Hunza, dolina sreće u Pakistanu čiji stanovnici žive i do 160 godina i ne obolijevaju od raka

Hunza, dolina sreće u Pakistanu čiji stanovnici žive i do 160 godina i ne obolijevaju od raka

 

Iako se i svi obični smrtnici trude živjeti što kvalitetnije i duže, a naučnici prestižnih sveučilišta ulažu napore da bi pronikli u tajne dugovječnosti, možda je zanimljivo podsjetiti na još uvijek mnogima nepoznatu ‘oazu mladosti’, odnosno dolinu rijeke Hunza na granici Indije i Pakistana čiji stanovnici žive u prosjeku između 110 i 120 godina, a najstariji među njima, po nekim izvorima, doživjeli su nevjerojatnih 150 – 160 godina. 

Bitno je istaći da su ostarjeli ali su zadržali pritom vitalnost. Gledano statistički, njegovi se pripadnici vrlo malo razbolijevaju i izgledaju mladoliko. Iako su geografski daleko, sličniji su Evropljanima nego svojim susjedima. Možda se odgovor krije u legendi koja kaže da je to malu planinsku državu osnovala grupa vojnika Aleksandra Velikog tokom pohoda na Indiju koji su na tom području uspostavili i strogu vojnu disciplinu – takvu da su stanovnici s mačevima i štitovima spavali i jeli, pa čak se i igrali… Možda bi narod Hunze i zbog tih navodnih genetskih veza mogao modernim Europljanima poslužiti kao uzor kad je riječ o prehrani i životnom stilu, i dati koju ideju kreatorima strategija za duži i zdraviji život.

Pažnju naučnika ovaj je narod privukao još sredinom prošlog stoljeća kada ga je posjetila francuska medicinska ekspedicija. Oni su 1963. godine i službeno utvrdili da je prosječni životni vijek Hunza 120 godina, dakle dvaput duži nego kod Evropljana, a 1977. godine na Međunarodnom kongresu o raku u Parizu objavljeno je da se prema kriterijima i podacima geokancerologije potpuna odsutnost raka javlja samo kod naroda Hunza, što je bila nevjerovatna vijest u medijima.

Navodno ne obolijevaju ni od kardiovaskularnih bolesti i dijabetesa.

Oni malo stariji vjerovatno će se sjetiti da su Hunze Evropi približili pripadnici hipi pokreta koji su 70-ih godina prošlog stoljeća na Istoku tražili istinu i egzotiku, ali i indijsku konoplju. Tada su ‘djeca cvijeća’ otkrila i Hunza kajsije, za koje se vjeruje da kriju tajnu dugovječnosti ovog naroda. Na zapadu su se proslavile pod nazivom ‘Hunza kajsije’, koje s posebnom pažnjom spominju kao glavni i autohtoni plod tamošnjih vrtova na terasastim poljima uz hladnu rijeku.

Hladna ledenjačka rijeka još je jedan mogući izvor zdravlja i vitalnosti ovih stogodišnjaka, vjeruju oni koji su posmatrali njihov životni stil. ‘Dolina mladosti ‘ nalazi se na 2500 metara nadmorske visine, pa čist zrak blagotvorno djeluje na organizam, a stanovnici se bez problema kupaju u ledenoj vodi, čak i na minus 15 stepeni. Sa sto godina Hunze plešu, njihove 40-godišnje žene izgledaju kao djevojke, sa 60 godina imaju skladno tijelo bez viška kilograma i sa 65 godina rađaju djecu, što je samo jednoj Evropljanki uspjelo, i to zahvaljujući medicinski potpomognutoj oplodnji.

Hunze su vjerovatno inspirisale brojne moderne nutricioniste koji često savjetuju podvrgavanje postu, kao dobro iskušanoj metodi čišćenja organizama. Poštujući prirodne ritmove, Hunze se u periodu kada plodovi još nisu zreli (zovu ga ‘gladnim proljećem’ koje traje od dva do četiri mjeseca) podvrgavaju postu – ništa ne jedu, a samo jednom dnevno piju napitak od suhih kajsija. Konzumiraju vrlo malo proteina, u prosjeku samo 1933 kalorije (cca 50 g proteina, 36 g masti, 365 g ugljikohidrata), što je ispod granice normale.

Prema mišljenju škotskog doktora i nutricioniste Roberta McCarrisona, koji je punih 14 godina živio u njihovoj neposrednoj blizini, u načinu prehrane leži tajna njihove dugovječnosti. Utvrdio je da njihovi susjedi koji se hrane drukčije, a žive također u hladnoj klimi, žive upola kraće.

Nakon povratka u Veliku Britaniju napravio je pokus na velikom broju životinja i utvrdio da se u skupini koja se hranila normalnom hranom londonske radničke porodice koja je uključivala bijeli hljeb, haringu, rafinisani šećer, konzerve i kuhano povrće, pojavljuju različite “ljudske bolesti”, dok su životinje hranjene hranom Hunza tokom pokusa ostale savršeno zdrave.

Do zanimljivih rezultata došli su i američki kardiolozi dr. Paul White i dr. Edward Toomey koji su ‘sretnu dolinu’ posjetili 1964. godine i u časopisu ‘American Heart Journal’ objavili članak pod nazivom ‘A brief survey of the heart of aged Hunzas’ u kojemu su iznijeli rezultate ispitivanja provedeno na 25 pripadnika Hunza u dobi od 90 do 110 godina.
Utvrdili su da su baš svi ispitanici uključeni u istraživanje zdravi, da imaju normalan krvni pritisak, normalan nivo holesterola u krvi i pravilan rad srca.

Pripisali su to jendostavnom načinu prehrane koji se temelji na voću, orašastim plodovima, mahunarkama i žitaricama koji se konzumiraju u samo dva obroka dnevno. To su doručak i ručak, dok se večera kod Hunza ne praktikuje.

Smrt je sastavni dio života, pa joj naravno ne mogu pobjeći ni Hunze. Kod njih su degenerativne bolesti vrlo rijetko zabilježene, a među bolestima koje ih najčešće pogađaju i od kojih umiru jesu one izazvane bakterijama i virusima, kao što je malarija ili dizenterija. Stručnjaci ih dovode u vezu s velikim barama koje se nalaze na području ‘doline mladosti’ i u kojima se množe komarci, prijenosnici malarije. Naravno, njima kumiju i loše higijenske navike.

Svim tim nedaćama uprkos, jednostavni i skromni život pretežitih vegetarijanaca koji naporno rade i smiju se, žive bez stresa i ne isrpljuju se u svađama, čini Hunze najzdravijim stanovnicima na Zemlji.

Historija i geografija

Narod Hunza, kojih je oko 87.000, živi na sjeveru Pakistana, u blizini granice s Kinom i na spoju najvećih planinskih lanaca na svijetu planina – Himalaje, Karakoruma i Hindukuša gdje se nalaze i neki od najviših vrhova na Zemlji – Everest (8,611 metara), Nanga Parbat (8126 metara)…, pa se ovom malom narodu pripisuju i posebne gorštačke sposobnosti jer se njegovi pripadnici dobro snalaze u kretanju kroz uske prijevoje, staze i klisure ovih surovih planinskih lanaca.

Područje je bogato rijekama koje se ulijevaju u rijeku Ind. Prije pripajanja Pakistanu 1947. godine, ovaj je narod živio u sklopu male autonomne himalajske kraljevine, pod britanskom krunom.

 

(Slobodna Dalmacija/MiruhBosne)

Previous Bratimile se dvije najstarije općine iz Sarajeva i Beograda
Next Godina bh. džudista, najboljih sportista 2017. godine u Bosni i Hercegovini (VIDEO)

You might also like

ZDRAVLJE

SIMBOLIKA PLANINA: DIVOVI KOJI TJERAJU NA RAZMIŠLJANJE

Kao mjesta koja su odigrala ulogu “maternice” u rađanju mnogih civilizacija i humanih ideja, planine su pomogle da se slapovi inspiracija, poput najbistrije vode, sruče u pera filozofa i obogate

INTERVJU

Humačkić: Vlastitim primjerom se trudim da ova zemlja i moj rodni grad budu bolje mjesto za život

  Poznati Mostarac, dr. Alen Humačkić rođen je 1965. godine. Osnovnu školu i gimnaziju je pohađao u rodnom gradu. Nakon odsluženja vojnog roka studirao je na Medicinskom fakultetu u Sarajevu.

ŽIVOT

Porodica Vuk: Život na više od hiljadu metara nadmorske visine

Porodica Vuk, Ćamil, Ramiza i Nerma, jedini su povratnici u selo Lončare smješteno na preko hiljadu metara nadmorske visine tik ispod obronaka istoimene planine, udaljeno četrdesetak kilometara od središta Gacka.