjem i društvenim aktivizmom okrenutim protiv kulture zaborava, historijskog revizionizma, nacionalizma i fašizma. Živi i radi u Banjaluci.

***

Marta 1992. stari i ja smo išli na pecanje, na Plivu, sa tatinim kolegom Zokom iz SUP-a. Na po puta, Zoka izbaci kasetu Merime Njegomir i ubaci drugu sa nekim četničkim pjesmama… Od Topole, od Topole… Oj, vojvodo Sinđeliću itd…

Pita ga stari: Matere ti, Zoka, od kad to ti slušaš te pjesme?

A Zoka mu odgovori da je on njih oduvijek slušao. Ja se na zadnjem sedištu Juga 45 u trenu nasmijem: Aha, baš si ih slušao ranije, al’ na vokmen! Uhvatio sam ljutit tatin pogled u retrovizoru… Dok sam trepnuo dobio sam po nosu. Ćutao sam dok se nismo vratili kući… Stari me stavio pred sebe i reko da moram paziti šta pred kim pričam… Taj njegov savjet nikad nisam poslušao.

***

Većina Srba je prosto legla sa petokrakom a probudila se sa kokardom i ne shvatajući šta im se dešava. Kad su shvatili, bilo je kasno i za njih i za njihove familije. Sve ostale šprehe su bile samo traženje opravdanja zašto su od partizana i komunista postali četnici i nacionalisti.

***

U aprilu 1992. moja porodica je osjetila svu žestinu srpskog nacionalizma. Mog starog, Miodraga Šušnicu ubile su paravojne formacije SDS, tzv. SOS-ovci, po nalogu Stojana Župljanina i vrha SDS, a onda su za to ubistvo u banjalučkim dnevnim novinama Glasu okrivili banjalučke Muslimane i Hrvate. Nama su u nekoliko navrata poslije ubistva pretresali stan, iznosili tatine stvari i pratili staru…

Tatine kolege i istinski prijatelji su uspijeli policijski riješiti to ubistvo, ali taj slučaj nikada nije procesuiran na sudu. Izvršioci, organizatori i nalogodavci žive sa mnom u istom gradu. Da apsurd bude veći, taj novinski članak koji je za ubistvo mog oca inkriminirao i dehumanizirao sve Muslimane i Hrvate optužujući za to porodice Beganović i Klindić, napisao je naš porodični prijatelj – novinar Boro Marić. Kad ga je stara pitala – Zašto Boro, bolan, lažete i izmišljate? On je odgovorio: Moralo se! Nakon toga nismo imali više kontakta sa njim.

***

Tog aprila 1992. počelo je organizovano teroriziranje, zastrašivanje i protjerivanje nesrba iz Banjaluke. Ja sam gubio prijatelje iz komšiluka, iz kajakaškog kluba, iz gimnazije… Do kraja rata u Banjaluci je ubijeno oko 220 civila, a protjerano je oko 75.000 ljudi! Samo zato što su bili Muslimani ili Hrvati. A u Banjaluci nije bilo ni dana rata. Srbi su se odrekli svojih komšija i prijatelja za imaginarno ljotićevsko i velimirevićevsko srpstvo.

***

Bio sam svjedok kako grupe nacionalista hodaju gradom i tjeraju momke da se prekrste a ako ovi to ne bi znali ili bi to uradili na „pogrešan“ način – tukli su ih. Sjećam se da su skidali gaće momcima da vide da li su osunećeni ili nisu, pa ako jesu – tukli su ih. Gledao sam kako ljude izbacuju iz stanova, upadaju im u kuće, kako ih tuku kundacima na cesti, kako ih odvode ko zna gdje…

***

Sjećam se i dana kada je srušena Ferhadija zajedno sa još nekoliko džamija tog dana. Bio je maj 1993. i sva stakla na okolnim zgradama i robnoj kući Boska su popucala. Osim stakala na SUP-u, oni su znali da će džamije biti rušene pa su pootvarali sve prozore… Ja nisam mogao vjerovati, nisam želio vjerovati da se to desilo… Neki su slavili, neki plakali.

***

Sjećam se dana kada su naše komšije Kalkani i moj drug Samir izašli iz Banjaluke. To jutro je bilo tiho. Nedugo poslije njih izašli su i Džonlići. Samirov burazer se krio od vojske i praktično nije izlazio napolje osim da promjeni mjesto skrivanja. Krio se i kod nas u kući. Bio je floter – osoba koja živi po krajevima grada u kojem ga neće prepoznati da je Musliman ili Hrvat… O da, stranci su imenovali i ovu kategoriju ljudi.

***

Današnja Banja Luka ne liči na onu staru.

Nove srpske vlasti su još za vrijeme rata obrisale sve muslimanske, hrvatske i nedovoljno srpske identifikacije iz naziva ulica, naziva mjesnih zajednica i škola. Porušili su sve džamije u Banjaluci i franjevački samostan na Petričevcu. Na prostoru banjalučke biskupije ubijeno je 8 katoličkih sveštenika, a nekoliko ih je bilo zatvarano i premlaćivano! Srpski nacionalisti su u septembru 92. nasred ulice izrešetali imama džamije na Hisetama!

U godinama poslije rata porušili su ili pustili da propadne dosta spomenika kulture, skulptura akademskih BH umjetnika, srednjovjekovnih utvrđenja i starih bosanskih kuća… Skoro sve što je ostavština osmanske, muslimanske, katoličke, austrougarske i naše bosanske naracije. Pod udarom zaborava su bili i spomenici iz NOB-a, ali su par godina nakon rata vratili dio bista narodnih heroja u Banjaluci, što nije slučaj u drugim sredinama. Sve što ima bosansko-hercegovačko nasljeđe ili govori o nekadašnjem interetničkom i zajedničkom životu je nepoželjno i pod udarom je organizovane amnezije i ignorisanja…

***

Palili su arhive i službene evidencije policije, sudova i opštine – isprva za novac i po želji, a poslije rata sistematski i masovno. Količina toga što se želi zaboraviti u Banjaluci je tolika da prazninu koja tom prilikom nastaje ništa ne može ispuniti. Pa ni silni novi pop-mitološki i nacionalistički narativi i spomenici. Banja Luka je dobila spomenik Stefanu Nemanji (?), banu Milosavljeviću, dobila je i desetine novih pravoslavnih crkava, neke na mjestima na kojima nikada nije bilo crkve. Srpske i državne zastave Srbije se mogu vidjeti svugdje a zastave BiH samo na institucijama BiH u gradu.

***

Moje istraživanje pokazuje da su srpske vlasti u Banjaluci promjenili naziv 50 odsto ulica, njih oko 240, brišući sve nesrpske narative a namećući samo srpske i pravoslavne. Ljude, stare Banjalučane, možda najviše pogađaju ove posljedice urbicida i kulturocida vidljive u Banjaluci u nazivu skoro svake ulice i na svakom kutku. Ni meni se ne mili živjeti u ulici koja nosi naziv četnika iz Drugog svetskog rata, a kamoli nekom čovjeku kojeg su srpske snage protjerale ili mu pobile najmilije.

***

U zadnjih šest, sedam godina Dodikove vladavine javni i medijski prostori, politička arena i umovi mladih ljudi su do daske zatrovani srpskim klero-nacionalizmom i etno-fašizmom. Uporedo sa tim Dodik i njegova klika bjesomučno pljačkaju javni novac i resurse maskirajući svoj kriminal nacionalističkim populizmom… Dodik i njegova bratija tajkuna godinama izvlače novac i vrijednosti u Srbiju, Rusiju i Švicarsku…

***

Ima u Banjaluci dosta raje koja ne prihvata ova nacionalistička sranja i među njima sam stekao prijatelje… Pokušavamo da markiramo događaje i mjesta i tako skrenemo pažnju javnosti na zločine istrebljenja i genocida nad nesrbima u Banjaluci, Prijedoru, Srebrenici i drugim opštinama ove RS. Zajedno sa našim komšijama, Bošnjacima i Hrvatima, obilježavamo stratišta svih naroda u BiH, ali ja sam se fokusirao na zločine nad nesrbima počinjene od strane srpskih snaga a u ime srpstva. Zašto? Zato što će nam se pokoljenja stidjeti za ono što smo učinili na pragu 21. vijeka. Srpske vlasti i snage devedesetih, osvajajući i čisteći opštinu po opštinu u Hrvatskoj i Bosni u halucinogenom piru odbrane tzv.srpske zemlje – obezvrijedile su srpske žrtve Jasenovca, Jadovnog i drugih stratišta…

Ginter Gras je lijepo govorio Nijemcima: Tek kada osjetite istinski sram za ono što je počinjeno u vaše ime i doživite istinsku katarzu, tek tada imate pravo na vlastite suze! Ima li ičeg takvoga u Banjaluci, u RS, u Srbiji? Nema! Jer da ima – ne bi Banja Luka bila dio RS, i ne bi bilo RS jer bi je se odrekli kao najsramnijeg perioda u srpskoj istoriji… I ne bi taj grad bio centar poricanja genocida i sistematskih zločina koje su srpske snage počinile… Ne bi bio grad zaborava i amnezije svega što je nesrpsko…

***

Možemo se svi mi pozivati i na čojstvo i na petokraku, i na Tita i na partizane, ali naši ratni lideri su bili oberčetnici, obernacionalisti i ludaci, a ova sadašnja vladajuća politička elita u tom mom gradu Banjaluci, a bogami i u Srbiji, ne razlikuje se ideološki ni za jotu od tih ratnih zločinaca… Samo su im metode i maske donekle prefinjenije… Bojim se novih sukoba u Bosni.

Cjelovit članak na: Danas