Od konc logora u Bosni do radnih logora u Srbiji – Kako se logor iz devedesetih vratio kući dvijehiljaditih?

Beogradski sedmičnik NIN u novom broju izašao je sa naslovnom stranicom na kojoj je fotografija ulaza u koncentracioni logor Aušvic sa natpisom “ARBEIT MACHT FREI” (Rad oslobađa), ispod čega dominira naslov “Radni logor Srbija”. Inspiracija je bila jasna, riječ je o štrajkovima u firmama Fijat, Gorenje, Goša, itd. koji su ovih dana bili, ili su još uvijek u toku, u Srbiji.

Radnici štrajkuju jer je mudro srbijansko rukovodstvo zemlju “izreklamiralo” kao zemlju jeftine radne snage, kao “evropski Bangladeš”, da oprosti Bangladeš. Inspiracija uredništva NIN-a je, dakle, bila jasna mada ne baš i s(p)retna, ali su potom uslijedile brojne interpretacije, mahom nedotupave i neukusne, u čemu su prednjačili čelnici i četnici Vučićeve Srpske takozvane napredne stranke.

Genocidna politika

Stara radikalka Maja Gojković, danas predsjednica Skupštine Srbije, veli da je takva naslovnica “uvreda za Srbiju i za sve žrtve nacizma”. “Bezobzirno, necivilizovano i bolesno poređenje Srbije sa nacističkim logorima, u kojima su na najbrutalniji način mučeni i ubijani milioni ljudi, nema nikakve veze sa slobodom medija, niti se ovakav postupak može time pravdati”, izvoljela je izjaviti Maja Gojković.

Za one mlađe, a naročito za one sa kraćim pamćenjem: riječ je o istoj osobi koja je devedesetih godina 20. vijeka veoma dobrovoljno saučestvovala u sprovođenju politike krvi i tla balkanskog kasapina Slobodana Miloševića. I šta je takva politika proizvela? Upravo koncetracione logore na tlu Evrope, po prvi put nakon Drugog svjetskog rata. Proizvela je i politiku tzv. etničkog čišćenja, što je eufemizam koji se odomaćio kako se ni u “regionu” niti u onom dijelu međunarodne zajednice koji ima nečistu savjest, zbog dugogodišnjeg žmirenja na Miloševićeve pokolje, ne bi morala izgovarati riječ “genocid”.

Maja je dakle Gojković bila direktna saučesnica u sprovođenju genocidne politike, koja je dovela do 130.000 mrtvih, miliona raseljenih i miliona zauvijek unesrećenih postjugoslovena. I ne samo da se ta Maja Gojković protiv nje nije bunila, već je u njoj duboko uživala, kako samo zločinci to umiju. Bila je vjerna pratilja vojvode Šešelja, koji je danas radikalski poslanik u Skupštini Srbije kojom predsjedava ista ta “napredna” Maja Gojković.

Naslovnu stranu novog NIN-a osudio je i šef poslaničke grupe Vučićevog SNS-a, prostačina koja se kliče Aleksandar Martinović. “Rođenu državu u kojoj živiš, djeca ti žive, primaš platu, porediš sa Aušvicem… To je vrhunac licemjerja u kojoj se davi takozvana demokratska emancipovana Srbija“, moralizirala je moralna nakaza od Martinovića. Pogađate, riječ je, također, o bivšem radikalu, vatrenom pristalici ideje “velike Srbije”, podržavaocu koljačkih pohoda iz devedesetih godina, još jednom četničkom pažu ćosavog vojvode Šešelja.

U brojnim komentarima na društvenim mrežama, Srbija se raspolutila na one koji su “za” i “protiv” NIN-a. Sam se NIN nakon brojnih reakcija izvinio čitaocima: “ Naslovna strana novog broja NIN-a izazvala je brojne reakcije. Apsolutno nam nije bila namjera da uvrijedimo žrve holokausta, već isključivo da kritikujemo Vladu Srbije za nepoštovanje važećih zakona o radu i štrajku, koje je sama predložila. Svejedno, očito je da postoje čitaoci koje je povrijedila provokativna ilustracija na naslovnoj strani i njima se izvinjavamo”, naveli su glavni urednik NIN-a Milan Ćulibrk i kolegijum redakcije.

Radni logori za sopstveno stanovništvo

Što se mene tiče, nemam nikakvog razloga da sumnjam u namjere redakcije, tim prije što i kolegu Ćulibrka i druge i lično poznajem. Što se “naprednjaka” tiče, njima niko nema razloga da se izvinjava nikada i ni za šta. Što se žrtava holokausta i njihovih potomaka tiče, sasvim je jasno da su se mogli osjećati povrijeđenima, te je izvinjenje NIN-a na mjestu. Ali, u svim tim silnim komentarima, reakcijama, optužbama i odbranama nekako promiče ono što jeste suština: kako i zašto je Srbija postala “evropski Bangladeš”, zemlja jeftine radne snage, u kojoj radnici nerijetko nose pelene jer im spekulativni strani investitori ne dozvoljavaju ni u toalet da odu tokom radnog vremena?

Kako je, dakle Srbija, od proizvođača koncentarcionih logora iz devedesetih godina prošlog vijeka došla do toga da postane “radni logor” za sopstveno stanovništvo iz koga glavom bez obzira bježi svako ko ima barem neki zanat u rukama pa da se domogne “mrskog” Zapada? Kako se logor iz devedesetih vratio kući dvijehiljaditih? Ogromna većina komentatora, smatrača i dežurnih tviterskih moralizatora ne povlači ovu paralelu, iako je toliko očigledna. Možda je ne vide, što je užasno. Ili je namjerno prećutkuju, što je odvratno ali možda manje užasno.

Kako, uostalom, ovi koji sada vladaju i mogu vladati bez da osmisle neke logore? Ili još bolje: kako je moguće da oni i dalje vladaju? To su suštinska pitanja na koje srbijansko društvo, ogrezlo u direktnom, moralnom ili metafizičkom saučesništvu u zločinima devedestih – mora odgovoriti. U stvari, i ne mora, kao što očigledno i ne želi. Ali, onda je cijena jasna i zove se dugo, sporo truhljenje od kojeg se smrad širi cijelim regionom i cijelom Evropom.

Licemjerni vapaji

Licemjerni su zato vapaji nad radnicima i radnicama koji za bijedne novce rade u pelenama kod bezdušnih poslodavaca. Užasno je licemjerno analizirati Srbiju kao običnu tranzicionu zemlju. Svi oni koji prećutkuju da je Srbija postgenocidna država, koja je oglašena krivom kao prva država na svijetu koja nije spriječila genocid (u Bosni i Hercegovini), rade u korist ovih koji su sada na vlasti.

A na vlasti su redom: Aleksandar Vučić, osoba koja je prijetila ubijanjem 100 Muslimana za jednog Srbina. Ta prijetnja se, podsjetimo, i te kako obistinila. Ivica Dačić, osoba koja je bila portparol režima Slobodana Miloševića, prvog genocidnog nacionalsocijalističkog režima na prostoru Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Dragan Marković Palma, najbliži saradnik pokojnog Željka Ražnatovića Arkana, kriminalca i masovnog ubice.

Do juče je predsjednik Srbije bio Tomislav Nikolić, četnički vojvoda koji se okitio tom “titulom” na Romaniji, u vrijeme genocida nad Bošnjacima koji se metodom blickriga odvijao u Podrinju, Bosanskoj krajini i širom BiH. I još mnogo, mnogo njih takvih vlada Srbijom. To su i svi oni ratni profiteri, koji su prvi milion stekli jer su lešinarili oko odrubljenih glava i preklanih vratova, nad primarnim, sekundarnim i tercijarnim masovnim grobnicama. Kapital im je nedirnut.

Svi oni UDBA-ši, KOS-ovci i ostali vojni i policijski visoki oficiri, koji su masovno na slobodi, bez trunke mogućnosti da im se ikada sazna za ime a kamoli za odgovornost. Na kraju krajeva, i svi oni takozvani ultraljevičari, koji danas takođe trube o “truhlom kapitalizmu”, kao da je u tome uopšte poenta i kao da ovo ovdje ima uopšte ikakve veze sa nekakvim “kapitalizmom”. I oni veoma glasno ćute o genocidu iz devedesetih.

Eto još jedne analogije: Srbija je logor za ratne zločince, koji se po njemu nesmetano kreću, jer ogromna većina ne samo građana, već i onih koji se ko fol iz opozicionih redova bave politikom, to prihvata i odobrava, pošto su “naši”. Srbija je zemlja sa najvećim brojem nekažnjenih ratnih zločinaca po kvadratnom kilometru.

I to je ono što je NIN, po svoj prilici nesvjesno, poručio ovdašnjoj javnosti i “eliti”. Na ovom mjestu valja se prisjetiti šta je napisao Primo Levi: “Uvijek će biti pokvarenih svinja. Čudovišta su oni koji stoje i gledaju“.

Piše: Dinko Gruhonjić

Izvor