Šeher Sarajevo – najzeleniji glavni grad Evrope
Prema analizi koju je radio istraživač Centra za agrikulturu u Münchebergu Phillipp Gärtner, Sarajevo je “najzeleniji” glavni grad Evrope, prenijeli su ovih dana domaći i regionalni mediji.
Sa rastućim globalnim trendom migracija iz ruralnih u urbane sredine, sve važniji postaju parkovi, vrtovi i općenito zelenilo u gradovima. Dok život u urbanim centrima može doprinijeti lakšem zapošljavanju, obrazovanju, zdravstvenoj njezi, negativna strana mogu biti povećani stres, manje otvorenog prostora, svježeg zraka i prirode.
Istraživač Phillipp Gärtner htio je pronaći odgovor na pitanje koji od evropskih gradova je “najzeleniji”. On je koristio metodu koja obrađuje satelitske snimke i uporedio je indeks vegetacije 42 glavna grada u Evropi, a analizom je obuhvaćena površina od osam kilometara od centra grada.
“Smješteno u Sarajevskoj dolini, okruženo Dinarskim Alpama i smješteno duž rijeke Miljacke, Sarajevo je jedan od manjih glavnih gradova Evrope”, piše u Gärtnerovoj analizi.
Sarajevo – ‘rajski vrt’
Ako pogledamo u historiju bosanske prijestolnice uvidjećemo da nije slučajno to što je ovaj grad zelena oaza među glavnim gradovima evropskih zemalja.
-Stara narodna poslovica kaže da “Osmanlija ne gradi (tamo) gdje nema drveta”. Ponoviće je i veliki Švicarski arhitekt Le Corbusier (1887–1965): “Le Turc ne bâtit pas, où il n’y a pas des arbres” (Turčin ne gradi gdje drvo ne raste). Upravo takav način gradnje, kao osmanlijski specifikum, iz temelja mijenja tradicionalnu arhitektonsko-urbanističku logiku i uspostavlja novi način življenja u Bosni.
O čemu se radi?
U arhitektonskom smislu, Bosna osmanskog perioda, poznaje dva tipa kuća: jedan je tradicionalni seoski, prizemna brvnara (Blockbau) slavenskog porijekla, a drugi je gradski, tj. birkatica (Riegelbau), bosanska, muslimanska gradska kuća turskog porijekla. Specifikum te gradnje je da prethodnim ograđivanjem okoliša najprije oblikuje okućnicu (bašču), sjenovitu cvijetnu avliju punu raznih stabala voćki, ukrasnih jorgovana i šimširova zelenila.
Tu je i živa voda, ili neizbježni bunar u sredini neopisivo mirisnog cvijetnog šara. Simbolički, to je svojevrsna imitacija Edena na zemlji, mjesta vječnog blaženstva i najvećeg uživanja. Sred tog zemnog raja smješta se kuća i pomoćni objekti. Šta to praktično znači, vidjećemo iz sljedeće uporedbe: za razliku od “pustinjske kuće” u koju se čovjek Sahare sklanja od “vrućeg pijeska i žarkog sunca”; i za razliku od “nordijske kuće” koja je mjesto spasa od žestoke studeni nenaklonjene mu prirode, “turska kuća”, nastala je u umjerenijoj i životno znatno povoljnijoj klimi, gdje bujna priroda mami i zove čovjeka sebi. On joj se odaziva, i smještajući kuću sred nje, živi i uživa “kao u raju”. Ranije odvojena, i nešto sasvim vanjsko, priroda sada prelazi u arhitekturu, postajući dio stambenog ambijenta u kome se kuća, “prema vani javlja kao arhitektonska plastika”. Tako je fenomen vrtnog grada (za kojim čezne kasnija zapadna civilizacija), već tada, zahvaljujući “turskoj kući”, uz Carigrad, postao i stvarnost Sarajeva.
Upravo na tom principu, principu “vrtnog grada” (Garden city), stoljećima poslije, Korbizje (Le Corbusier 1887–1965), urbanizuje grad Nemours (Francuska), koji se, poput starog Sarajeva, diže u brdo, što je graditeljska matrica preuzeta iz islamskog svijeta tokom Korbizjeovog boravka i rada u Alžiru. Oko svake kuće širi se bašćanski njegovana okućnica. To je grad u vrtu. Isto će zagovarati i Korbizjeov stariji savremenik, arhitekta A. Loos (1870–1933), koji kaže: projektuješ li kuću, počni sa vrtom. Zapamti, vrt je primaran, kuća sekundarna. Kao simbol raja, vrt je živa slika nebeskog svijeta na zemlji. Raj zemaljski u Knjizi Postanka opisan je kao vrt u kome, prije kobnog progonstva, žive Adam i Eva. Vrtovi starog Rima slika su nostalgičnog “sjećanja na izgubljeni raj (…) a čuveni japanski i perzijski vrtovi su to još i danas” (P. Grison). Vrt je otjelovljena čežnja, imaginarni pokušaj čovjeka da se vrati u raj (Ti b’ dženetu otvorio vrata), iz koga je prognan. Turska riječ cennet (ar. ğännä) – “raj”, ima osnovno značenje “bašća”.
Sarajevo osmanskog vremena (građeno na principu “vrtnog grada”), rajska je slika padinskih kućā građenih sred živom vodom ispresijecanih bašći i avlija. Kuće su postavljene na smicanje tako da svaka od njih izmiče kući ispred i ispod sebe. Na taj način, ne zaklanjajući vidik jedna drugoj, omogućuju svojim žiteljima da uživaju u suncu i pogledu na Šeher-Sarajevo.
Taj ambijentalni specifikum bašćanskog Sarajeva opjevan je ne samo u sevdalinci, nego i u ostaloj lirskoj poeziji tog vremena. Kao npr. u pjesmi Rešid–efendije – “Saraj Bosnianin ihrâki hakkinde denilmišdir”, koji, zadivljen neodoljivom ljepotom Sarajeva ne štedi riječi svog oduševljenja:
Bez sumnje ni raj mu nije sličan
…
Sredinom teče rijeka života
Bistro vrelo
To je slatka i pitka voda
Izgleda kao rastopljeni biljur
To nije voda,
Nego svjetlo koje teče
Ili, kako to, pišući, također arebicom i na turskom jeziku, lirski nježno, u svojoj Pjesmi o Sarajevu, kazuje Mehmed Mejlija Guranija (1713–1781):
….
Baci jedanput pogled po šeheru, kada iscvate behar
Izgledaće ti da je svaki kutak čistim svjetlom ispunjen
Vrtovi lijepi, voda lijepa i ljepotice mile
Sve na jednom mjestu
Ne daj Bože, nema nikakve mane Sarajevu
Neka ga uzvišeni Bog čuva od svih nesreća
Neka bude uništen neprijatelj Sarajeva
Ako ga bude bilo
Ili u stihovima Rešid-efendijine pjesme o katastrofi Sarajeva:
Bože, šta bi od čistog Šeher-Sarajeva
Od onog liepog mjesta što je život (dušu) povećavalo
…
Svaka ljepota Sarajeva je kao vječnost
Po ljepoti ono je jednako raju
Oko neba nije vidjelo ovakvog grada
Otkad se kolo vremena počelo okretati.
Da nije u pitanju poetsko pretjerivanje, najbolje svjedoči jedna izjava znanstveno sabranog i tradicionalno hladnog Engleza, dr. Munro-a, učesnika Kongresa evropskih arheologa i antropologa u Sarajevu (avgusta 1894.). Munro je, kako sam kaže, u životu “posjetio više važnih i interesantnih gradova, kao što su Napulj, Damask, Kairo i Carigrad, ali mu se nijedan od tih gradova nije svidio kao Sarajevo, koje se ističe svojom ljepotom i položajem”.
Samo jedan životni detalj u prilog arhitektonski zavodljivoj slici Sarajeva: Austrija je nakon okupacije slala pitomce svoje Akademije na ferije u Bosnu i Sarajevo da “tu traže ‘motive’ kojima bi regenerisali predratnu evropsku arhitekturu, uljuljkanu u romantiku srednjeg vijeka”. Naravno, sva ta priča uklapa se u jezik i motiv pjesme čiji pjevač žudi za jednim sveobuhvatnim sokolovim pogledom na ljepote rajski ocvalog Sarajeva:
Zašto nisam sivi soko
Pa da imam sokolicu
Da s njom letim da mi pjeva
O bašćama Sarajeva
Nazivajući Sarajevo (Bosna-Serai), jednim od “najljepših i najzanimljivijih gradova Turske carevine”, Edmund Spenser (Travels in European Turkey in 1850, Vol. I, pp. 297–300), nastavlja: “Tu je prekrasna okolina grada, bašte pune behara sa lijepim sjenicama, brojne rijeke i rječice, koje, prozirne kao kristal, krivudaju poljem što po plodnosti nema premca. Sve to čini pejsaž s kojim se po slikovitosti teško išta može porediti”. Ogroman broj stabala među kućama, piše DŽ.H. Skin (1851.), od kojih su mnoge velike i lijepe, daje čitavom gradu izgled krasnog, svježeg vrta, i nije čudo što ga zovu Damaskom Sjevera”.
Samo u raju može biti takva voda i zrak
Kamo, srce, na cijelom svijetu grad ravan Sarajevu
Kada dođe proljeće procvate svukud cvijeće
U rajski perivoj se pretvore ružične bašče sarajevske
Jedan od najznačajnih bh pjesnika na turskom i perzijskom jeziku, Mostarac, Derviš-paša Bajezidagić (XVII–XVII st.), inspirisan rajskim ljepotama šehera, posvetio je Sarajevu sljedeću pjesmu:
Ako želiš srce, vidjeti sliku raja, potrudi se da vidiš Sarajevo
Idi odmah
Ovaj lijepi grad je Ćaba kojoj streme zaljubljeni
To su rekli oni koji su do svojih želja stigli
Njegov prijatni zrak i voda daju život i krijepe dušu
Tekuća mu voda nije ništa drugo nego rajski Selsebil
To je taj bašćanski sarajevski ambijent iz koga će izrasti – gradska ljubavna pjesma – sevdalinka. Dakle, ambijentalni specifikum nastanka sevdalinke je kuća i njena situiranost sred cvijećem njegovanog i ograđenog vrta. U vrelom ljetnom periodu, djevojke bi (u strogoj i običajno propisanoj odvojenosti od čaršije i vanjskog svijeta), najveći dio dana, provodile upravo tu: sred žubora vode i drhtavih šadrvana, u hladu raskošno ocvalih mirisnih avlija. Vezući, maštajući i potiho, kao za sebe, melanholično zapijevajući:
Po mojoj bašti, zumbuli cvjetaju
I leptirići šareni lijetaju
A ja bolesna, tužnim pjesmama
Aman, dozivam svoga dragana
Daj, dođi dragi u moju bašticu
Da vidiš onu mirisnu stazicu
Gdje smo ja i ti, dragi, šetali
Aman, i često, zoru čekali
Sa rumen ruža, slijeću pčelice
Sa moga srca, žalosne pjesmice
Svaku zakitim đulom rumenim
Aman, a srce jadom golemim
O, leptirići, traž’te mog dragana
Odnesite mu hiljadu pozdrava
Odnesite mu ružu rumenu
Aman, stotinu puta ljubljenu
Emotivna i ambijentalno-izazovna snaga cvijetno-mirisnih avlija, opjevana je u sevdalinci bezboroj puta. Neke od tih pjesama sačuvane su, a mnoštvo njih, u eri usmene tradicije, zaboravljeno je, i nažalost, zauvijek izgubljeno. Evo još jednog slikovitog primjera ambijentalno obojenog pjevanja kakvo se javlja u pjesmi – Vezak vezla dilber Umihana:
Vezak vezla dilber Umihana
Od sabaha pa sve do akšama
Na šiltetu, u debelu hladu
A pod granom mavi jorgovana
Vezak veze, uz to popijeva
Rumen-ružo, ako Boga znadeš
Kad moj Mirza u đulistan dođe
Da mu selam od mene predadeš
I još molim, ovaj cjelov mali
Što ostavljam na listiću tvome
Da ga predaš, kada amo dođe
Srcu, duši – ašikliji mome.
Naravno, u tom dženetu od grada, sve je rajski nestvarno pa i sljedeća priča francuskog diplomate Luj Žedoana (Louis Gédoyn):
Na putu za Siriju, gdje treba da stupi na dužnost konzula, Žedoan januara 1624. boravi sedam dana u Sarajevu. U svom dnevniku i prepisci (Journal et correspondance de Gédoyn…), koja će (par stoljeća poslije), biti objavljena u Parizu, Žedoan konstatuje da je Sarajevo “grad velik poput Venecije”, i da ima “vrlo lijep položaj”, te “svih vrsta namirnica u izobilju i po jeftinoj cijeni”. Vina u Sarajevu su izvrsna, voda i zrak vrlo zdravi. Sve to čini, nastavlja Žedoan, da “većina stanovnika živi do sto i sto dvadeset godina”, a oni slabiji obično osamdeset do sto godina”.
.. Ponesen edenskom ljepotom i živopisnošću Sarajeva, francuski putopisac Feliks Božur (F. Beaujour), svjedoči ovako: “Tamnozelena boja drveća miješa se ugodno s bjeličastim kupolama i minaretima džamija. Lijepa i vedra ravnica, koja se pruža poput ogromne čistine ispred grada koju, sa svih strana dotiču vode. Brežuljci koji okružuju ovaj bazen i uljepšavaju ga raznolikošću vidova, daju toj slici život i veličinu, čineći Sarajevo jednim od najljepših gradova u Turskoj”.
Foto – Instagram
(MiruhBosne/plima.org)
You might also like
Pogledajte Sarajevo u 4K rezoluciji! (VIDEO)
Senzacionalan snimak glavnog grada Bosne i Hercegovine urađen je u 4k rezoluciji, a za to je korišteno oko 3.500 fotografija. “CITIES in 4K” – naziv je neobičnog projekta čiji je
Prirodni biser jugoistočne Evrope
Struja u prirodnom raju – Bosna i HercegovinaGdje je rijekama još dozvoljeno da vijugaju – planinske ture usamljenim stazama – Nacionalni parkovi – Divlji konji, predani zaštitnici prirode i prijeteće
Na Vrelu Bosne i Bijambarama više od 250.000 posjetilaca u 2016. godini
Tokom 2016. godine na području Vrela Bosne i Bijambara boravilo je više od 250.000 posjetilaca sa plaćenim ulaznicama. Na Vrelu Bosne 190.191, a na Bijambarama 63.981 posjetilac. Najveća posjeta na