Priča iz Srebrenice: Može se i u Bosni od svog rada dobro i pošteno živjeti

Priča iz Srebrenice: Može se i u Bosni od svog rada dobro i pošteno živjeti

 

Hamed i Mele kažu da im ni na pamet ne pada da sele negdje iz svog sela, a kamoli iz Bosne i Hercegovine

U vrijeme kada je vijest o odlasku mladih iz Bosne i Hercegovine, trbuhom za kruhom postala svakodnevica, u srebreničkom selu Klotjevac na Drini susrećemo mlade ljude koji na odlazak i ne pomišljaju. Kažu da rade, žive dobro a mogli bi još i bolje da su u BiH političari pošteniji i sposobniji.

Razrušeno selo

Selo Klotjevac na četrdesetak kilometara od Srebrenice smjestilo se na obali rijeke Drine koja tu čini i vještačko jezero za potrebe hidroelektrane. U 64 kuće do rata se živjelo  dobro od stočarstva i poljoprivrede, jer ovdje uspijeva sve čak i smokve. Povrh svega većina muškaraca je bila zaposlena u šumarstvu ili građevini jer to je Osat, zavičaj čuvenih neimara. Iz Klotjevca je poniklo  puno učenih glava, inženjera, sudija,ljekara, profesora čak i univerzitetskih.

Kao i u bezbrojnim drugim selima u ovoj zemlji poslije rata zatičemo ruševine, korov i pustoš, ali života ipak ima. Istina, danas se u Klotjevcu stalno živi u svega 6 kuća. Ovo je lijep kraj pogodan za turizam, odmor, lov i ribolov pa mnogi izgradiše vikendice i povremeno dođu.

Povrh sela na uzvišenju sa kojeg  puca prelijep pogled na Drinu, jezero i litice Tare na drugoj obali u Srbiji nalazi se lijepa, velika kuća, sa fasadom koju ni u gradovima nemaju, mnoge poslije rata obnovljene kuće. Ovdje žive braća Mešanović Hamed i Mehmedalija. Obojica su mladi ljudi u punoj snazi. Hamed je već i oženjen ima malu djecu.

In Bosnien kann man auch gut leben

Mele se ne predaje

Mehmedalija ili Mele, kako ga zovu još nije oženjen. Iako se to na prvi pogled ne vidi, jer ne silazi sa snažnog motora na četiri točka, Meletove noge su oduzete, ne može da hoda. Uvijek nasmijan i raspoložen za šalu Mele o tome priča bez ustezanja:

„Dok smo bili u izbjeglištvu jedne zime sam pecao ribu. Led na zaleđenoj rijeci je pukao i ja sam naglavačke upao u ledenu vodu. Razboljeo sam se, imao problema sa kičmom i nakon dvije operacije, prije pet godina, noge su mi ostale nepokretne“,priča Mele.

Iako je na početku bilo teško, u svojoj glavi prihvatiti da više ne možeš hodati i što, šta drugo raditi, Mele nije klonuo duhom, nije se predao.

„Nikad se  ni neću predati, radit ću šta mogu i koliko mogu. Uvijek sam bio, kako to kažu kod nas, živ, nemiran, volio sam raditi. Kad su mi noge ostale oduzete prvo me uhvatila neka apatija mislio sam da je moj život završen a onda sam se trznuo i počeo razmišljati šta i kako dalje. Pao mi je na um ovaj motor. Nismo ni znali da li ću ja to moći voziti ali brat mi ga je kupio i malo po malo sve sam to savladao. Navikao sam se sad na motor tako da mi se ponekad čini da kao da idem na svojim nogama. Sa njim stižem svuda“, priča Mele ne skidajući osmijeh sa lica.

Mešanovići su zadovoljni svojim životom

Priču dalje nastavlja drugi Mešanović, Hamed: “Bratova nesreća i meni je dala još više snage. Ujutro dok pijemo kafu, treba mu pola sata da se obuče, na kolicima da dođe do motora na koji ga popnemo i on tako na motoru  uz pomoć dva ovčarska psa, čuva ovce. Kad ja radim u šumi ili orem, frezam i slično, moja žena oko kuće, djeca u školi, on je znao po cijeli dan na kiši biti sa kišobranom na motoru  kod ovaca. To u meni budi neka osjećanja da idem naprijed i da radim ono što mogu i ne mogu“.

Hamed kaže da se ne žali na život, jer kako kaže vidi da se u mnogim mjestima u BiH živi lošije nego ovdje:

„Koliko je svijet para dao za Srebrenicu svi mi što danas živimo u ovoj opštini Bošnjaci, Srbi i drugi, mogli smo biti gazde, pravi domaćini da su političari koji su tu pomoć dijelili, radili to ravnomjerno, da su gledali da svako dobije nešto i to ono što mu je potrebno a ne da neki dobiju pet donacija, drugi ništa a da ne pričamo o onom što se prodalo i ljudi se vratili opet u federaciju ili su otišli vani. Dosta pomoći je sa kamiona na kamion pretovarano  i odmah se iz Srebrenice vozilo za Tuzlu, Sarajevo i ko zna kud. Ja to ne govorim radi sebe jer hvala Bogu, imam dovoljno, meni manje više i ne treba ništa”, kazuje Hamed.

In Bosnien kann man auch gut leben

Na odlazak iz BiH i ne pomišljaju

Pitamo ga je li i on možda razmišljao da ode odavde negdje gdje se lakše i bolje živi?

„Ja i moj brat kad smo se vratili, on je tada bio pokretan. Da smo čekali pomoć opštine ili nekog drugog da od toga živimo ili da nam nešto daju i mi bi smo vjerovatno sada bili negdje u Njemačkoj, Švicarskoj i ko zna gdje. Nas troje moja supruga, ja i moj brat smo uzeli svoje živote u svoje ruke i poturili leđa da radimo i ostanemo ovdje, pa kako nam bude”.

Hamed kaže da su po povratku u rodno selo, na početku imali nešto pomoći od opštine i federacije, ali da su sve što danas imaju, stekli svojim znojem i upornošću.

“Prije 15 godina, došli smo na temelje porušene kuće bez igdje ičeg. Počeli smo sa četvoro jagnjadi koje sam kupio na Ozrenu i doveo ovamo kad smo se vratili. Danas hvala Bogu imamo stalno oko 120 do 150 ovaca a u proljeće sa jagnjadima do 250. Imamo trenutno nešto krupne stoke, dvije krave, dva bika, četiri junice, neki dan sam prodao dva bika. Ovaj traktor što sad imam mi je peti što sam promijenio od kako smo se vratili. Sve sam ih kupovao svojim novcem, ni jedan nisam dobio u donaciji”.

Hamed dalje govori da je glavna zarada od prodaje stoke ali ga komšije iz drugih sela zovu često da im nešto uradi sa mašinama ili traktorom pa se i tako nešto zaradi. Supruga radi u plasteniku i od toga dosta proda, zatim sir, kajmak i med su tražena roba kad je dobrog kvaliteta, a u Klotjevcu je sve prirodno.

In Bosnien kann man auch gut leben

„Od zarade sa ovog imanja sam napravio kuću i kupio tri placa u Federaciji što me koštalo ukupno oko 100 000 maraka. Imam sve potrebne mašine i priključke za traktor, sve smo to zaradili i kupili. Jedino se mnogo zahvaljujem UNDP-u koji mi je pomogao da napravim štalu za ovce. Pomogli su mi i u kupovini prikolice za traktor kosačice, vage i mašine za šišanje ovaca, dio para sam dao ja, dio oni. Sve drugo smo zaradili i hvala Bogu da je tako. Još da mi je brat ostao zdrav…”, sa sjetom u glasu govori Hamed.

Nesposobni političari na daju da narod bolje živi

Hamed i Mele kažu da im ni na pamet ne pada da sele negdje iz svog sela, a kamoli iz Bosne i Hercegovine, dok  Mele dodaje:

„Može se ovdje itekako dobro živjeti. Još da imamo političare koji bi brinuli da narodu bude bolje umjesto što pred svake izbore pokušavaju da nas ponovo zavade. Nesposobni političari ne daju da narod bolje živi”.

Hamed kaže da oni nisu naučeni da mrze nikog, a uprkos svemu što se desilo valja živjeti dalje.

„Iz moje familije nije došlo 17- 18 najbližih od oca, amidže, pa dalje”, kazuje Hamed (nije došao ili nisu došli preko šume, ovdje je u narodu uobičajeni izraz za nestale padom Srebrenice op.autora). Bez obzira na sve to mi moramo gledati naprijed, moramo misliti o budućnosti, moramo živjeti dalje i sarađivati jer za mene su ljudi isti. Svaki čovjek koji pomogne drugom čovjeku, bez obzira koje je nacionalnosti, on je za mene čovjek. A ovi danas političari koji nas samo dijele na naše i njihove nište drugo i ne znaju. Ja tvrdim da bi jedan običan seljak kao npr. moj amidža Dulan što čuva ovce, bolje vodio opštinu pa i državu nego što je vode oni jer za to treba prije svega biti domaćin, misliti o svakom članu domaćinstva ali i o cijelom domaćinstvu i njegovom napretku. Tada bi nam svima u ovoj zemlji bilo bolje, nikom ne bi bilo tijesno i ne bi morao hljeba tražiti po bijelom svijetu”, završava priču Hamed Mešanović iz sela Klotjevac u opštini Srebrenica.

 

Izvor: DW

Previous Džumhur: Bitno da narednu sezonu počnem dobro (VIDEO)
Next Anto Nobilo: Postoje uslovi za podizanje tužbe prema RH. Za RH bi bilo jako dobro nagoditi se s logorašima BiH

You might also like

ŽIVOT

Kako su Srebreničani spasili Jevreja

  Kada je moja zemlja napadnuta, logično je bilo da je branim. To je moja država koju neizmjerno volim. Iako su poslije masovnih egzekucija Jevreja i holokausta govorili da se

BH RAZGLEDNICA

Reportaža iz Srebrenice (Video)

Kada neko kaže “Srebrenica”, prva asocijacija za većinu je genocid, rat, stradanje, zločini… Nedavno su se pojavile fotografije na kojima kćerke Emina Bektića, ljubitelja i uzgajivača životinja jašući na konjima

ŽIVOT

Daljegošta, selo na kraju Bosne, gdje je život dovoljno dobar (Video)

  Daljegošta, posljednje selo u Srebrenici ali i u Bosni i Hercegovini. Smješteno u blizini granice sa Srbijom, na nadmorskoj visini od 700 metara i u kojem žive 22 osobe.