Prof.dr. Šemso Tucaković : Nezainteresiranost bosanske elite susjedi vješto koriste u „razvlačenju pameti“ bosanskohercegovačkih ljudi

Bošnjačka vladajuća elita, koja je rat, dobrim dijelom provela u inostranstvu ili negdje u logistici, zabavila se ličnim probicima.  Ta elita ne zna pouku historije: da onaj ko zaboravi svoju tragičnu prošlost rizikuje da mu se ona ponovi.

Ovo  u intervjuu za Kliker ističe dr. Šemso Tucaković dugogodišnji profesor  fakulteta političkih nauka u Sarajevu i autor čak 20 knjiga. Ocjena dobija na značaju jer ju je izrekao  jedini doktor nauka koji je učestvovao u pripremama odbrane, a zatim u oružanim formacijama Armije R BiH,  profesionalni novinar   „Oslobođenja“ sa skoro  tri decenije  iskustva , ratni izvještač  i čovjek čije ljudske i moralne  kvalitete nikada i nigdje nisu bile upitne.

Profesor Tucaković pored toga otvara, obrazlaže i upućuje  i  na brojne druge  teme i probleme koji su se  zbog svoje opasne, osjetljive ili specifične prirode  gotovo izgubili sa medijske i političke scene u Bosni i Hercegovini. Na kraju

je odgovorio i na neka sasvim lična pitanja.

Kliker:  Profesore Tucakoviću  svoju posljednju knjigu Izvještaji iz bosanskog rata (Dnevničke zabilješke) objavili ste prije nekoliko mjeseci, u vrijeme kada se sve učestalije povlače paralele  trenutne političke situacije sa  predratnim vremenom u BiH. Da li je to slučajno i ima li istine u pomenutim komentarima ?

Tucaković: Moja knjiga “Izvještaji iz bosanskog rata” pisana je, u rukopisu, u vremenu najdramatičnijeg perioda bosanskohercegovačke historije. Naime, ja sam bio neposredni svjedok agresije na Bosnu i Hercegovinu i najdirektniji učesnik odbrane od te agresije, i to u redovima ARBiH i civilnih vlasti. Iz dana u dan, od 1. oktobra 1991. godine, kada su velikosrpske oružane formacije okupirale istočnu Hercegovinu i Podrinje, pa sve do 23. decembra 1995., kada je ozvaničen, završetak ratnog stanja, bio sam oficir jedinstvene vojske u svijetu, iznjedrene iz naroda kojeg su susjedne države (Srbija i Hrvatska) bile osudile na nestanak. Bio sam jedini doktor nauka koji je učestvovao u pripremama odbrane pa zatim u oružanim formacijama. Kao doktor žurnalističkih nauka bilježio sam iz dana u dan dramatiku ratnih zbivanja, stradanja nedužnih ljudi, krvoločnost agresorskoh snaga, perfidnost organizatora zločina u Bosni…

Te dnevničke bilješke pripremio sam i objavio u obliku knjige od 922. stranice pod pomenutim naslovom. Recenzenti, istaknuti stručnjaci, su rekli da je riječ o jedinstvenom ostvarenju. Sličnosti događaja koji su opisani u mojoj knjizi iz vremena priprema i trajanja agresije, i sadašnjih zbivanja u BiH su evidentni. Neprijatelji Bosne i Hercegovine se nisu promijenili. Oni i sada dolaze iz najbližeg susjedstva. Oni i dalje nastoje zadržati petu kolinu u BiH. Riječ je o ideolozima i stratezima velikosrpske i velikohrvatske politike. Samo, oni sada ne koriste oružana sredstva (topove i tenkove). Protiv BiH je u toku propagandni, ekonomski, diplomatski i psihološki rat. On ne ubija ljude, ali truje javni prostor naše države, truje duše mladih ljudi, očekujući povoljan trenutak u kojem je moguća realizacija politike oružanim sredstvima.

Kliker:  U vremenu kada se  registruju samo naslovi tekstova i knjiga, a uglavnom čitaju samo  postovi na  društvenim mrežama, vi ste profesore Tucakoviću sabrali  svoje brojne izvještaje, komentare, iskaze  te analize  o burnim događajima u vremenu od 01. oktobra 1991. do 23. decembra 1995. godine na području  Istočne Bosne,  i taj autentični dnevnik agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu,  na čak 922 strane, ponudili javnosti, budućim generacijama i historičarima. Recite nam jeste li zadovoljni urađenim poslom i  reakcijama javnosti?
 
Tucaković: Na vrhu bosanskohercegovačke piramide vlasti nalaze se sada ljudi koji nisu učestvovali, na odgovarajući način u odbrambeno-oslobodilačkom ratu. Oni nisu svjedočili gigantskom stradanju bošnjačkog naroda. Neki u toj vlasti proveli su rat u inostranstvu gdje su iščekivali da bude „mirna Bosna“. Vlast u BiH trenutno obnašaju rukovodioci partija koje su u vremenu agresije bile ekspoziture agresorskih država. Svi oni bi najradije da se uopće ne piše o vremenu borbe za opstanak Bosne i Bošnjaka. Zato knjige koje podsjećaju na najdramatičnije vrijeme naše zemlje nemaju skoro nikakvu podršku. I mediji kojima upravljaju vladajuće elite uglavnom prećutkuju naslove u kojima se pominje odbrambeno-oslobodilački rat. Moja knjiga je je međutim naišla na pozitivne reakcije publike, posebno mojih saboraca, bivših pripadnika ARBiH.

Kliker: Nekako nam se čini da ratna epopeja jedinog bosanskog novinara koji je cijeli rat proveo na i  neposredno  uz prve linije fronta nije  predstavljena onako kako bi trebala i kako zaslužuje? Da li je zanemarena važna aktivnost ratnog izvještavanja u našem društvenom ambijentu? Ako jeste, zašto je to tako?
 
Tucaković: Odnos prema ljudima koji su iznijeli teret bitke za Bosnu u krvavoj veliksrpskoj i velikohrvatskoj agresiji, u današnjoj BiH je katastrofalan. U tom pogledu ni ratni izvještači, koji su bili udarni odred odbrane, nisu izuzetak. Oni su voljom vladajućih garnitura gurnuti na periferiju, sklonjeni od javnosti. Nekima se čak prijeti što su branili zemlju. Na polovinu BiH, u tzv. “rs”, još je u funkciji ratni sistem komuniciranja koji je osnovao ratni zločinac Radovan Karadžić.

Mediji tog sistema svakodnevno uvjeravaju srpsku populaciju da je Bosna nemoguća zemlja, da se narodi u BiH iskonski mrze, da je rješenje u podjeli itd. Bošnjačka vladajuća elita, koja je rat, dobrim dijelom provela u inostranstvu ili negdje u logistici, zabavila se ličnim probicima. Knjige o ratu je ne interesuju. To je trenutno društveni kontekst koji objašnjava zašto je zanemareno iskustvo izvještavanja iz vremena rata i agresije. Ta elita ne zna pouku historije: da onaj ko zaboravi svoju tragičnu prošlost rizikuje da mu se ona ponovi.

Kliker: U knjizi, između ostalog govorite i o ponašanju političkih predstavnika kako srpskog, tako i bošnjačkog naroda na području Foče, Goražda i cijelog Podrinja. Jesu li vaše poruke iz tog vremena doprle do naroda i šta danas uraditi da se takvi događaji i ponašanje ne ponove?
 
Tucaković: Agresija na Bosnu i Hercegovinu počela je pred kraj 1991. godine u bosanskom Podrinju i istočnoj Hercegovini. Bio sam najneposredniji svjedok te agresije.U vremenu dok su srbijansjki tenkovi harali gradovima istočne BiH, iz Sarajeva je poručivano da rata neće biti i da ljudi mirno spavaju. Prvi pokolji Bošnjaka počeli su u tom kraju. Bio sam svjedok kukavičkog ponašanja bošnjačkih predstavnika iz Stranke demokratske akcije koji su dijelili u opštinama vlast sa zločinačkom SDS. Čim je zapucalo svi su pobjegli ostavljajući narod na cjedili. A prije rata busali su se u prsa kako će prvi stati u redove branilaca BiH. Ostao je samo predsjednik općine Goražde Hadžo Efendić. Ali i on je početkom 1993. godine prešao u Sarajevo. Ponašanje tog rukovodstva rezultiralo je ogromnim žrtvama koje bi bile izbjegnute da su narod organizovali blagovremeno i pripremili ga za odbranu i otpor kako su obećavali kada su se borili 1990. za odgovarajuće pozicije u vladajućim strukturama.

Kliker:  U vrijeme nastanka ove knjige  izjavili ste jednom prilikom da su Bošnjaci skupo platili zabludu „mirno spavajte, rata neće biti“. Da li je to i poruka ove knjige u ovom burnom vremenu? Da li Bošnjaci i danas spavaju?
 
Tucaković:  Ta poruka A. Izetbegovića upućena u vrijeme kada su srbijanski tenkovi već počeli gaziti bosansku zemlju imala je pogubne posljedice. Bio sam svjedok uvjerenja naroda da čovjek na vrhu piramide vlasti zna šta govori. Mnogi su sa tim uvjerenjm otišli pod četnički nož. I sadašnja bošnjačka vladajuća elita, koja u ratu nije dijelila sudbinu naroda sa Drine i istočne Hercegovine, se ponaša u duhu poruke da treba mirno spavati. Posebno na toj devizi insistiraju novopečeni tajkuni, koji su spremni, sa prvom krizom, odmagliti iz zemlje noseći novac zarađen u vrijeme privatizacijske pljačke. Svi oni, demagoškim floskulama uspavljuju narod pričom da je rat nemoguć i da ga neće biti.

Kliker: Kako objašnjavate nedostatak saosjećanja i kajanja kod većine Srba zbog onoga što su uradili Republici Bosni i Hercegovini i Bošnjacima tokom agresije 1992-1995. godine? Šta se to ljudsko slomilo u bosanskom srpskom narodu da je bio spreman da uništi prve do sebe, svoje bosanske komšije, da se odrekne bosanskog života, da ubija ljude koje poznaje i s kojima stoljećima dijeli životnu sudbinu? Kako su uopće srpski građani Bosne gurnuti u zločine nad Bošnjacima? Oni i dalje prijete Bošnjacima bez obzira što su 1995. poraženi i što je Dejtonski sporazum zaustavio oslobađanje Bosne. Šta se dešava sa bosanskim Srbima? Da li mi znamo ko su to bosanski Srbi uopće? Da li će oni ponovo sutra krenuti u nove “genocidne pothvate” protiv Bošnjaka u ime “Velike Srbije”?

Tucaković: Stanje duha u srpskom narodu, sa obje strane Drine, posljedica je činjenice, da one snage koje u organizirale agresiju i masivne zločine nad bošnjačkim i hrvatskim narodom u BiH, nisu poražene u proteklom ratu. Taj rat je, kako je poznato završen, bez pobjednika. Na polovini BiH ostala je kompletna vladajuća struktura koja je vodila rat protiv BiH. Istina nekoliko njenih čelnih ljudi je osuđeno u Hagu, ali je cijela nomenklatura ostala da vlada i sada se nalazi na čelnim pozicima u tzv. “republici srpskoj”. Velikosrpski projektanti i sada tzv. “rs” nazivaju državom, koja će se, kad tad, ujediniti sa Srbijom. Milom ili silom! Oni Bosnu i Hercegovinu smatraju privremenom tvorevinom.

Da je BiH privremena svakodnevno velikosrpska elita ubjeđuje srpski narod, putem svojim mas-medija, u političkoj akciji, putem Pravoslavne crkve, u kulturi, umjetnosti. Iz dana u dan se narod ubjeđuje da su zločini nad susjedima druge vjere i etničke pripadnosti bili legitimna djela, da su zločinci i organizatori zločina srpski heroji… O njima se pjevaju pjesme, uči u školama, priča na političkim i vjerskim skupovima. U takvim društvenim okolnostima katarza nije moguća i nikada neće biti moguća. Slavljenje ratnih zločinaca Karadžića i Mladića posljednjih godina je eklatantan primjer. Probosanska elita tu zločinačku praksu, nažalost, posmatra sa punom ravnodušnošču, gotovo pa nezainteresirana. Ona čak i običan narod uljuljkuje u tu ravnodušnost.

Kliker: Rijeku Drinu nazivate najvećom grobnicom na svijetu. Objasnite nam tu rečenicu detaljnije? Kako je ta moćna rijeka pretvorena u grobnicu?
 
Tucaković :  Sveta bosanska rijeka Drina je najveći vodeni mezarluk na svijetu. Ne postoji na zemaljskoj kugli ni jedan vodotok na kojem su tri puta, u prošlom stoljeću (u vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata i u vremenu posljednje agresije na BiH), masovno ubijani žene, djeca i straci bošnjačke narodnosti, od strane velikosrpskih formacija. Samo zbog svoje vjere i etničke pripadnosti. Moja višegodišnja istraživanja govore o nekoliko desetina hiljada ubijenih nedužnih ljudi i bačenih u rijeku. Mostovi na Drini u Foči i Višegradu su najveća stratišta u Bosni na kojima su masovno klani civili bošnjačkog naroda i bacani u rijeku. Ne postoji ni jedan vodotok u svijetu na kojem su zabilježeni tako grozomorni zločini. Pretprošle godine, iz samo jednog djelića korita Drine izvađeno je nekoliko stotina kostura poklanih Bošnjaka. Na obalama te rijeke nalaze se najveće lomače na kojima su Srbi spaljivali žene i djecu bošnjačke nacionalnosti. Pored Drine otkrivene su največe masovne grobnice ubijenih. Desilo se „apsulutno zlo“ koje je posljedica veilkosrpske namjere da Drinu učine „kičmom srpstva“, očišćenu od pripadnika bošnjačkog naroda. Taj narod nije bio organiziran na otpor što je bila dužnost političkih predstavnika Bošnjaka. Tamo gdje je otpor organiziran (Goražde) kolosalnih zločina nije bilo. Dobra organizacija je bila osnov odbrane od četničkih pokolja.

Kliker:  Na FPN u Sarajevu, gdje ste dugo godina predavali na Odsjeku komunikologija (žurnalistika) brojne predmete ne postoji ratno novinarstvo?! Zašto se pokušava pobjeći od sjećanja na agresiju, na rat protiv Bosne i genocid nad Bošnjacima, ubijanje civila, gradove pod opsadom, cinizam internacionalne zajednice? Šta je danas novinarstvo uopće?
 
Tucaković:  Ja sam doktorirao 1990. godine iz ratne komunikologije. Svoje iskustvo iz domena ratnog komuniciranja teoretski sam obradio u knjizi „Ratna komunikologija“. Mslim da je riječ o jedinstvenom ostvarenju u svijetu. To znanje nisam mogao primijeniti kao profesor komunikologije, jer nastavni planovi i programi, koji su odobravani na odgovarajućim instancama, nisu mogli sadržavati ratnu tematiku. Obrazlagao se taj apsurd zahtjevima predstavnika međunarodne zajednice.

O dramatici rata i agresije se na javnoj sceni uglavnom šuti. Te tematike nema u novinasrtvu, umjetnosti, kulturi. O ratu i posljedicama agresije, skoro niko više ne govori. Ponekad se i medijima provuče poneka vijest o izlivima nezadovoljstva boraca ARBiH, dovedenih na ivicu egzistencije. Mas- mediji su uglavnom u privatnom vlasništvu, a njihove gazde više interesuje profit nego stradanje naroda u ratu. Publici se nude zadržai o sex skandalima, ljubavnim aferama, igrama na sreću…Teme iz odbrambeno-oslobodilačkog rata su potisnute na krajnju periferiju.

Kliker: Kako komentirate saučesničku ulogu medija u brojnim antibosanskim projektima na kraju 20. stoljeća i u prvim decenijam 21. stoljeća?

Tucaković: Kao što je poznato mas-mediji su samo posrednici u prenošenju poruka i informacija do javnosti. Prirodu i sadržaj tih poruka kreiraju vlasnici i urednici tih medija. Na polovini Bosne i Herceghovine, tačnije u tzv. “rs”, zadržana je medijska struktura koju je organizovala velikosrpska kamarila u početku oružane agresije. Oni nisu promijenili antibosanku matricu djelovanja. Za njih BiH nije više „bivša“ kako su govorili u ratu. Sada govore da će biti „bivša“ kada za to dođe vrijeme. Neprijateljske snage, koristeći se floskulom o slobodi informiranja osnivaju medije i u Sarajevu, organizuju dopisništva, pokreću portale čiji sadržaji siju defetizam i nepovjerenje u državu. Kleveću bošnjački narod da je sklon tzv. “islamskom terorizmu”. Probosanka elita, kako se makar predstavlja, i ne pokušava da organizira odbrambene mehanizme koji bi se suprostavili očiglednoj propagandnoj agresiji na BiH.

Kliker: Profesore Tucakoviću, jedan od naših kolega kojeg iznimno poštujemo, nedavno je rezignirano ustvrdio da mediji više ne služe da bi informirali, već da bi oprali um i u taj prazan prostor ubacili nalog za lijeganje na rudu nečijeg interesa. Čemu služe mediji u našem društvu? Vaš komentar i mogući prijedlog izlaska iz ovakve nevesele i tužne situacije?
 
Tucaković: Mas-mediji, po svojoj prirodi, morali bi da razvijaju najpozitivnije trendove u svakom društvu. To se postiče provjerljivim i uvjerljivim informiranjem javnosti i povećanjem znanja na način da ono služi donošenju najkvalitetnijih odluka od interesa za pojedinca, kolektiv ili čitavo društvo. Prema svim domaćim zakonodavstvima i međunarodnim konvencijama medijima je zabranjeno manipuliranje javnošću, sijanje etničke mržnje, podsticanje na ratove i genocid, nišpodoštavanje ličnosti i sl. Znatan broj BH medija se ne pridržava ovih odredbi. Rješenje za taj problem postoji. Ja preferiram odgovarajuću organizaciju (ustanove, sredstva, medije) koja bi bila zadužena za afirmiranje vrijednosti naše države, njenje kulture, njenih naroda, tradicije, historije. Ta organizacija bi bila osposobljena za suprotstavljanje, u javnom prostoru, antibosanskim propagandnim nasrtajima.

Kliker: Mediji skrivaju da je entitet “rs” na tlu Republike Bosne i Hercegovine nastao genocidom nad Bošnjacima. Zašto to čine? Ko ih je ušutkao? Kakva je to podmukla antibosanska strategija medijskog cinizma?

Tucaković: Niko nije zabranio da se na javnoj sceni svakodnevno ukazuje ne genocidan karakter tzv. “republike srpske”. Što se to ne čini u sarajevskim medijima očigledno je rezultat saglašavanja vlasnika i upravnih struktura tih medija sa stavom velikosrpskih glasila da je “rs” rezultat, kako kažu, „oslobodilačke borbe srpskog naroda“, a ne genocida. Ne ponašaju se tako samo sarajevski mediji. Tako se ponaša kompletna bošnjačka politička i intelektualna elita. Razloge vidim u činjenici da ta elita nije svesna u kakav ćorsokak vodi takav odnos prema stradanju vlastitog naroda i vlastite zemlje koje je organizirala i realizirana ta genocidna tvorevina, zvana “rs”.

Kliker: Velikosrpska politika podmeće laž da je Bosna “vještačka konstrukcija”, a da je entitet “rs” ono što “funkcionira” i što je “trajno”. Oni su “zaboravili” kojim su zločinima destruirali bosansku državu u agresiji 1991-1995! Kako opisujete ovu laž, ovu besramnu srpsku laž i podvalu? Zar velikosrpska politika doista vjeruje da smo mi zaboravili zločine?

Tucaković: Opet bi pomenuo riječ „organizacija“. Velikosrpka elita je očigledno dobro organizirana u svim područjima koji vode ka ostvarenju njenog cilja, a to je destrukcija Bosne i Hecegovine. Ona je organizirana politički, ekonomski, medijski, ima policiju, teritoriju, moćnu infrastrukturu. Nju ne interesuju zločini i genocid počinjen nad bošnjačkim narodom. Tu elitu interesuje ostvaranje „hiljadugodišnjeg srpskog sna“, objedinjavanje svih Srba u jednu državu. Sada joj se čini da je Bosna najslabija tačka. Otuda ta priča da je BiH “privremena” kategorija, da je RS „večna“, da predstoji ujedinjenje svih Srba sa obje strane Drine. Ta priča se organizuje planski, sinhronizirano iz jednog centra koji se nalazi u Beogradu. Srpska kamarila svjesno vlastite zločine prešućuje. Problem je što je na te zločine naša elita i naši mediji ne podsjećaju. A trebalo bi to činiti svakodnevno, uporno i kontinuirano na domaćoj i svjetskoj sceni.

Kliker: Srbija ili, bolje reći, srbijanska vlast negira sve što je bosansko, govori se o tzv. genocidu nad Bošnjacima, ne priznaje presude sudova kojima se presuđuje srpskim zločincima, hapsi bošnjačke ljude gdje god stigne, razvija Memorandum II i novu priču o “kulturnom jedinstvu Srba”, upliće se u unutarnje poslove susjednih zemlja, priprema “deklaracije”, perpetuira konflikte i podgrijava velikosrpski hegemonizam… Ima li kraja velikosrpskim lažima, propagandi i neonacističkoj politici? Kuda vodi negiranje genocida nad Bošnjacima i nepriznavanje presuda Internacionalnog suda pravde u Hagu iz februara 2007. godine? Šta čeka velikosrpsku politiku poslije svega?

Tucaković: Sve što čini velikosrpska kamarila u funkciji je realizacija velikosrpskog projeta razbijanja BiH i priključenja pola bosanskohercegovačke teritorije Srbiji. To se svakodnevno, neskriveno i uporno, naglašava u javnom prostoru. Nedavno je taj cilj naglasio patrijarh Irinej i bivši predsjednik Srbije, Nikolić na obilježavanju neustavnog dana entiteta “rs” u Banjaluci. Bošnjački predstavnici su odgovorili vajkanjem u stilu „sram ih bilo“. Umjesto da su te prijetnje opstanku države digli na nivo najviše opasnosti po narod i zemlju mobilizirali domaću i svjetsku javnost u smislu adekvatnog odgovora na ovu velikosrspku prijetnju, izrečenu na području same BiH.

Kliker: Studij komunikologije predstavlja okosnicu novinarske djelatnosti u našem društvu. Kako vi vidite budući razvoj ovoga studija i prevazilaženje medijskog cinizma u našoj komunikacijskoj orbiti? Čini se da mediji više ne služe pravovaljanom informiranju ljudi?

Tucaković: Medijski sistem u BiH razbijen je početkom agresije na tri dijela. Dva dijela su formirana u okviru paradržava tzv. „Herceg-Bosne“ i tzv. “Republike Srpske”. Jedan dio je ostao u nadležnosti legalnih vlasti Republike Bosne i Hercegovine. Sva tri sistema imala su svoje agencije, televizijske i radijske stanice, svoje listove i časopise. Sistemi komuniciranja „Herceg-Bosne“ djelovali su u sastavu Hrvatskog medijskog sustava, a sistem “rs” djelovao pod dirigentskom palicom propagandnog centra u Beogradu. Ta tri sistema, nastala kao rezultat agresije, zadržala su se do danas. Tri medijska sistema u jednoj državi nude tri modela informiranja i propagande koji rade na formiranju tri vrste svijesti. Oružani rat je prestao prije 22 godine, a propagandni traje i danas. Dok god se u državi BiH ne formira jedinstven sistem informiranja koji će biti u funkciji države i njenih građana mediji neće služiti pravovremenom i objektivnom informiranju javnosti.

Kliker: Zašto nismo uspjeli za dvadeset zadnjih godina oblikovati jedan jak i prepoznatljiv bosanski medij u Bosni? Uglavnom je riječ o medijima koji služe jednoj stranci ili političkoj partiji, nekom predsjedniku političke partije, nekoj interesno-poslovnoj grupi, ideologijama iz susjednih zemalja i slično. Zašto mi o sebi ne pravimo medijsku sliku u svijetu? Gdje je nestala medijsko-propagandna strategija Bosne? Zašto i dalje većina medija služi srbijansko-srpskim i hrvaćansko-hrvatskim interesima?

Tucaković: Bosna nema svoj medijski sistem koji bi afirmirao zemlju u domaćoj i svjetskoj javnosti, jer to ne želi vladajuća probosanska elita. Takav medijski sistem podrazumijeva znanje, organizaciju, infrastrukturu i finansijska sredstva. A svim tim raspolaže vladajuća kamarila. Ona ne želi, ili ne zna (?), značaj medijskog predstavljnja zemlje, njene kulture, tradicije, ekonomskih mogućnosti, prirodnih ljepota etc. Uslovi za to postoje. Imamo kadrovske i materijalne potencijale. Ne postoji u vlasti želja da se taj potencijal iskoristi u interesu BiH. Tu nezainteresiranost bosanske elite susjedi vješto koriste u „razvlačenju pameti“ bosanskohercegovačkih ljudi.

Kliker: Kako predviđate buduće događaje u Bosni, a u vezi s velikodržavnim i hegemonijskim projekcijama srpskog i hrvatskog nacionalizma?

Tucaković: Apsulutno sam siguran da će velikosropske i velikohrvatske snage nastaviti sa praksom, starom najmanje 150 godina, čiji je smisao u ostvarenju velikodržavnih projekata na račun Bosne i Hercegovine. Velikosrpski aspiranti na bosanski prostor misle da su svoj cilj djelimično ostvarili formiranjem “republike srpske”. Oni očekuju da će, u povoljnijim po njih, okolnostima i formalno objediniti Srbe sa obje strane Drine. Bosna i Hercegovina ne može računati sa dugoročnom perspektivom u uslovima postojanja tog genocidnog entiteta koji nosi naziv “republika srpska”. Etničko zaokruživanje sada traže i velikohrvatski projektanti sa nadom da se u budućnosti reinkarnira tzv. “Herceg Bosna” koja bi se priključila Hrvatskoj. Ja vjerujem u mogućnosti probosanskih snaga da će uspjeti nadvladati te nacionaliste sa istoka i sa zapada. Uspijevali su to minulih stoljeća. Uspjeli su donekle u i vremenu posljednje agresije sa istoka i zapada.

Kliker: Sad nam, molimo vas profesore Tucakoviću, odgovorite na jedno intimno pitanje: jeste li vi s Drine ili s Neretve u “metafizici zavičajnosti”? Šta vas veže za topos, za tokove ovih božanskih rijeka? Šta je Bosna za vas? Vi ste čovjek koji je sve dao za Bosnu? Vaš sin Haris položio je svoj mladi život za Bosnu!

Tucaković: Ja sam Bošnjak iz bosanske Hercegovine. Tucakovići, pa i moja porodica porijeklom su iz neumskog krša, i borio sam se za Bosnu, u redovima Armije RBiH, jednako u Bihaću, Tešnju, u Goraždu, Sarajevu, Mostaru, Gornjem Vakufu… U svim tim mjestika sretao sam hiljade ljudi spremnih da daju život za domovinu. Zato je čitava BiH moj rodni kraj. Posebno sam vezan za Drinu i Neretvu čije vode daju obilježje životu svih Bosanaca i Hercegovaca.

Kliker: Kako bi “definirali” Lađanicu, stare mlinove, Glavatičevo, stećke ispod Biskupa na Glavici, Neretvu? Šta to znači za vas? Kako predstavljate tu vezanost za Bosnu, to vraćanje zavičaju, staroj bosanskoj zemlji u gornjem toku Neretve, pričama o starim ljudima i njihovim zgodama?

Tucaković: Postoji ta jedna „dženetska bašča“ u gornjem toku Neretve koja se zove Glavatičevska župa. U njoj sam proveo dio djetinjstva. Tamo se i sada nalazi nekoliko porodica Tucakovica, koji su u 19. vijeku doselili iz neumaskog zaleđa. Ne postoji na svijetu čistija rijeka od Neretve kod Glavatičeva. Ne postoje veličanstvenije borove šume od onih u župskoj dolini. Nigdje nisam vidio monumentalnije stećke kao što su mramorovi na grčkoj glavici iznad Neretve. Na stećcima su uklesani likovi naših predaka Bošnjana. Iz tih likova, na kamenu, isijava gordost i ponos što su na svojoj zemlji, na svojoj baštini, koju su spremni braniti od svakog zlog namjernika i u svim prilikama. Lijepe stihove na temu Bosanca na stećku napisao je vrili Miroslav Krleža:

„Neka oprosti gospođa Evropa
ona nema spomenike kulture…,
Samo Bosna ima spomenike kulture. Stećke.
Šta radi Bosanac na stećku?
Digao glavu, digao ruku,
Ali nikad, nigdje ne postoji stećak
Na kojem Bosanac kleči i moli
Na kojem je prikazan kao sužanj“.

Ja bih dodao da nikad ni ubuduće Bosanci neće klečati i moliti. Tući se za Bosnu hoće, ako bude trebalo!

Kliker: Poštovani profesore Tucaković hvala vam za ovaj razgovor.

Senadin Lavić i Halil Šetka (Kliker.info)