Pašina kula uspravno stoji već peto stoljeće

Pašina kula uspravno stoji već peto stoljeće

 

Pašina kula iz 16. vijeka nalazi se u mjestu Pilica u zvorničkoj opštini. Iako nezaštićena, njene zidine još prkose zubu vremena.

Svako ko prvi put prođe Pilicom vjerovatno će zastati pred dvorištem Osnovne škole „Nikola Tesla“ u kojem se nalazi neobična kamena građevina. Nekada u punom sjaju, danas oronulog krova, Pašina kula ostala je kao podsjetnik na burna prošla vremena zvorničkog kraja, a samo rijetki pojedinci znaju koji su se to putevi i sudbine ukrstili oko ovog zdanja.

Simo Stankić odlučio je da sve što je godinama prikupljao o rodnom kraju objedini u knjigu Pilica – nekada i sad i tako je postao hroničar mjesta u kojem kula od klesanog kamena, koju bi u Evropi odavno iskoristili u turističke svrhe, čeka da nestane i sa sobom odnese dio istorije.

“Računa se da su Turci osvojili Srebrenik 1512. godine, a prvi popis za Zvornički sandžak izvršen je 1530. godine. Ja sam došao do podataka da je Pašina kula u Pilici sagrađena između 1540. i 1550. godine’’, priča Stankić.

Pašinicin put od bogatstva do prosjačkog štapa

Stariji mještani Pilice navodili su više gazda ove kule, kao što su Hasan-beg Pašić, Sefi-beg i Sokančić Adem Paša. Nije utvrđeno ko je od njih bio posljednji vlasnik jer begovi nisu bili stalno u kuli, već su imali kuće u Zvorniku i tamo su boravili duže.

Simo je, ipak, uspio da zabilježi priču o ženi, ili kako se govorilo – hanumi, posljednjeg vlasnika Pašine kule. Naime, muž joj je nakon smrti ostavio mnogo zlata, a ona je mislila da zlatnici nikada neće presušiti. Voljela je da posmatra narodne igre i kola, te je povremeno pozivala muzičare iz semberskog sela Batković da sviraju ispred kule, gdje su se mještani okupljali, igrali kolo, a hanuma je to posmatrala sa pendžera kule. Veoma dobrom igraču, kolovođi Jovanu Simeunoviću, ponekad je bacala dukat za lijepu igru.

Kada se blago smanjilo u kasi hanume, ona je prodala kulu sa zemljištem Joci Jovičiću. Joco je imao sinove Peru i Milu. Pero nije imao djece, pa je Milo naslijedio Pašinu kulu i okolno imanje. Milo je imao samo jednog sina, ali se on u sedamnaestoj godini razbolio od neizlječive bolesti i umro, tako da nije bilo nasljednika, te je zemlja oko kule i kula prešla u državno, odnosno opštinsko vlasništvo 1951. godine, a kasnije je, 1952., pripala Zemljoradničkoj zadruzi „Pilica“.

Ovdje se ne završava priča o hanumi. Nakon prodaje kule, kaže Simo, preselila je u Zvornik. Nije joj se sviđala voda u Zvorniku, pa je izvjesnom Todoru iz Trampića tražila da joj sedmično dva puta donese na konju dvije tikve vode sa česme kod kule, i za svaku tikvu je plaćala po dukat. To je trajalo dok je imala novac, a onda je jednom rekla Todoru da joj više ne donosi vodu i da se navikla na onu u Zvorniku.

Na kraju je hanuma došla do prosjačkog štapa i, uprkos pomoći mještana Pilice, umrla u bijedi.

Voda za sve sa Pašine česme

Simo kaže da Pašina kula nije izgledala kao danas. Imala je još jedan sprat, od drveta, i on je tokom vremena propao. Bila je pokrivena šindrom – drvenim crijepom, nakon njegovog uništenja pečenim crijepom, da bi 1970. godine ponovo bila postavljena šindra.

„Kula je sedam puta sedam metara, pravljena u četvrt. Sjećam se, još kad sam bio mali, da su postojala ogromna teška vrata od hrastovine, polukružna, ali i ona su vremenom nestala. Ovdje sada vidite prizemlje i sprat. Spratovi su služili za stanovanje, a donji dio za odbranu jer i sada su vidljive puškarnice na sve četiri strane. Puška je mogla da ide desno i lijevo i tako je bio pokriven cijeli vidik“, pojašnjava Simo.

Ušavši u kulu, pokazuje zid iznad vrata na kojem je postojala drvena konstrukcija sa konopcem – za vješanje neposlušne raje. Osim toga, primjećujemo daske koje su nekada bile dio poda na prvom spratu, ali sada je nemoguće popeti se na njih. Samo svjetlost uspijeva lako da se probija kroz srušeni krov, praveći mrežu sjenki.

Oko Pašine kule bilo je još objekata – konačište, konjušnice, čardak, koji su vremenom nestali, a jedino se još pominje Pašina česma koja se nalazi u blizini kule, ili Gornja česma. Sada  zarasla, nekada je bila ozidana ciglom i podignuta od zemlje, tako da se na nju mogla staviti brema za natakanje vode. I danas predstavlja jak, prirodni izvor, ali mještani je rijetko pohode jer je voda sprovedena do njihovih kuća i dvorišta. Ovom vodom su se služili svi oko kule – Pećinari, Jefinići, Trampići, Begovići, Tešići, Lazići. Osim Gornje česme, postoji i Donja, takođe iz osmanskog perioda.

‘Zar vi to još niste srušili?’

Simo ističe da je malo ko od istoričara svraćao u Pilicu i raspitivao se o Pašinoj kuli.

Dodaje kako Pilica nije poznata samo po Pašinoj kuli, već i po tome što se u blizini nalazio rimski put. On je polazio od primorja, preko Romanije, pa pored Drine, te do Zvornika koji je bio jedan od centara. Od Zvornika je vodio sve do Sirmiuma, odnosno Sremske Mitrovice.

Ovo ovdje bilo je na neki način raskršće, gore za Teočak. Mnogi kada su išli iz Zvornika za Bijeljinu, išli su ovuda, plašeći se napada iz Srbije. Jedan krak rimskog puta odvajao se na Šepku i išao je u pravcu današnje Mađarske“, dodaje Simo.

Zanimljivo je i da su Dubrovčani pohodili Pilicu, pa je zapisano da je 1428. godine u ovom selu bilo oko tri stotine Dubrovčana.

„Dubrovčani su dolazili ovdje većinom kao trgovci i čak su naseljavali prostor nekadašnjeg Zvorničkog sandžaka. Kada su se pojavili Turci, oni su se povukli“, priča Simo.

Istorija i danas vuče neke stare konce, pa tako postoje mnogi iz Pilice koji su oženili Mađarice, a jedna mlada došla je čak sa Kamčatke, sa dalekog istoka Rusije.

Tik pored Pašine kule 1956. godine počela je gradnja osnovne škole, najprije četvorogodišnje, a sedamdesetih godina prošlog vijeka počela je sa radom osmogodišnja škola. Đaci danas, tokom časova Istorije, ili za vrijeme školske priredbe, pomenu Pašinu kulu, ali im je ulazak u objekat zabranjen zbog neobezbijeđenosti zdanja.

Simo kaže da je jedan od direktora škole pokušavao da obezbijedi sredstva za obnovu kule, razgovarajući sa nekim ljudima iz Zvornika i Tuzle, ali da mu je umjesto odgovora bilo upućeno pitanje: “Hoćeš li ti da popravljaš školu ili kulu?”.

„Šteta je da ovaj spomenik, koji je odraz jednog vremena, bude srušen. Neka ostane tu. Ali kako je krenulo, slabo… Pitao me jedan, kada je vidio fotografiju Pašine kule u prelomu moje knjige – Zar vi to još niste srušili? Reko’ – nismo i nećemo. Kaže, ne treba to da postoji. Naravno, ja se s njim nikada neću složiti“, zaključuje Simo.

Izvor: Al Jazeera

Previous Sutra promocija knjige "Politička djelatnost dr. Mehmeda Spahe"
Next Stjepan Mesić: ‘Istina prije ili kasnije uvijek izađe na vidjelo’

You might also like

NASLIJEĐE

Sanacija nekropole stećaka Slatina u Radovlju kod Visokog

Javna ustanova Zavičajni muzej Visoko pokrenuo je projekt evidentiranja i zaštite stećaka na lokalitetu Slatina, na području MZ Radovlje. Kako je u razgovoru za Fenu kazala jedna od učesnica projekta,

NASLIJEĐE

Utemeljitelj moderne Tuzle: Turali-beg je prije 443 godine davao beskamatne kredite

Vakufnama Turali–bega, koji se smatra utemeljiteljem moderne Tuzle, legalizovana je 15. februara 1572. godine, najvjerovatnije u Čačku. Dokument, koji je zaključen i potpisan od strane Turali-bega na današnji dan prije

NASLIJEĐE

Trebinje: U zidu pronađene knjige, među njima rukom pisani Kur'an!

Prije nekoliko dana gospodin Dejan Bošnjak iz Trebinja je zaustavio imama na ulici i zamolio ga da mu preda knjige koje su mu majstori pronašli sazidane u kući.   “Ove