Godišnjica Gradaščevićevog ustanka: Ima Bosne i Bošnjaka u njoj!

Teško da je turski premijer imao na umu ovakvu simboliku. Za razliku od Osmanskog carstva tih dana s početka 19. stoljeća, predstavnike moderne Turske Husein-begovi nasljednici s radošću dočekuju. Ali sjećenja ne jednu veliku ličnost, njezin san o slobodnoj zemlji i ideju Bosne, još žive u narodu. Čak iako su njegovi zemni ostaci sahranjeni na Ejupu u Istanbulu, daleko od Gradačca u kojem se rodio 1802. godine.

Do Velikog ustanka u Bosni i Hercegovini došlo je, uz ostalo, jer je ugovorom o miru koji je nakon rata potpisala sa Rusijom 1829. godine, Porta bila obavezna da Srbiji da autonomiju i još šest nahija. Među njima su i dvije nahije iz Podrinja, koje su administrativno stoljećima bile u sastavu Zvorničkog sandžaka, odnosno Bosanskog pašaluka.

Ove obaveze Porte da na račun Bosne proširi Srbiju, energično su odbili bosanski kapetani, a kako piše historičar Mehmedalija Bojić, naročito oni sa Drine, Bosne, Vrbasa i sjeveroistočne Posavine.

Prije Ustanka i početka preuzimanja vlasti, svrgavanja otomanskih predstavnika i pohoda u rat, većina bosanskih glavaša je održala u Tuzli sastanak (od 20. januara d 5. februara 1831.). Tom prilikom su donijeli odluku da sazovu sveopći sabor bosanskih predstavnika u Travniku i zatraže, kako navodi historičar dr. Galib Šljivo, nezavisnost Bosne.

Tom prilikom za vođu pokreta izabran je upravo mladi i energični kapetan Husein-beg Grašačević, jedan od najbogatiji u BiH, pa su ga prihvatili i krajiški kapetani, koji su sebe inače smatrali “značajnijim i borbenijim od ostalih bosanskih kapetana”.

Iako je imao protivnike u velikašima u Hercegovini, što će ga kasnije glave koštati, Husein-beg je, prema Bojiću, imao podršku u narodu i nižem plemstvu na jugu zemlje. U ultimatumu kojeg su ustanici dali nakon što je Husein-beg sa 4.000 vojnika krenuo na vezirski Travnik i namjesnika Namik-pašu, pod tačkom pet, traženo je:

“Odustajanje Porte od bilo kakvog miješanja ubuduće u upravljanje zemljom, a zauzvrat će ustanici pristati na godišnji danak vladaru od 4.000 kesa (200.000 pjestera)”.

Udar s leđa

Bosna je ponudila Porti niz solucija za samostalnost Bosne i Hercegovine, ali je tadašnja Turska to odbila, kaže profesor emeritus Filozofskog fakulteta u Sarajevu prof. dr. Envera Imamovića.

prof. dr. Enver Imamović

“Zbog toga je došlo do sukoba i bitaka na Kosovu, koju je bosanska vojska dobila, te dvije bitke u BiH – u Glasincu i na Stupu kod Sarajeva. Bosanska vojska je i na Stupu razbila tursku vojsku, ali su u odsutnom trenutku došli velikaši iz Hercegovine koji su ostali vjerni sultanu, udarivši s leđa. Da nije bilo to udara, Bosna bi svoju samostalnost dobila 1831. godine, te bi situacija u našoj zemlji danas bila znatno drugačija. Nakon toga došlo je do raznih reformi, a, na koncu, Omer-paša Latas koji je sasjekao 20.000 naših velikaša, begova i aga, te opljačkao sve. Uslijedio je Berlinski kongres i pad BiH pod Austro-Ugarsku”, kaže za Imamovića.

Kako će kazati historičar Husnija Kamberović, za vrijeme svog kratkog života Gradaščević je postigao je nešto što mnogi ne uspijevaju u znatno dužem razdoblju: postao je poštovan vojskovođa, pobjednik nad osmanskom vojskom na Kosovu, pravi lider čiji se politički utjecaj nije ograničavao samo na jednu, muslimansku zajednicu, beg koga su cijenili ostali begovi (osim dijela hercegovačkih begova) i koga su poštovali njegovi kmetovi, ali ga je zbog pobune protiv moćnog Osmanskog carstva sultan proglasio “nevaljalcem” i naredio da ga se pogubi.

“U vojsci Husein-kapetana bilo je mnogo krišćana i ljudi iz svih socijalnih slojeva, a ne samo begova, ali nejedinstvo bosanske elite nije dopustilo uspjeh pokreta. Povijesna poruka je više nego jasna: za uspjeh općebosanskog pokreta nužno je jedinstvo političkih elita. Na žalost, čini mi se da je današnja BiH puno više podijeljena nego što je bila početkom 19 stoljeća, a nejedinstvo političkih elita je dublje nego se to na prvi mah čini”, ranije je kazao prof. dr. Kamberović.

Muslimani, katolici, pravoslavni

Kako za Radiosarajevo.ba ističe Omer Isović iz Udruženja “Zmajevo srce” koje snažno radi na afirmaciji Gradaščevića i njegovog djela, Husein-beg je zasigurno jedna od naših najvažnijih historijskih ličnosti

Omer Isović

“On je neko ko je udario temelj bosanskohercegovačkom duhu u smislu osjećaja i pripadnosti ovoj državi. Probudio je duh koji je bio prisutan i tridesetak godina i poslije njega. Njegovu, odnosno našu bosansku vojsku su sačinjavali svi ondašnji Bošnjaci, to jeste i muslimani i pravoslavci i katolici. On nije bio samo vojskovođa, on je bio i političar jer je bio uspostavio i vlast koja je izuzetno dobro funkcionirala. Nažalost, doživio je izdaju od naših ljudi, što možemo povezati i sa sadašnjicom ili bliskom prošlošću. To na izvjestan način i ponovilo u novije vrijeme”, smatra Isović.

Čuveni govor Huseina-kapetana Gradaševića sa turskim beglerbegom, možda ponjaviše govori on našoj ljubavi prema “ovoj mrtvaji” koju smo “zavoljeli”, kako je pisao Meša Selimović, a svaka ljubav se plaća, pa i ova.

“Nema više Bosne, a neće biti ni Bošnjaka, Huseine… Gineš za državu koja nikad nije postojala niti će”.

Gradaščević mu je odgovorio:

“Ima Bosne, beglerbeže i Bošnjaka u njoj! Bili su prije vas i ako Bog da, biti će i poslije vas!”