Goran Čišić – heroj koji je slomio tzv. Herceg-Bosnu

Goran Čišić – heroj koji je slomio tzv. Herceg-Bosnu

 

Ima ljudi čiji se podvizi nikada ne zaboravljaju. Ono što je za Mostar Midhat Hujdur Hujka, za Sarajevo Safet Zajko, Enver Šehović, Nusret Dedo Šišić i drugi, za Krajinu generali Izet Nanić, Mehmed Alagić i Atif Dudaković, za širi tuzlanski kraj Mehdin Hodžić – Crni labud ili kapetan Hajro Mešić, za Srebrenicu i Žepu Naser Orić, odnosno Avdo Palić, to je za Gornji Vakuf bio i ostao rahmetli Goran Čišić.

Veliko djelo

Danas se navršavaju tačno 23 godine otkako je Čišić, rođen 31. oktobra 1956., poginuo u borbama za oslobođenje Donjeg Vakufa, tačnije u rejonu sela Podripci kod Bugojna.

Stradao je u činu natkapetana, na dužnosti komandanta Diverzantskog bataljona 7. korpusa Armije RBiH. Ratno priznanje “Zlatni ljiljan“, za herojski doprinos otporu agresiji na Republiku BiH, posthumno mu je dodijeljeno 1995. godine.

Iza 38-godišnjeg čovjeka ostali su jedan čestit život i veliko djelo koje srednja Bosna ne zaboravlja.

Njegova se djela trebamo prisjetiti posebno ovih dana kada je Haški tribunal donio pravosnažnu presudu i potvrdio “udruženi zločinački poduhvat” i “međunarodni oružani sukob”, s učešćem Republike Hrvatske, države koja je u Gorenjm Vakufu, gradu kojeg je Goran branio. Tamo je ta agresija bila najočitija.

Goran Čišić i brojni drugi komnadanti i borci Gornjeg Vakufa, najzaslužniji su što je ideja tzv. Herceg-Bosne i komadanja naše domovine razbijena u srcu bosanske države.

Komandant Goran vodi porijeklo iz čuvene mostarske porodice Čišića, iz koje je potekao i legendarni Husaga, intelektualna veličina i antifašista koji je na Ustavotvornoj skupštini Jugoslavije jedini digao glas protiv nepriznavanja Bošnjaka.

Gornjovakufski heroj bio je od onih velikana koji su naslućivali opasnosti agresije na našu zemlju. Radio je u Općinskom štabu Teritorijalne odbrane (TO) Gornji Vakuf, gdje je usavršio svoja vojna znanja. Njih je već 1991. u skoro nemogućim uvjetima prenosio mladićima koji će kasnije srcem braniti kapiju Bosne, Gornji Vakuf, koji je zbog nevjerovatnog otpora HVO-u i brigadama Hrvatske vojske (HV) zaslužio epitet herojskog.

Bio je komandant za kojeg su njegovi borci, kako su bilježili sarajevski novinari, tvrdili da poginuti ne može. Godine 1993., dok je Gornji Vakuf osam mjeseci bio u potpunom okruženju i u njega se moglo doći samo “vratolomnim planinskim putevima”, Čišić i njegovi momci, predvodeći praktično druge jedinice 317. slavne brdske brigade Armije RBiH, svojim smjelim akcijama oslobodili su zaleđinu grada i omogućili komunikaciju sa susjednim općinama.

I danas se u Vakufu sjećaju kako je jurišao pucajući iz terenskog vozila pri brzini od sto na sat, prolazeći silovito kroz neprijateljske linije, te kako je u više navrata zamalo stradao od snajperskih hitaca.

– Ne, Goran ne može poginuti, ja sam u to uvjeren – pričao je avgusta 1993. Senadu Avdiću Goranov najbolji borac i kum Hakija Topić, koji je kasnije i sam poginuo.

Posljednje riječi

Nažalost. Goran je poginuo od agresorske granate. Reporter Akif Agić zabilježio je da su mu posljednje riječi bile: “Čuvajte mi moju Bosnu i moj Vakuf.“ Na njegovoj dženazi plakao je grad koji je odbranio.

Uprkos svim poratnim izdajama heroja, bivših boraca Armije RBiH, izdajama ideja za koje su oni žrtvovali svoje živote, uprkos činjenici da su heroji “berlinskih brigada” avansirali i postali mjera uspjeha u ovom društvu, velikani poput Čišića i drugih ostali su svijetli simboli, stubovi našeg ponosa. Iza Gorana Čišića ostali su supruga Hasiba, sin Mensur i kćerka Sanja. A ostala je i jedna ulica u Sarajevu koja danas nosi njegovo ime, kao i planinarski pohod kojim ga se sjećaju. Nažalost, njegovo ime izbrisano je iz naziva osnovne škole u rodnom gradu.

Borci su ga voljeli

Autor ovih redova imao je i sam priliku upoznati rahmetli Gorana Čišića. Sjeća ga se iz jedne teške borbe u južnom dijelu Gornjeg Vakufa. Nije mnogo pričao, ali je njegova pojava ostavljala strahopoštovanje. U sjećanju ostaje kako je, s motorolom u ruci, lično vodio svoje borce.

U njegovim postupcima vidjela se odlučnost, a iz njegovih poteza poruka da BiH neće šaptom pasti. I nije pala. Njegovi borci su ga voljeli i poštovali.

Borbe u Trnovu

Vatrenim patriotskim govorom o patnjama opkoljenog i razorenog Sarajeva pokrenuo je, u avgustu 1992. godine, svoju jedinicu (227 boraca) i odveo je na Igmansko bojište radi pomoći u odbrani Sarajeva, zapisao je Hasib Mušinbegović. U silovitom napadu stjerao je agresorske jedinice do Krupca, a zatim nastavio vođenje žestokih borbi radi oslobađanja Trnova. U oktobru 1992. sa oko 200 svojih boraca Goran se opet našao na Igmanu. No, morao se brzo vratiti, jer su postrojbe HV/HVO-a ponovo udarile na Gornji Vakuf kako bi ga okupirale.

Izvor

 

Previous 'Statistika poljoprivrede, šumarstva i ribarstva' - Bosna i Hercegovina uzgaja dva puta više ovaca od Austrije
Next Bh. kompanija Euro-Asfalt partner na projektu vrijednom 29 miliona KM u Sloveniji

You might also like

OTPOR BOSNE

Hoće li 505. viteška brigada napokon dobiti svoj muzej? (FOTO)

Pokrenuta inicijativa za reorganizaciju “Muzej sobe 505. viteške brigade” i njeno pretvaranje u “Muzej Bužima” Prošle godine navršilo se dvadeset godina od završetka rata i osnivanja općine Bužim. U tom

OTPOR BOSNE

Mostar: Izložba ‘Zdravo, ma gdje bili, heroji Mostara’

Bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović otvorio je u četvrtak u Mostaru izložbu fotografija “Zdravo, ma gdje bili, heroji Mostara”, koja je održana u sklopu manifestacije “Putevima pobjede Armije RBiH

NAŠI DANI

Grad Tuzla obilježio 4. april 1992., datum otpora (Foto)

Grad Tuzla obilježio je 4. april, datum kada je 1992. godine Skupština općine donijela Odluku o organizaciji i pružanju otpora agresiji na Bosnu i Hercegovinu na području Tuzle, saopćeno je