TAŠLIHAN – MJESTO GDJE SE SVJETOVI DODIRUJU

TAŠLIHAN – MJESTO GDJE SE SVJETOVI DODIRUJU

Autor: Amir Vuk-Zec

„Bosna je sama duša vage, kojom se raspoređuje svijet.„
(Dževad Karahasan, „Sarajevo – četiri godišnja doba„)

Kameni ostaci Tašlihana, kao krnjavi zubi, govore mnogo o snazi i značaju nekadašnjeg zdanja. Ovih dana Sarajevo je prepuno turista i Sarajlija koji kao da u svetište dolaze i pohode svoj grad, a Tašlihan je mjesto sa najviše selfija.

Lako ih je prepoznati, te privremeno odsutne Sarajlije, jer lako su i neobavezno obučeni. U bermudama, relaksirani, sa šeširima protiv sunca u veselim grupama, ponosno i sa nekom radošću novog otkrivanja mjesta gdje su sretni bili, pokazuju grad svojim gostima. Čudna je veza ovog, širom svih meridijana svijeta, rasutog grada i njegovih Sarajlija sa velikim “S”. Kao što jegulje znaju svoj put do Smaragdnog mora, tako svaki Sarajlija iz najudaljenijih kutaka ove planete zna put i šalje dobre vibracije za Sarajevo. “Odlazak iz Bosne je najsigurniji način da čovjek postane Bosanac.” – ovo je teza citiranog velikog pisca Dževada Karahasana. U svim tim turističkim šetnjama gradom mjesto koje je možda najslikanije su zidine Tašlihana, koje su se kao umorni svjedoci istorije naslonile na Gazi Husrev-begov bezistan. Ta istorijska scenografija je kulisa koja priča i svjedoči jednu veliku istinu o Sarajevu. Ovo je grad koji je pripadao velikim carstvima, gdje carstvo na izdisaju drugom nas prepusti, a mi opet u neznanju, danas carstvo koje nas založi slavimo i u njemu bratski narod vidimo. Tašlihan je mjesto njihovog dodira, tačka potvrde kosmopolitizma Sarajeva (koji nažalost blijedi u ovom vremenu) je tačno na ostacima zida Tašlihana. To je dilatacija svjetova i metafora Bosne. TO JE JEDNA OD NAJBITNIJIH TAČAKA IDENTIFIKACIJE GRADA, time i Bosne.

KOJA SU UPORIŠTA I MJESTA IDENTITETA NA KOJIMA BI TREBALO RADITI NA PROMOCIJI OVOG PROSTORA?

Danas u turističkoj ponudi ljudi izmišljaju fiktivna mjesta, kao što su naprimjer stepenice ili balkon gdje je snimana neka kultna filmska scena. Tu fikcija postaje mjesto naracije. Sarajevu to ne treba, jer Sarajevo je ozbiljan grad – kako ga je cijenio Ivo Andrić. Sarajevo ima šta da priča iz svoje istorije. Ima naravno ljepših, većih i interesantnijih gradova, ali Sarajevo ima karizmu i aromu grada kojeg vrijedi vidjeti, jer ima šta kazati. Svaki grad je nekad počet, u svakom ima istorijskih objekata, pa tako i u Sarajevu, ali osim te suhe istorije fakata, neke četiri tačke ili stava na kojima treba graditi promotivnu sliku grada su:

– SARAJEVSKI ATENTAT – ćoše u Sarajevu koje je bilo svjedok promjene svijeta u kojem danas živimo;
– OLIMPIJADA 1984. – zimska bajka kojom smo ostali zaleđeni u istoriji;
– OPSADA GRADA I ZADNJI RAT – kad smo bili  najgledaniji “reality show of the world” i vijest na CNN-u;
– SUDAR ISTOKA I ZAPADA – mali Babilon ili Jerusalem.

Bilo bi dobro da ima neko da to upakuje, onako kako ovo instant vrijeme traži. A šta mi radimo? Ništa po tom pitanju, ali zato vlast redovno naplaćuje, pa su pravni subjekti čak dužni i zakonski obavezni da plaćaju turističku taksu. Niko ne zna gdje te pare završe, jer vidljivih pokazatelja rada turističkih zajednica nema. REALNOST JE TAKVA DA NIJEDNA OD OVIH TAČAKA IDENTITETA U SARAJEVU NIJE OBILJEŽENA ADEKVATNO.

PRVA TAČKA – ćoše ili ugao ulice odakle Princip, zbog njemu poznatih principa, smrtno pogodi Ferdinada i Sofiju, što onda za neka dva mjeseca pokrenu rat koji izmijeni svijet. Da nije ono malo postera u izlogu Muzeja Sarajeva ne bi se ni znalo gdje i šta se desilo na tom najistoričnijem uglu Sarajeva. Ranije smo bar imali stope u asfaltu, koje su bile ideja velikog Sarajlije i umjetnika Voje Dimitrijevića, kao i postavku Muzeja Mlada Bosna, pa su grupe turista koje bi pohodile to ćoše shvatale na kakvom važnom mjestu stoje.

Postavka Muzeja Mlade Bosne i stope ispred (iz knjige «Arhitektura Bosne i put u savremeno», autora Juraja Neihardta i Dušana Grabrijana)

Zamislite da se simulira, odglumi scena ili pusti film u 3D verziji što je danas rutinska oprema muzeja ovog tipa. Da se turistima ispriča poneka pikanterija, kao naprimjer ona da tada auto nije imalo rikverc, pa kako je vozač pogriješio i stao tačno pred Gavrila na dva metra – stao jer nije mogao nazad, a trebao je. Tako da je to ćoše svjedok jedne od najbizarnijih slučajnosti kojima istorija obiluje, a koje se turistima pričaju. Ali ne, mi se trudimo da to sakrijemo. Recite mi da li ste vidjeli iti jednu turističku mapu koja vas vodi do ovog mjesta kao što vas u Veneciji vode mape do Trga Svetog Marka? A zamislite hologram na tom mjestu. Cijela ulica i most Latinska ćuprija, nekad most Gavrila Principa, bi trebali biti sistemski podređeni tom događaju. Trebalo bi promijeniti pod ulice, arhitekturu podrediti scenografiji mjesta, otvoriti suvenirnice, kafeterije iz tog vremena, galerije sa bibliotekom o tom događaju, obnoviti muzej sa stalnom postavkom. Još nije kasno da se na tome poradi, samo treba ukloniti ove kvazi istoričare à la Zlatko Hasanbegović koji u Hrvatskoj prepravlja istoriju, koji kao frustrirani potomak bogatog Gračanlije muti ove naše dane zbog dede koji se dobro „osolio“ za vrijeme NDH. MRTVA USTA LAŽU, ŽIVA ISTINU GOVORE, da parafraziramo Stanislava Geca i jedan njegov aforizam. Tako da se mi klonimo instant istoričara. Koliko sam ja shvatio za života jedino se prošlost da prepravljati, sadašnjost živimo, a budućnost pretpostavljamo.

DRUGA TAČKA – kuliminaciju prosperiteta i rekao bih lokalnog samopuzdanja Sarajevo je doživjelo za Olimpijadu 1984. godine. Tada je Sarajevo izašlo iz sjene dominantnih centara, Beograda i Zagreba Sloviniji oduzelo primat u zimskim sportovima. Možete misliti koliko je bilo zavisti u onom vremenu što je Sarajevo dobilo organizaciju Olimpijade, naročito od Slovenaca koji su mislili da to njima pripada. Tada su Bosnu vodili ljudi koji su bili Bosanci. Naravno bilo je više onih koji su to gledali šire i radovali se kao tadašnji Jugosloveni, jer to je bio i državni projekat, te je infrastruktura cijele tadašnje države uz fantastične i maksimalne napore tada Republike Bosne, a najviše grada Sarajeva to izvela.
Danas su to ruine od objekata kao što je bob staza, skakaonice, hoteli, kako na Jahorini tako na Igmanu, sve krnjavi ostaci nekada svjetskih borilišta, a vrhunac je devastirani Olimpijski muzej. Da nije Ibre Spahića i festivala Sarajevska zima, ne znam da li bi se još iko sjećao tih svjetskih dana slave ovog grada.

Napušteni Olimpijski muzej (http://tristotrojka.com/post/138924471288/1984-winter-olympics-sarajevo)

TREĆA TAČKA – najtragičnija tačka našeg identiteta za koju još nemamo dovoljno istorijske distance da je realno sagledamo. Nedavno je raspisan, ali dosta blijedo propagiran i propraćen konkurs za Tunel spasa, sadašnje mjesto obilaska turista, nekadašnja pupčana vrpca kojom je disao grad. Odbili smo objaviti i napraviti muzej opsade i preživljavanja kolekcije FAMA autorice Suade Kapić, čija je kolosalna arhiva nadmašila rad mnogih državnih institucija i koja je jedno od najvećih svjedočanstava šta je i kako je Sarajevo propatilo zbog drugih. Danas bez viza ne možemo otići recimo na Kosovo, a Sarajevo je krvarilo za nezavisnost Kosova, jer objektivno svi antagonizmi koji su bili u toj jugoslovenskoj zajednici i raspadom vidljivi, naplatili su se ovdje. Bosna je kao slivnik, prema njoj teku sve prljave vode. Mi arhitekti znamo neophodnosti i zahtjevnosti kod rješavanja detalja slivnika, bez kojeg nema krova, a bez krova nema kape kuće, a bez kape nema suha i zdrava staništa.

Tu i tamo stoji pokoja tabla na mjestima velikih tragedija uglavnom nedovoljno čitljiva, kao što su i neartikulisane “ruže u asfaltu” kao i nezgrapna spomen-obilježja sa spiskom palih boraca u svakoj opštini, koja su vrhunac urbanističke zamisli najvećih urbanista danas – svih načelnika opština, stvarnih vladara prostora. To je nasumično, a ne strateško obilježavanje onog što se ne smije zaboraviti. Bilo je prijedloga da se Muzej opsade locira na Vidikovcu, podno Trebevića jer tek pogledom odozgo, gdje golim okom kontolišeš dolinu, postaje ti jasno šta je značilo i kako je bilo preživjeti u Sarajevu. Ne mogu, a da se ne sjetim legendarne skulpture Enesa Sivca, koji je rizikovao život i kradom noću iznad Miljacke, nad koritom, razapeo biciklistu – žičanu lebdeću skulpturu. To je vanvremenski antiwar art – naša Guernica. Možete li zamisliti osjećaj koji je imao snajperista kada je oštrio optiku na tu skulpturu, koja ga je porukom umjetnosti, ljudskosti razoružala? Ta skulputura treba da je tema raznih doktorata, studija i nezobilazna scena današnjeg Sarajeva, da bi se znala humanost ratnog Sarajeva. Umjesto da je postavljena na mjestu istorijskog čina sa adekvatnim osvrtom u nacionalnoj galeriji, sklonjena je od zaborava u holu Wisa shopping centra na Stupu. Normalno je da je moramo vratiti, osvijetliti i dostojanstveno naglasiti.

O NAŠEM ODNOSU PREMA SPOMENICIMA

Prije nego se osvrnemo na aktuelnost lokacije Tašlihana i eventualne gradnje na tom mjestu, napravimo jedan uvid kako se odnosimo prema takvim spomeničkim i po memoriju grada vrlo važnih mjestima. Cilj zadnje destrukcije ovog grada bilo je upravo potiranje mjesta kolektivnog sjećanja. Nije se zalud gađala Pošta, Vijećnica, Markale… Kako se mi odnosimo prema spomenicima? Bojim se reći da smo u svom neznanju nastavili sa destrukcijom. Imamo sve formalne komisije, zavode koji bi trebali biti neutralni, a znamo svi da se ovdje i šume dijele po nacionalnosti, škole, a bojim se i komisije. Sva ova politika koju biramo, plaćamo, trudi se da taj jaz produbi, a ne da smanji. DOKLE ĆE NEOBRAZOVANI, SILOM NAMETNUTE DEMOKRATIJE VODITI PAMETNE I SPOSOBNE – kako parafrazira profesora  Rešida Hafizovića, još jedan glas razuma, kolumnista Gojko Berić. Šta znači graditi uz spomenik? Nije nemoguće, mada imamo veoma malo uspješnih interpolacija. Recimo dugo osporavana staklena piramida arhitekte Ming Pei-a u dvorištu Louvr-a. Taj očiti simbol masona ispred najpoznatijeg muzeja svijeta s vremenom se prihvatio.

Staklena piramida ispred Luvra arhitekte Ming Pei-a (https://www.fastcompany.com/1394055/royal-honors-starchitect-im-pei)

Evo primjera iz Sarajeva: GAZI HUSREV-BEGOV HAMAM – nulti spomenik, Islamska vjerska zajednica daje na korištenje jednom čovjeku, jer vakuf se ne može prodati, a to kao spomenik pripada svima nama. To je naša istorija, istorija ovog naroda, a tu je nažalost prepravljena. Umjesto da je to ostao hamam kao biser arhitekture te namjene i organizacije u svjetskim razmjerama, jer prostora koji su u ovakvom dobro očuvanom stanju i funkciji može naći još u Turskoj i u Budimpešti gdje  je također jedan sačuvan. Danas se spa centri otvaraju po Sarajevu, u hotelima i fitness klubovima, a mi se odričemo najstarijeg, koji istorijski potvrđuje visoku kulturu urbanog življenja. Malo je gradova koji su imali tu kulturu javnih kupatila koja su bila ne samo mjesta kulture higijene, nego i urbane socijalizacije. Zamislite da počastite svog dragog gosta, odvedete ga i družite se sa njim kakav je običaj u hamamima. To su nezaboravna iskustva. Tim gestom najviše kažete o sebi  i o gradu.

Sada su tu prostori Bošnjačkog instituta, a ustvari tu je izložena privatna kolekcija. Ponekad tu dođemo kad je kakva promocija, a ako se dešava zimi onda sjedimo u kaputima. Nije to mjesto ni komunikacije ni sjećanja, a najmanje obrazovanja. Kod arhitektonske intervencije napravljen je niz nepotrebnih poteza, kao što je rekonstrukcija davno zaboravljenih dućana. Svi se sjećamo jasne forme Hamama i vremena kad je tu bila i cvjetna pijaca.

Gazi Husrev-begov hamam prije zadnje arhitektonske intervencije (https://twitter.com/nermintulic/status/727883417904414721)

Umjesto da to potenciramo mi intervencijom to poništimo. Danas su te radnje neprofitabilne i stalno je na njima natpis “za iznajmljivanje”. Zamjerka je i dodir zida od novog kamena sa postojećim kubusom Hamama, ali nonsense je kabul u dvorištu nultog spomenika kulture jednog NARODA. Dva – tri puta za života sam sreo Zulfikarpašića. Bio je to zaljubljenik Bosne. Pravo bi bilo da je obnovio Hamam za sve generacije koje će doći, da služi i siromahu i bogatom u isto vrijeme. Te dvije kupole sa porama u krovu i manjim prostorima za odmor i masažu su organizaciono i u materijalnosti iznad današnjeg vremena i ponovit ću, izvanredne graditeljske baštine. Nažalost to zna poneko koga to interesuje. Biser arhitekture sklonjen od očiju.

Sljedeći primjer je započeta, a bog zna kad će biti završena, zgrada Rijaseta, mjesto nad Kovačima. Nekada je tu bilo stovarište ogreva, pa građevinskog materijala koje se čuvalo i bilo planirano za hotel. Tu uz Kovače, Baščaršija je krenula uzbrdo i bilo bi idealno da se negdje između dućana uz ulicu provučeš i nađeš u hotelu. Kao studentima arhitekture nam je nuđena ta lokacija za testiranje ambijentalnog hotela. Mi to nesmotreno potrošimo na jednoznačnu, (jer zgrada rijaseta nije javni objekat) do tada čaršiji nepoznatu namjenu. Logika čaršije je uravnilovka. Ona ne voli kad se duriš. Zna se nepisano pravilo da je kupola Begove džamije dominatna, ostalo neka služi raji – narodu. Ne dozvoljava čaršija da sklizneš previše na dole kao ni da se digneš visoko gore, ima one svoje mehanizme da to reguliše. Zato je malo anahrono da vodeći vjerski autoritet sebe radi, dozvoli da se naruši taj stoljetni nepisani zakon čaršije, ali danas virmani i depeše ne dolaze iz Carigrada, niti se zbog toga vlast gubi. Čaršija je jasna hijerarhija, a ovaj objekat to narušava.

Slijedeći primjer su Žuta i Bijela tabija, dva najbolja vidikovca, odakle bi trebalo početi svaki posjet Sarajevu. Žuta tabija je mjesto koje sve kaže o gradu, jer ga sa te strateške tačke jednim pogledom obuhvatiš. Kad ti se tu u memoriju Sarajevo pohrani, jer pod tobom se prostire, a imaš osjećaj da si nad modelom grada u mjerilu jedan na jedan, više ga nikad ne zaboravljaš. Gradovi u ravnicama izmišljaju tornjeve da bi se sagledali, a mi “bogom dato” ne koristimo. Sada je to prepušteno Udruženju zanatlija koji se potrudiše da naprave i postave jeftine, neudobne klupe od oblica, koje nisu ni za Skakavca, sa obaveznom improvizacijom od kafane. Nevjerovatan nemar za tako važan pogled nad gradom.

Slijedeći vidikovac, koji ima još bolju poziciju je Jajce kasarna, koja opet čeka ovu vojnu restituciju i kakvog nadobudnog klijenta. Kako to treba uraditi je primjer u Grazu, gdje vas lift iz centra grada kroz probijenu rupu u stijeni izvlači na plato vidikovca.

Schlossberg lift u Grazu vodi do utvrde i vidikovca (http://schlossberggraz.at)

Kad bismo to napravili iz podnožja Bentbaše, gdje je sad parking autobusa za turiste koji krije ulaze u podzemna skloništa još od II svjetskog rata. Sutra bi mogli tu napraviti garaže i liftom kao u Grazu izlaziti elegantno na plato Jajce kasarne. To poroznost stijena dozvoljava. Hotel Saraj koji je u blizini ima dosta tih skrivenih špilja. Valjda ćemo imati pameti da to ne potrošimo kao predhodno navedene lokacije.

Za lokalitet Bijele tabije, koja dostojanstveno dominira nad gradom, jer je vidljiva iz svakog kutka Sarajeva, naš dragi profesor Ugljen je davno uradio projekat.

Idejno rješenje za Bijelu tabiju profesora Ugljena (http://www.superprostor.com/)

Ne znam šta grad čeka? Nešto slično ima Šibenik, pa je obnovom tvrđave Sv. Mihovila napravio novu atrakciju. To je sad multimedijalni centar Šibenika, važna tačka kulture Hrvatske. Od kada naši gradski oci iseliše stolariju sa Tabije, jer nekada je čuvena firma za opremanje enterijera LIK tu stvarno držala robusne stolarske mašine, vlast ne zna iskoristiti potencijal ove „bogom date“ ljetne pozornice Sarajeva.

Slijedeći primjer je gradnja nove Gazi Husrev-begove biblioteke. Osim studenata koji tu nađu mir da uče, biblioteka nije saživjela sa gradom. Naprotiv, narušila je dostojanstvo Kuršumli medrese i kao kobac se nadvila bez ijednog arhitektonskog gesta pomirenja sa tim remek djelom tadašnje arhitekture, jer cijeli kompleks ne čini cjelinu nego zbir zgrada.

HANOVI – posebna priča. Sad kad bi trebali biti ono što i jesu i za čim je potreba, ovi nekadašnji hoteli su zaboravljeni. Morića han, nekad najprestižniji objekat u nacionalnoj ponudi naše hrane, sad je mračan kao što je opjevan u staroj sevdalinci – negostoljubiv. Obnoviti reprezentivno ugostiteljstvo u prizemlju, a na gornjem spratu otvoriti sobe, srednju avliju ozeleniti i dobili bismo najekskluzivniji hotel u gradu, velike ambijatalne vrijednosti.

Kolobara han, od kojeg je ostalo samo ime i obodni zidovi je najveći potencijalni dragulj hotelske ponude Baščaršije, jer on ima i kolski pristup sa obale. Ako bi došlo do realizacije ova dva hana, morala bi biti maksimalne izvedbe, reprezentativni u ponudi čaršije i očuvanju ambijenta. Tu bi trebali biti najbolji nacionalni restorani, bosanska kafane, poslastičarnice, maksimalne profesinalne usluge. To i autoput se moraju napraviti ako Bosna misli ući u budućnost.

Rubne mahale čaršije se prilagođavaju potrebama ovih vremena turističkog buma. U svakoj je primjetna aktivnost kod pretvorbi kuća za stanovanje u male hotele. U Granadi nasuprot bisera arhitekture – čuvene ALHAMBRE – nalaze se mahale kao naši Nadmlini i Alifakovac, ali oni djeluju strateški i organizovano. Zamislite da se opština Stari Grad i Grad Sarajevo posvete i od Alifakovca naprave hotel, rekonstruišu ulicu, otklone anomalije, pomognu ljudima koji će živjeti u tom hotelu Mahala. To su sve tajne koje Sarajevo skriva i samo se treba kao na tavan popeti i oprašiti lijepa sjećanja. Mi ni u jednom segmentu grada nismo uradili ambijentalnu zaštitu, obnovili mahalu, njene česme, pekare… Imamo pojedinačno zaštićenih objekata, ali jako malo ambijenata. Dok se mi sjetimo, na Alifakovcu će nastati novi narandžasto obojeni hibridi, a zaboravićemo najljepše groblje o kome je Andrić pisao, Babića bašču i Toplik pećinu.

BEZISTANI – oni su se ponajbolje oduprli vremenu. Gazi Husrev-begov bezistan je jedinstven objekat koji stoljećima ima istu namjenu i jednako služi. On zahtijeva možda bolju prezentaciju, bolju politiku, da se ne prodaju slonovi od drveta kao suveniri, mada je čaršija uvijek toga imala.

 

Brusa bezistan je također vječni objekat. Kad bi samo današnji arhitekti projektovali tako dugoročne objekte, vječne u svojoj jednostavni i iskrenoj namjeni. Sadašnji Muzej Sarajeva i njegova postavka nisu reprezentativni. Nema tu nijednog videa, ni spominjanih 3D projekcija, nego kad „upadnete“ u muzej, jer ulazi se bez predgovora, dočeka vas ogromna predivna maketa Sarajeva osvijetljena reflektorom za gradilište. Po zidovima su paneli, pokoja kubura, nošnja, sve veoma malo i šturo, kao da nemamo šta pokazati. Kad je taj prostor držao Bosnafolkolor, u fantastično organizovanim, improvizovanim ćepencima, žene su tkale i vezle, kujundžije kuckale. Bio je to svakodnevni performans u kojem si mogao uživati pijući kafu na galeriji. Moglo bi se još nabrajati o zaboravu rekonstrukcije hotela Nacional, žičare, tucane kafe, vidikovaca na Zmajevcu, kanjona Miljacke…

TAŠLIHAN

Stari vlasnik i utemeljitelj, da upotrijebim danas modernu riječ za takve aktivnosti, Hotela Evropa, gospodin Jeftanović, nije zalud dao tako zvučno ime hotelu. To je hotel sa istorijskom pozicijom, iz čijih soba se može vidjeti Azija, a biti u Evropi. Mogu misliti koja je to bila promjena sa hanova na hotele. Ja se sjećam onog hotela pod upravom EHOSA – Evropa Hotela Sarajevo. To je bilo respektabilno hotelijersko udruženje koje je ekonomisalo i gospodarilo Parkušom i kafanom do Sebilja, najvećim prostorom na čaršiji gdje je pjevala Behka, a uz saz je pratio Ljuca.

Nekadašnji izgled hotela Evropa i bašte ispred (https://www.facebook.com/SarajevoNekadISad/)

Sjećam se prestižne bašte hotela Evropa, u hladovini sa ljetnim svirkama i obaveznim plesom, pa noćnog kluba koji je bio uz Hamam Bar tada najelitniji u gradu – čuveni PLAVI PODRUM, pa današnje kafane, a nekada Bečkog restorana, sa “matine svirkom” – popularne muzike subotom. Tadašnji socrealistički hotel Evropa imao je relaciju sa Sarajevom. Evropa je bila poznata po poslasticama i po ekspres restoranu za poslovne ljude. Današnji hotel Evropa nije na nivou koje mjesto, odnos do grada i istorija ovog hotela zaslužuje. To bi trebalo da je hotel izvan kategorija, akademija ugostiteljstva odakle bi se školovali budući menadžeri, kuhari, danas deficitarno i neophodno osoblje za pravu turističku ponudu. Stari g. Jeftanović, prvi vlasnik, pored Austrijanaca, angažuje Švicarske najbolje hotelijere da poduče tadašnji živalj.

Zagrepčani naprimjer, rado odu na čuveni raskošni doručak u hotel Esplanada, koji postaje slava danima koji nestaju ili ugoste prijatelje u tom prestižnom hotelu. Tu je nivo usluge bio uvijek reper za ostale u gradu Zagrebu. Ne znam za Sarajliju koji tako koristi usluge hotela Evropa. To je po svim pokazateljima provincijski hotel, a hotel je sa pet zvijezdica, koji nema banket salu nego papirima izlijepi prozore kad je neka svadba u nazovi gradskoj kafani i onda muzika trešti kao u najgorem motelu pokraj puta. Hotel je, ponoviću, sa pet zvjezdica, a na ulazu te dočekuje prodavnica cipela i trafika. Osoblje probrano – sve rođaci. Bašta nekadašnjeg hotela bila je intimnija jer se jedan krak naslanjao na zidine Tašlihana. Bilo je i velikih krošnji koje su pravile hlad. Danas bi to moralo biti kontejnersko visoko drveće jer cijela bašta je nad podzemnom garažom. Sve je izvodljivo i pitanje je spremnosti vlasnika koliko misli o gostu, da li da ga ugosti i da mu se opet vrati ili je jednokratna relacija zbog atraktivnosti lokacije. Sadašnja bašta, koja je proizvod manadžmenta hotela, kao da se stidi ostataka Tašlihana, pa su pogled prema njemu oduzeli ogromni suncobrani. Nedostaje zelenila, vode, jer ona fontana pod ulaznim mostom budi razne asocijacije ali na fontanu ne podsjeća. Za Dževada Karahasana hotel Evropa je tehničko i semantičko središte grada – njegov pupak. Karahasan piše da Hotel Evropa jeste središte grada Sarajeva, jer ono što je dograđeno nakon Austrije nije grad (kao mjesto identiteta) nego zbir građevina čija objektivna upotrebljivost ne dovodi u pitanje njihovu bezličnost i anonimnost njihovog zbira. Ovaj citat trebao bi visiti na ulazu Zavoda za planiranje grada. Dokaz za ovu tvrdnju velikog pisca je kratki video o Sarajevu sa početka prošlog stoljeća u kojem je prikazano sve što danas čini Sarajevo. Dobro pitanje je u komentaru jednog mladog arhitekte: „Šta dodati, jer sve relevantno za indentitet je u tom filmu!“.

KONAČNO ZAKLJUČAK

Ovim dugim pregledom odnosa do spomenika jasno se vidi da je bolje da ne gradimo. Arhitektonski gledano uvijek je moguća intervencija, a primjeri za to su osporavana masonska piramida arhitekte Ming Pei-a u dvorištu Louvr-a ili master nadogradnja i obnova kupole Reichstag-a Sir Normana Fostera…

Moguće je! Polemika se digla i to je dobar znak da javnosti još ima. Molimo investitore, oni su ti koji su inicirali eventualnu gradnju, da projekat prikažu javnosti, arhitektu da objasni eventualne intervencije i po kojim urbanim smjernicama se o tome mislilo. Arhitekta je profesionalni ubica. On uradi što mu neko odobri, a urbanista je nosilac strategije jer u urbanizmu je odgovornost. Rijetki su arhitekti koji današnje neoliberalne, nezasite investitore mogu ubjediti da se obuzdaju i drže zadanog.

Ostaci Tašlihana (https://www.slobodnaevropa.org/a/taslihan-spomenik-sarajevo/28646722.html)

TAŠLIHAN JE LINIJA DODIRA DVA SVIJETA KOJI SE NAĐOŠE U SARAJEVU. Trebalo bi duž zida Bezistana od Ferhadije do ulice Zelenih beretki uz ostatake Tašlihana – tematskim podom, rasvjetom i landscape arhitekturom to naglasiti, da bude svakom čitljivo i jasno. DA LI  SE TU MOŽE GRADITI? Za te namjene i tu vrstu promocije težišta – središta Sarajeva – DA. Veliko NE za jednoznačne potrebe bilo koga i ne smijemo to opravdavati trenutnim profitom. Nabrojao sam šta smo izgubili, šta ne vidimo, nemojte da i ovu važnu tačku po memoriju grada prekrijemo i time pripremimo za zaborav.

NESTAJANJEM OVAKVIH AKUPUNKTURNIH TAČAKA GUBI SE FABULA O OVOM PROSTORU. Sami brišemo svjedočanstva o nama, o mjestu našeg identiteta. Svaka intervencija u tom osjetljivom prostoru prevazilazi kompentenciju jedne komisije i traži potvrdu javnosti. HOĆEMO LI NAPRIJED ILI U NEKI NAZADNI ROMANTIZAM, kao što od Skoplja uradi tamošnja bratija na vlasti? Predlažem da se održi jednodnevni simpozijum na ovu temu u opštini Stari Grad krajem septembra, a do tada da se spreme teze na ovu temu i trenutnu turističku ponudu Sarajeva,  na koju će relevantni ljudi pronaći odgovore ili otvoriti nova pitanja.

SARAJEVO POSTAJE VAŽNA TURISTIČKA DESTINACIJA, opština Stari Grad ima veliku odgovornost u očuvanju identiteta grada, a čaršija nam postaje više turska nego sarajevska. Organizujmo se da čujemo jedni druge jer mi smo naslijedili ovu Bosnu i moramo dobro paziti kakvu ćemo je predati. Mi živimo i svojim bitisanjem u ovom vilajetu samo smo potvrda ovih riječi iz rukopisa koje je pisac našao u biblioteci Narodnog pozorišta u Sarajevu – Kotač svete Katarine:

“Vaša Bosna je kao utroba – čista unutrašnjost. Ništa u njoj nije stvarno, zato je sve moguće, ništa nije dovršeno, zato što je baš sve započeto, ništa nije dovedeno do kraja, zato što je ovdje početak svemu.” – Dževad Karahasan u knjizi „Sarajevo – četiri godišnja doba“

Izvor

Previous Sani Čampara: Najbolji strijelac juniorskog Eurobasketa; izabran i u najbolju petorku
Next Premijera u Prozoru: Snimljen dokumentarni film o logorašima u živom štitu

You might also like

NASLIJEĐE

Historijsko mjesto: Treba li Tuzli spomen na Zmaja od Bosne?

Kuća Bakir-bega Tuzlića, koja je u vrijeme Osmanskog carstva bila jedan od strateških objekata u kojem se odlučivala sudbina bosanskog naroda u tom periodu, odavno se može vidjeti samo na

NASLIJEĐE

Kuća i muzej Velagićevina

Kuća i Muzej Velagićevina: sagrađena je 1776. godine. Kompleks je sagrađen kao tri zasebne cjeline (za tri brata Velagić) na rukavcu rijeke Bune, na poluadi, riječnome poluotoku, ispod čaršijskoga puta

NASLIJEĐE

Otkrivanje zaboravljene muslimanske i bošnjačke prisutnosti u Sloveniji

Činjenica da je 1917. godine pisano o džamiji i reisu-l-ulemi je dokaz o značajnom jubileju IZ. Zato je IZ u Sloveniji 2017. označila kao jubilarnu i svečanu godinu. Planirana je