Upješna povratnička priča automehaničara Edina Ćosića iz Bijeljine

Prizori zločina na ulicama Bijeljine bili su među prvima koji su potresli domaću i međunarodnu javnost. U kolektivnoj memoriji ovih prostora neizbrisive su scene zločina, koje je na ulicama Bijeljine zabilježio američki foto reporter Ron Haviv.

Dvadeset šest godina kasnije, uprkos namjerama politika koje su zagovarale etničko čišćenje, na području Bijeljine živi značajna bošnjačka povratnička zajednica.

Edin Ćosić se vratio u Bijeljinu nakon izbjeglištva, koje je jednim dijelom proveo i u Francuskoj. Živio je blizu Marseja, do 2004. godine, kada se vratio u rodni grad. Po zanimanju je automehaničar, živi sa suprugom Medihom i kćerkom Nesibom i kaže ne planira više napuštati Bosnu i Hercegovinu.

-Još 2000-2001. smo vratili našu porodičnu kuću u posjed. Ja sam u Francuskoj imao radnu i boravišnu dozvolu, ali bez obzira na pružene mogućnosti nisam želio ostati u Francuskoj. Želio sam nešto više postići u svom rodnom mjestu, mjestu mojih pradjedova. Završio sam srednju školu i radio nekoliko godina u Francuskoj automehaničarski posao. Međutim, nešto u meni je bilo jače. Ne kažem ja naravno sad da sam ispravnije ili bolje postupio od onih koji su ostali ili nekog ko sad ide trbuhom za kruhom, već hoću reći samo da ja ne osjećam da sam ja lošije postupio. Svako ima svoju sudbinu, a moja je da u ovom gradu, gdje sam rođen i gdje su mi rođeni roditelji i njihovi roditelji, živim sa svojim djetetom – kaže u razgovoru za Fenu Ćosić.

Edin danas vodi automehaničarsku radnju u centru Bijeljine. Riječ je o porodičnoj tradiciji, s obzirom da je njegov otac također radio kao automehaničar, prije rata u Semberija transportu, a kasnije u njihovoj privatnoj radionici.

-Odmah po povratku smo otac i ja otvorili radnju. On je u međuvremenu otišao u penziju, a ja sam preuzeo. Željezo k’o željezo je teško, ručni je posao, ali je lijep posao. Svako ko radi popravke ove ili one vrste poznaje taj osjećaj, kada riješite problem, otklonite kvar. A fino se može i zaraditi. Važna mi je i ta dimenzija da si sam svoj gazda. Radionica je tu odmah kod kuće. Također, 90% mušterija su srpske nacionalnosti. Nemamo problema u tom nekom smislu, ni više ni manje nego većina ljudi u ovoj zemlji, te svi povratnici. Što se tiče materijalne situacije, i u Bijeljini je generalno neimaština, a opet s druge strane ima puno i neradnika. Čovjek mora biti realan, trudim se… Kvalitet mi je na prvom mjestu – kaže Ćosić.

Naš sagovornik ističe podršku koju je dobio od Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica u okviru programa kroz koje ovo ministarstvo ekonomski osnažuje povratnička domaćinstva.

-Kroz podršku koju smo dobili od Ministarstva zaposlio sam još jednog radnika. Uzeli smo mašine, dizalice, prese, opremu koja sada pomaže da dobijete na vremenu. Veliki je podsticaj, jer imamovlike tekuće troškove, a velike su i režije. Sada smo dobili neki vjetar u leđa i plan mi je da širimo posao – dodaje Ćosić.

Ističe da ne želi nikome savjetovati šta da čini, ističući kako svačiju volju treba poštovati.

-Što se tiče situacije, uvijek može bolje. Bilo bi zastrašujuće da ne može bolje i treba na tome potencirati. U domaćinstvu smo suprugra, kćerka i ja. Porodica je na prvom mjestu. Na Drini imamo neku vikendicu, u Amajlijama, voćnjake. Odemo tamo da se odmorimo. Ovaj komad svijeta između Save, Drine i Majevice,meni je najljepši. Kad se nešto pokvari, trebamo naravno ukazivati na kvar, ali i popravljati i onda možemo ići naprijed – zaključuje bijeljinski povratnik, automehaničar Edin Ćosić.