Hunza, dolina sreće u Pakistanu čiji stanovnici žive i do 160 godina i ne obolijevaju od raka

Hunza, dolina sreće u Pakistanu čiji stanovnici žive i do 160 godina i ne obolijevaju od raka

 

Iako se i svi obični smrtnici trude živjeti što kvalitetnije i duže, a naučnici prestižnih sveučilišta ulažu napore da bi pronikli u tajne dugovječnosti, možda je zanimljivo podsjetiti na još uvijek mnogima nepoznatu ‘oazu mladosti’, odnosno dolinu rijeke Hunza na granici Indije i Pakistana čiji stanovnici žive u prosjeku između 110 i 120 godina, a najstariji među njima, po nekim izvorima, doživjeli su nevjerojatnih 150 – 160 godina. 

Bitno je istaći da su ostarjeli ali su zadržali pritom vitalnost. Gledano statistički, njegovi se pripadnici vrlo malo razbolijevaju i izgledaju mladoliko. Iako su geografski daleko, sličniji su Evropljanima nego svojim susjedima. Možda se odgovor krije u legendi koja kaže da je to malu planinsku državu osnovala grupa vojnika Aleksandra Velikog tokom pohoda na Indiju koji su na tom području uspostavili i strogu vojnu disciplinu – takvu da su stanovnici s mačevima i štitovima spavali i jeli, pa čak se i igrali… Možda bi narod Hunze i zbog tih navodnih genetskih veza mogao modernim Europljanima poslužiti kao uzor kad je riječ o prehrani i životnom stilu, i dati koju ideju kreatorima strategija za duži i zdraviji život.

Pažnju naučnika ovaj je narod privukao još sredinom prošlog stoljeća kada ga je posjetila francuska medicinska ekspedicija. Oni su 1963. godine i službeno utvrdili da je prosječni životni vijek Hunza 120 godina, dakle dvaput duži nego kod Evropljana, a 1977. godine na Međunarodnom kongresu o raku u Parizu objavljeno je da se prema kriterijima i podacima geokancerologije potpuna odsutnost raka javlja samo kod naroda Hunza, što je bila nevjerovatna vijest u medijima.

Navodno ne obolijevaju ni od kardiovaskularnih bolesti i dijabetesa.

Oni malo stariji vjerovatno će se sjetiti da su Hunze Evropi približili pripadnici hipi pokreta koji su 70-ih godina prošlog stoljeća na Istoku tražili istinu i egzotiku, ali i indijsku konoplju. Tada su ‘djeca cvijeća’ otkrila i Hunza kajsije, za koje se vjeruje da kriju tajnu dugovječnosti ovog naroda. Na zapadu su se proslavile pod nazivom ‘Hunza kajsije’, koje s posebnom pažnjom spominju kao glavni i autohtoni plod tamošnjih vrtova na terasastim poljima uz hladnu rijeku.

Hladna ledenjačka rijeka još je jedan mogući izvor zdravlja i vitalnosti ovih stogodišnjaka, vjeruju oni koji su posmatrali njihov životni stil. ‘Dolina mladosti ‘ nalazi se na 2500 metara nadmorske visine, pa čist zrak blagotvorno djeluje na organizam, a stanovnici se bez problema kupaju u ledenoj vodi, čak i na minus 15 stepeni. Sa sto godina Hunze plešu, njihove 40-godišnje žene izgledaju kao djevojke, sa 60 godina imaju skladno tijelo bez viška kilograma i sa 65 godina rađaju djecu, što je samo jednoj Evropljanki uspjelo, i to zahvaljujući medicinski potpomognutoj oplodnji.

Hunze su vjerovatno inspirisale brojne moderne nutricioniste koji često savjetuju podvrgavanje postu, kao dobro iskušanoj metodi čišćenja organizama. Poštujući prirodne ritmove, Hunze se u periodu kada plodovi još nisu zreli (zovu ga ‘gladnim proljećem’ koje traje od dva do četiri mjeseca) podvrgavaju postu – ništa ne jedu, a samo jednom dnevno piju napitak od suhih kajsija. Konzumiraju vrlo malo proteina, u prosjeku samo 1933 kalorije (cca 50 g proteina, 36 g masti, 365 g ugljikohidrata), što je ispod granice normale.

Prema mišljenju škotskog doktora i nutricioniste Roberta McCarrisona, koji je punih 14 godina živio u njihovoj neposrednoj blizini, u načinu prehrane leži tajna njihove dugovječnosti. Utvrdio je da njihovi susjedi koji se hrane drukčije, a žive također u hladnoj klimi, žive upola kraće.

Nakon povratka u Veliku Britaniju napravio je pokus na velikom broju životinja i utvrdio da se u skupini koja se hranila normalnom hranom londonske radničke porodice koja je uključivala bijeli hljeb, haringu, rafinisani šećer, konzerve i kuhano povrće, pojavljuju različite “ljudske bolesti”, dok su životinje hranjene hranom Hunza tokom pokusa ostale savršeno zdrave.

Do zanimljivih rezultata došli su i američki kardiolozi dr. Paul White i dr. Edward Toomey koji su ‘sretnu dolinu’ posjetili 1964. godine i u časopisu ‘American Heart Journal’ objavili članak pod nazivom ‘A brief survey of the heart of aged Hunzas’ u kojemu su iznijeli rezultate ispitivanja provedeno na 25 pripadnika Hunza u dobi od 90 do 110 godina.
Utvrdili su da su baš svi ispitanici uključeni u istraživanje zdravi, da imaju normalan krvni pritisak, normalan nivo holesterola u krvi i pravilan rad srca.

Pripisali su to jendostavnom načinu prehrane koji se temelji na voću, orašastim plodovima, mahunarkama i žitaricama koji se konzumiraju u samo dva obroka dnevno. To su doručak i ručak, dok se večera kod Hunza ne praktikuje.

Smrt je sastavni dio života, pa joj naravno ne mogu pobjeći ni Hunze. Kod njih su degenerativne bolesti vrlo rijetko zabilježene, a među bolestima koje ih najčešće pogađaju i od kojih umiru jesu one izazvane bakterijama i virusima, kao što je malarija ili dizenterija. Stručnjaci ih dovode u vezu s velikim barama koje se nalaze na području ‘doline mladosti’ i u kojima se množe komarci, prijenosnici malarije. Naravno, njima kumiju i loše higijenske navike.

Svim tim nedaćama uprkos, jednostavni i skromni život pretežitih vegetarijanaca koji naporno rade i smiju se, žive bez stresa i ne isrpljuju se u svađama, čini Hunze najzdravijim stanovnicima na Zemlji.

Historija i geografija

Narod Hunza, kojih je oko 87.000, živi na sjeveru Pakistana, u blizini granice s Kinom i na spoju najvećih planinskih lanaca na svijetu planina – Himalaje, Karakoruma i Hindukuša gdje se nalaze i neki od najviših vrhova na Zemlji – Everest (8,611 metara), Nanga Parbat (8126 metara)…, pa se ovom malom narodu pripisuju i posebne gorštačke sposobnosti jer se njegovi pripadnici dobro snalaze u kretanju kroz uske prijevoje, staze i klisure ovih surovih planinskih lanaca.

Područje je bogato rijekama koje se ulijevaju u rijeku Ind. Prije pripajanja Pakistanu 1947. godine, ovaj je narod živio u sklopu male autonomne himalajske kraljevine, pod britanskom krunom.

 

(Slobodna Dalmacija/MiruhBosne)

Previous Bratimile se dvije najstarije općine iz Sarajeva i Beograda
Next Godina bh. džudista, najboljih sportista 2017. godine u Bosni i Hercegovini (VIDEO)

You might also like

ŽIVOT

Profesor uzgaja 300 ovaca: Ne pratim više konkurse, ne prijavljujem se. Ako bih morao sada birati između ovoga što trenutno radim i struke, izabrao bih selo i stočarstvo

Selo Argud na oko 940 metara nadmorske visine, pripada zajednici sela Bjelimići, koje se nalazi u jugoistočnom dijelu općine Konjic, nešto manje od 30 kilometara od Boračkog jezera, između planina

ŽIVOT

Hadžija Ibrahim iz Luke kod Konjica: Svakog petka opremi Dorata pa na džumu

Ono što je za mnoge od nas automobil, za hadžiju Ibrahima Mujana iz Luke kod Konjica je njegov konj po imenu Dorat. Ibro nema vozačku. Nikada mu i nije trebala,

ŽIVOT

Sarajevo: Besplatno uče plivati djecu s invaliditetom (Video)

Trener i osnivač Plivačkog kluba SPID Amel Kapo nije ni slutio kakvu će radost donijeti malim herojima kada je počeo sa časovima plivanja za osobe i djecu sa invaliditetom. Ovaj